Ako je netko slučajno snivao stoljetni san i tek se sad probudio, možda mu nije jasno, ali domaći mediji žive od sisa, skandala i pretjerivanja. Ako mogu povezati ova tri pojma u jednu priču, nitko sretniji od njih. Dobro, publika je sretna. Ista ona koja ostavlja komentare kako je riječ 'o žutilu', ali i dalje to čita. Ironično. Najviše na portalima. Gdje imaju najviše izbora NE čitati takve stvari. Pa se uvijek sjetim pitanja jesu li mediji 'žuti zbog želje čitatelja' ili su 'žuti per se, pa se čitatelji prilagođavaju'. Ali dobro. Nisam ovdje došao komentirati i razmišljati je li prije bila kokoš ili jaje.
Ako je netko slučajno snivao stoljetni san i tek se sad probudio, možda mu nije jasno, ali domaći mediji žive od sisa, skandala i pretjerivanja. Ako mogu povezati ova tri pojma u jednu priču, nitko sretniji od njih. Dobro, publika je sretna. Ista ona koja ostavlja komentare kako je riječ ‘o žutilu‘, ali i dalje to čita. Ironično. Najviše na portalima. Gdje imaju najviše izbora NE čitati takve stvari. Pa se uvijek sjetim pitanja jesu li mediji ‘žuti zbog želje čitatelja’ ili su ‘žuti per se, pa se čitatelji prilagođavaju‘. Ali dobro. Nisam ovdje došao komentirati i razmišljati je li prije bila kokoš ili jaje.
Došao sam ovdje u obranu zdravog razuma. A potaknut medijskim samozadovoljavanjem saborskom zastupnicom Marijom Lugarić i njezinim tvitom. Koji je objavila na Twitteru. Istom onom kojeg uvaženi kolumnisti i neki sasvim ozbiljni novinari proteklih godina marginaliziraju. Jer ga ne razumiju. Isto kao što ni dalje ne razumiju čemu Twitter služi. Ali sad kad je na njemu u proteklih par dana bilo dosta ‘akcije’, sad je Twitter zanimljiv. I više od toga. Sad se nekako ‘broji’ ono što je tvitano. Medijsko povećalo prema Twitteru s jedne strane, žarki sjaj skandalističkog sunca s druge strane i evo ti za čas požara i medijskog dima koji mi tjera suze na oči.
Više nego što se čini na prvi pogled
Priču o tvitu Marije Lugarić o ‘svetim kravama’ vjerojatno znate i ne želim je ponavljati. Priču o Mariji Lugarić na tviteru možda ne znate. Pa ću vam je rado ispričati. Marija je jedna od prvoborki Twittera, kao što je nekoć bila na blogu. Pametna političarka koja, za razliku od 98 posto njih ostalih iz ‘branše’, godinama (uspješno) komunicira s ljudima koji je plaćaju. Koliko je to ‘politički proračunato’ uopće me ne zanima. Mariju pratim od njezinih prvih 20 tvitova. Kroz ostalih par tisuća koliko ih je imala došao sam do nevjerojatnog zaključka. Marija Lugarić je čovjek kao i svi mi ostali. Nadao sam se, poput većine vas, da ću otkriti kako je Marija Lugarić zli robot koji je ispuzao iz neke masonske lože i pokušava zavladati svijetom, ali ništa od toga. ‘Samo’ je žena, majka, političarka.
Znam, naravno. Marija je i javna ličnost. Kao takva ima neke obveze prema publici. Primjerice, komunicirati s njom. Što i radi, za razliku od većine ostalih, ako to već nisam rekao. I kao takvoj, greške joj se ne dopuštaju ili se, kao u ovom slučaju, razapnu do krajnosti. Uz jedan vrlo bitan ispravak.
Pustite nas da se pravimo ludi!
Iskreni tvit Marije Lugarić o ‘svetim kravama’ je ljudsko lice koje većini političara nedostaje. I ne vidim da je napravila ikakvu grešku. Baš naprotiv. Isto kao što nisam vidio grešku (osim pravopisnih) u tvitu Vlade ‘jadni Splicani‘. Ne da nisam vidio grešku, vidio sam sjajan trenutak, iskren, drag, jedan od boljih na Twitteru.
Ne znam za vas, ali meni je nekako draže kad političari pričaju kako zapravo stoje stvari. U tom trenutku imam osjećaj da zaista i percipiraju pravo stanje stvari, i da će možda, možda napraviti nešto kako bi ih popravili, pa da nam svima bude bolje. Doduše, nije to toliko i isključivo do političara. Ali ok, nisam ovdje došao da vas poučim definiciji ‘države’ i kako je ‘Vlada’ samo jedan njezin dio.
Došao sam ovdje, kao što već rekoh, jer mi se iskreno gadi iživljavanje nad tim tvitom. Objavljenim na Twitteru. Istom onom kojeg već godinama marginaliziraju. I hvala ima na tome. Twitter je zbog toga već dulje vrijeme utočište gdje možemo neometano biti ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama. Gdje si možemo, ili smo barem mogli do nedavno, priuštiti pisanje bez da budemo krivo shvaćeni i bez da nas itko cenzurira. Nisam u koži saborske zastupnice Marije Lugarić (niti bih volio biti), ali znam da kad bi me netko krenuo cenzurirati na Twitteru (na ovaj ili onaj način, a kad kažem ‘onaj’, mislim na medijski pritisak), primjerice netko od mojih kolega, šefova… isti bih mu čas dao otkaz, pa šamar, ne nužno istim redoslijedom. Ali to sam samo ja. Ne morate se slagati sa mnom.
Možete, primjerice, posvetiti dan rođenju Princa Jugoslavije, mladog Aleksandra, od majke Severine, popularne glumice i pjevačice. Koristim ovu priliku da u ime Netokracije malom Aleksandru poželim sve najbolje, a vas upućujem da sve svoje ‘medijsko’ vrijeme posvetite tom događaju i molim vas, okanite se tvitova i iskrenih ljudi na njemu.
Jer svima je do sad već kristalno jasno – kad političari krenu govoriti istinu, pa makar i putem Twittera – mi, publika, nismo ti koji to želimo slušati. Hranite nas i dalje lažima. Gladni smo i naivni.