Sjećam se kad sam prvi put primio mobitel u ruke – prije desetak godina, krajem osmog razreda osnovne škole. Talentirani bloger i ondašnji susjed Marko Filipan Veno na dvorištu OŠ Veliko Trojstvo pokazao je startrekovski komad budućnosti – Mitshubishi Trium.
Preklopno čudo s antenom na izvlačenje nije mu bilo od neke koristi, osim za zabavu pučanstva, obzirom da mobitel tada nije imao gotovo nitko. On je tada spadao u onu primarnu kategoriju korisnika mobitela na našim područjima – ponosni vlasnik.
Preklopno čudo s antenom na izvlačenje nije mu bilo od neke koristi, osim za zabavu pučanstva, obzirom da mobitel tada nije imao gotovo nitko. On je tada spadao u onu primarnu kategoriju korisnika mobitela na našim područjima – ponosni vlasnik.
Drugi model koji mi je došao u ruke bila je crna preklopna Motorola koju je frendov tata prošvercao iz Njemačke, a potom sam čudnim spletom okolnosti postao vlasnik svojeg prvog mobitela – Nokie 5110.
U okvirima osobne povijesti deset godina možda ne zvuči mnogo, no u kontekstu razvoja mobilne tehnologije tih je deset godina začuđujuće dugo i burno razdoblje. Ispočetka je podijela korisnika bila izuzetno jednostavna, a dijelili smo se na one koji mobitel imaju i one koji mobitel – nemaju. U pravilu smo svi imali Nokie, zaklinjali se u doživotnu odanost modelu 3310 te bili fascinirani finoćom izvedbe i nešto tanjim tijelom modela 3210. Prve ‘sekte’ stvorile su se između onih koji su više cijenili veličinu ekrana (vlasnici Nokie) i onih kojima je više bilo stalo do geekovskog ‘look&feel’ Ericssona T-10(s).
Jeftini SMS, Snake i baterija koja traje više (od) dana
U to smo doba aktivirali svoje prve SIMPA(tije) kartice i slali poruke po cijeni od 0,21 kune, a izbjegavali pozive koji su bili preskupi. Start paketi su tada bili bitno skuplji, uređaji dragocjeni, pa se prema mobitelima odnosilo s ipak nešto više poštovanja. Kultura korištenja mobitela bila je tek na začetku pa nitko nije previše mario da uređaj isključi tijekom nastave ili da ne priča glasno u društvu. Mobitel je postao statusni simbol i za poziciju u društvu bilo je bitno da se uređaj čuje i vidi. U odnosu na Angry Birds, dugo vremena najpopularnija igra, posebice za nas koji smo putovali vlakom i autobusom u školu, bila je Snake na Nokiji (predstavljena upravo na modelu 5110) i još pamtim koliko sam negodovao zbog poboljšanja grafike ove jednostavne igre na sljedećim modelima.
U to se vrijeme, prirodno, počelo razvijati i crno tržište mobitela, a oni koji su imali tehnologiju i znanje da dekodiraju uređaj na naše mreže sa stranih, odnosno s jedne na drugu domaću, bili su izuzetno traženi i poštovani ljudi. Ono drugo tržište napravilo je prvu podjelu korisnika, na VIP-ovce i SIMPA korisnike, a neki od nas rano su postali evanđelisti pojedine mreže i vrbovali ljude. Začuđenih očiju prepričavali smo saznanja o tome da se u nekim zapadnim zemaljama uređaj može kupiti na benziskoj postaji (!) po cijeni od svega dva, tri eura, još ne shvaćajući princip ‘poklonjenog’ uređaja i skupe naplate usluge.
‘Nazvat ću te s kućnog, slab je signal’
Primijetit ću i da su prvi vlasnici mobitela van većih gradova bili oni do kojih tehnologija u pravilu dolazi s nešto dužim vremenskim odmakom – poljoprivrednici i seljaci. Obzirom na prirodu (!) njihovog posla, mobitel je za njih bio praktičan uređaj. Prvo razočaranje iskusili bi na polju neke zabiti kad bi shvatili da je uređaj beskoristan jer – nema signala. I sam pamtim da je tih prvih godina u okolici Bjelovara signal bio rijedak poput zraka te da sam satima čučao u jednom dijelu kuće tijekom svojeg prvog ozbiljnijeg dopisivanja ‘na slijepo’ s djevojkom do čijeg sam broja došao sasvim slučajno, tada popularnom metodom među nama klincima – pošalji poruku na neki nasumični broj i nadaj se najboljemu. Isto je vrijedilo i za beskrajne pokušaje lažiranja koda s bona.
Mobilne uređaje tada smo, u skladu s njihovim mogućnostima, koristili isključivo za slanje poruka, pozive i spomenute igre. Sjećam se da je kolala urbana legenda o tome kako Nokia 3210 ima ‘skrivenu opciju’ radara koji može detektirati onaj policijski na udaljenosti od barem dva kilometra, a za što bi danas trebalo biti barem nekoliko aplikacija. Pamtim i neke ljude koji su upravo tim mitom od lakovjernih roditelja izvukli uređaj. Stariji ljudi imali su poprilično velik otpor prema mobitelima, no par godina kasnije, kad je moja tada 60 i nešto godišnja baka i sebi kupila jedan uređaj, trend je postao nametnutna stvarnost, poput Facebooka danas.
Tko prvi njegova (fotka) djevojke
Pamtim i prvi uređaj (Nokiu) s kamerom, koji je kolegi iz razreda, tada već u gimnaziji, stigao na dnu torbe autobusom iz Švicarske kao i postepeno otkrivanje WAP-a, najčešće na način da se netko pogreškom spojio na ono što smo tada zvali internet pa mu je u samo tri minute ‘pojelo’ bon, ili nedajbože, nabilo račun na pretplati koje su tada bile rijetkost. Nekako je tada i počela kultura žicanja za poziv i poruku pa su oni mudriji vlasnici pretplate skrivali da istu imaju, iz evidentnih, financijskih razloga.
U to su vrijeme ogromne cigle poput prvih Nokia zamijenjivali sve manji i manji uređaji pa svjedočimo jednoj bizarnoj igri prirode i trenutku povijesti kada je pitanje prestiža bilo čiji je manji. Tu i tamo netko bi od kakve rodbine iz inozemstva dobio neki ‘svemirski’ uređaj poput Nokie 7600 dok je Motorola Razor V3, primjerice, bila alfa i omega stila.
Koji mjesec kasnije dobar dio uređaja osim poziva i SMS-a dobio je i funkciju pohranivanja podataka, odnosno glazbe, a kroz par mjeseci počeo je nezaustavljivi rast broja uređaja s kamerama. Što se mog iskustva tiče, to je bio prijelomni trenutak, točka preokreta kad je mobitel prestao biti ‘mobitel’ i počeo postajati multimedijalno računalo sa sve većim brojem funkcija i sve kraćim trajanjem baterije. Nije da se žalim, iako bih rado da mi baterija na iPhoneu traje barem koji sat dulje. Sjećate li se svojih “glupih” telefona?