Najopasnija rečenica u muškoj ekipi glasi : "Sve pet”, a koliko često samo to čujete? Skoro svaki dan! Kad je ona znak za alarm, što to muškarci ne razumiju jedni o drugima te kako u IT kolektivima nehotično ne njegovati toksičnost, razgovaramo sa Sandrom Kraljevićem.
Fenomen usamljenosti rasplamsao se u digitalno doba, internet nas spaja, poznajemo sve više ljudi, ali imamo sve manje bliskih prijatelja. Američki stručnjak za javno zdravstvo Vivek Murthy još je 2023. godine usamljenost proglasio epidemijom modernog doba. U stranim se medijima već nekoliko godina naveliko piše o epidemiji muške usamljenosti, u hrvatskim se može naći gdje koji tekst, ali o tome se govori uvijek s dozom podozrivosti.
No, iza možda pomalo pompoznog naslova krije se stvaran problem. To nam potvrđuje psiholog i direktor MindLaba Sandro Kraljević opaskom kako je riječ epidemija medijska, ali brojke iza nje to nisu.
Podsjeća na podatak koji su 2021. godine objavili Daniel Cox i Survey Center on American Life koji se, kako kaže, otad vuče po svim tekstovima, a on je sljedeći: udio muškaraca koji kažu da nemaju nijednog bliskog prijatelja porastao je s tri posto 1990. na petnaest posto 2021. U istom razdoblju udio onih koji imaju šest ili više bliskih prijatelja pao je s 55 na 27 posto. Pad je zabilježen i kod žena, samo blaži.
Iako je ovo istraživanje provedeno u SAD-u, podaci su to koji govore o općem raspadanju društvenih veza koje muškarce pogađa jače, konstatira Sandro, a kod nas se očituju po “najtvrđem mogućem pokazatelju”:
Prema Registru samoubojstava Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, omjer muškaraca i žena kreće se između 2,2 i 3,85 prema jedan, a Hrvatska je iznad prosjeka Europske unije. U 2024. godini registrirano je 542 slučaja.
A ono što viđam u praksi rijetko izgleda kao samoća iz filmova. Većina tih ljudi ima pun imenik, a nikoga za utorak navečer.
Potisnute emocije i depresija
Nažalost, kada si netko oduzme život, ostaje veliko čuđenje i nižu se komentari okoline poput onih: bio je nasmijan, perspektivan, pametan, uspješan... Naš sugovornik psiholog kaže kako je to samo dokaz da nismo bili u tijeku s njegovim unutarnjim životom:
Kad kažemo da je netko izvana bio na konju, mi zapravo priznajemo da smo mu čitali vanjske pokazatelje i mislili da čitamo unutarnje stanje. Plaća i titula nisu prozor u čovjeka.
U svakom slučaju, ljudi ne nose dušu na dlanu i dok ženski dio populacije lakše progovara o svom emotivnom stanju, muški često postiskuju emocije i teže se odvaže potražiti pomoć. U našim krajevima to još uvijek podrazumijeva razne stigmatizacije, a kao da se zbog tog kulturološkog naslijeđa i tabuiziranja teme ne znamo ni postaviti ako nam se netko i otvori. Postane nam neugodno i posegnemo za nekom pošalicom ili floskulom. Osoba koja pati, od toga se osjeća samo još gore i usamljenije.
A usamljenih je osoba mnogo, možda i više nego što biste mogli zamisliti. Velike su šanse da sjede u vašem uredu. Istraživanja Harvarda iz 2024. pokazala su kako petina ispitanika pati od usamljenosti, i to nisu bili samo pripadnici najstarije dobne skupine, zapravo, većinom su to bili ispitanici u dobi između 30 i 44 godine.
Nije ih uvijek lako prepoznati, a dodatno otežava i to što muška depresija često ne izgleda kao tuga, pojašnjava Sandro:
Martin i suradnici objavili su 2013. u časopisu JAMA Psychiatry analizu simptoma depresije na velikom uzorku u SAD-u. Kad su mjerili samo klasične simptome, žene su bile znatno iznad muškaraca. Kad su dodali i takozvane muške simptome – napade bijesa, konzumaciju alkohola i sklonost riziku – razlika među spolovima praktički je nestala.
Prevedeno na ljudski, čovjek koji je u depresiji često se okolini čini napet, ljut ili sklon pretjerivanju, a ne tužan.
Sandro Kraljević, mag. psy. savjetuje na što posebno obratiti pozornost:
- Promjena – zanima nas ono što traje tjednima i odudara od te osobe.
- Povlačenje iz aktivnosti koje su ga inače veselile. U IT ekipama to se prvo vidi po tome što je netko utihnuo na grupi.
- Pretjerivanje – više alkohola, više noćnog rada, kraći fitilj nego inače.
- Rečenice o bezizlaznosti situacije: „nema smisla”, „svejedno je”, „svima bi bilo lakše”.
- Neuobičajen mir nakon dužeg razdoblja borbe, uz sređivanje obveza i razdavanje stvari.
Nerealna očekivanja
Osjećaj nepripadnosti i vlastite nedostatnosti pojačavaju i nerealna očekivanja s kojima se današnji muškarci susreću. Na društvenim mrežama promiče se grind kultura, financijska ostvarenost, savršeno tijelo, savršena partnerica, obitelj, zajednička daleka putovanja…
Očekivanja postoje oduvijek, komentira Sandro, ali promijenila se usporedna skupina:
Moj djed se uspoređivao sa svojom ulicom, ja sam se uspoređivao s ekipom iz razreda, a današnji dvadesetpetogodišnjak uspoređuje se s globalno filtriranim izborom najboljih trenutaka osam milijardi ljudi. Taj meč je namješten prije nego što je počeo.
Ono što je stvarno otrovno u toj listi je da se stavke ne biraju, nego zbrajaju, dodaje:
Nekad si mogao biti dobar hranitelj obitelji ili fizički spreman ili načitan. Danas ideal traži sve odjednom: novac, tijelo, putovanja, stan, mirnoću, još i side project sa strane. Jesu li takva očekivanja realna? Svaka stavka za sebe najčešće jest. Sve zajedno, istovremeno, u tridesetoj – nije.
Zašto to grize baš muškarce, dobro objašnjava koncept koji su Vandello i sur. 2008. nazvali nesigurnom muškošću, tumači Sandro:
Njihov nalaz je da se muškost doživljava kao status koji se mora zaslužiti i stalno iznova dokazivati, dok se ženskost doživljava više kao stanje. Kad ti identitet visi o izvedbi, svaki slabiji mjesec registriraš kao gubitak vlastite pozicije.
Zašto dolazimo na posao bez osjećaja smisla – i kako to promijeniti?
Kada stvaran problem dobije pogrešnog krivca
Ako muškarac osjeća da nije dovoljno uspješan, nema bliskih odnosa i nema s kim razgovarati o tim problemima, nije teško razumjeti zašto će mu pažnju privući netko tko mu nudi jednostavno objašnjenje svega što mu se događa – takozvana manosfera.
Novi uzgon tom je fenomenu koji progovara o muškim problemima, odnosima, statusu i ulozi muškaraca u društvu dao Andrew Tate. Dio njezine privlačnosti proizlazi iz toga što pogađa stvarne frustracije, kaže Sandro:
Problemi na koje pokazuje uglavnom su stvarni. Muškarci imaju manje emocionalne podrške, umiru od suicida višestruko češće, u obrazovanju zaostaju, a u javnom razgovoru puno češće čuju kakvi ne bi trebali biti nego kakvi bi mogli biti. Kad netko takvom čovjeku prvi put kaže „tvoja muka postoji i nisi lud”, on sluša dalje. Ja bih na njegovom mjestu također slušao.
Problem, međutim, nastaje kada se stvarnoj boli pridruži pogrešan krivac, upućuje naš sugovornik na zamku koju manosfera skriva. Stvarna bol, kaže, dobije krivu adresu – žene, feminizam, društvo. To je, objašnjava, psihološki privlačno jer je bol koja ima krivca lakša od boli koja ga nema.
Manosfera je uglavnom točna u dijagnozi i skoro uvijek promašena u terapiji, poručuje direktor MindLaba osvrćući se na terapiju koja se u tom krugu ljudi svodi na disciplinu, teretanu, novac, status i ostale stavke koje smo spominjali da pridonose nerealnoj slici muškarca, slici koja pojačava osjećaj nepripadnosti i nedostatnosti.
Koliko manosfera pridonosi boljitku, Sandro prepušta ljudima da procijene sami:
Test koji dajem klijentima je jednostavan. Nakon sat vremena takvog sadržaja osjećaš li se bliže ljudima ili dalje od njih? Ono što ti rješava usamljenost gura te prema ljudima. Ono što je unovčuje gura te prema ekranu.
Kako zaustaviti nehotičnu toksičnost u IT kolektivu?
Neugodna činjenica je da društvene mreže nisu jedini rasadnici nerealnih očekivanja, i mi možemo doprinijeti stvaranju toksičnosti i dodatnog pritiska. U većinsko muškim kolektivima kakvi još uvijek prevladavaju u hrvatskom IT-ju, takvi pritisci rijetko proizlaze iz otvorene agresije, koju je i najlakše detektirati.
Puno češće oni proizlaze iz humora i popisa tema o kojima se ne govori, ističe Sandro:
U tehničkim ekipama poseban pritisak dolazi od toga što je kompetencija ujedno i identitet. Ako si ti svoje znanje, onda „ne znam” zvuči kao priznanje poraza. Zato ljudi glume sigurnost, izbjegavaju pitati, a code review doživljavaju kao ocjenu sebe.
Nakon nekoliko godina toga dobiješ tim u kojem svi rade s osjećajem da su jedini koji ne kuže. To je i glavna stvar koju muškarci ne razumiju jedni o drugima. Svatko od njih misli da je jedini koji glumi. Onaj koji ti se čini najsmireniji u sobi u pravilu je samo najbolji glumac, a ne najstabilniji čovjek.
Kako nehotice ne podupirati toksičnost i pojačavati problem, pitamo psihologa koji odmah ima spreman odgovor, a on je vrlo jednostavan i konkretan: Izbjegavati humor koji uvijek ima istu metu. Također, savjetuje kako u timu posebnu pažnju treba obratiti na onoga koji je “odjednom prestao kukati”. Iako to svi dožive kao dobar znak, najčešće nije, sugerira Sandro:
Najopasnija rečenica u muškoj ekipi glasi: “Sve pet”.
Pitaj dvaput “Kako si?”
Pomalo zastrašujuće kad se sjetite koliko puta ste to čuli, a niste ni pomislili što se iza te izjave potencijalno krije. U svakom slučaju, ako ste primijetili ono što je naš sugovornik označio kao znakove prepoznavanja da se netko “nije dobro” – da se netko u timu promijenio, pritajio, odmakao od svojih omiljenih hobija, više pije, radi, nervozniji je, iskazuje indiferentnost ili se pak povukao i posvetio sređivanju obveza i dijeljenju stvari – možda je vrijeme za razgovor.
Evo što savjetuje Sandro!
Što možemo učiniti:
- Pitati izravno. Najveća zabluda laika je da ćeš pitanjem nekome ubaciti ideju u glavu. Nećeš. Za većinu ljudi to bude prvi put da je netko primijetio.
- Pitati drugi put „kako si” jer kad pitaš prvi put, dobiješ „dobro”. Pravi odgovor stiže na drugo pitanje, obično uz stanku prije njega.
- Ne popravljati. Savjet u toj situaciji radi manje od prisutnosti.
- Ponuditi konkretnu radnju umjesto općenite podrške: naručiti termin, odvesti ga, sjesti s njim u čekaonicu.
- Ne ostavljaj ga samog i zovi 112 ili idi na hitni psihijatrijski prijem ako procijeniš da je opasnost neposredna.
Nije riječ o tome da moramo imati savršeno rješenje, odgovor na problem, poanta je samo da pokažemo nekome da smo tu, da slušamo, da ga želimo “vidjeti”.
Ne treba ti prava rečenica, već netko tko će pitati drugi put: “Kako si?”, zaključuje Sandro.
U inflaciji povezanosti, nikad nismo bili udaljeniji jedni od drugih i ta mala gesta može učiniti ogromnu razliku. Možda se čini medijski napuhanim, ali nemojte odmahivati rukom na problem usamljenosti, on je stvaran ma koliko šutjeli o njemu.
Gdje potražiti pomoć?
- Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, KBC Zagreb – 01 2376 470, dostupno 0-24
- Psihološki centar TESA, telefon za psihološku pomoć – 01 4828 888
- Plavi telefon – 01 4833 888
- Jedinstveni broj za hitne službe – 112
