Hrvatska tvrtka mogla bi promijeniti kako 3D printamo! Pred njima je godinu dana eksperimentiranja u kojem sudjeluju Institut Ruđer Bošković, Centar za informatiku i računarstvo te Yotta Advanced Computing.
Mikrotvornica je domaća firma specijalizirana za izradu prototipa i manjih proizvodnih serija pomoću 3D printera ili stručnim nazivom, aditivnih tehnologija. Iza njih je 10 000 sati 3D printanja, 300-tinjak uspješno odrađenih projekata, te nekoliko desetaka održanih edukacija. O njima smo već pisali kada su isprintali golfericu visoku 2 metra, a sada su ostvarili novi uspjeh.
Odobrena su im financijska sredstva za novi projekt AMOTS u sklopu FF4euroHPC-a, europske inicijative koja želi malim i srednjim poduzećima olakšati pristup računalima visokih performansi (HPC) i povezanim tehnologijama. Natječaj je dio šireg programa Europske komisije Horizon 2020, a Mikrotvornica je svoje mjesto izborila u oštroj konkurenciji među 68 prijava i 202 partnera iz 25 zemalja svijeta.
Na sva naša pitanja o ovom uspjehu i projektu koji vrijedi 200 000 eura odgovara Nikola Blažević, osnivač i CEO Mikrotvornice.
Bliže nam se nikad precizniji 3D printani modeli
Cilj projekta AMOTS (ili svojim punim imenom Multi-head Additive Manufacturing with Optimal HPC Thermal Stabilization) je ustanoviti i predvidjeti utjecaj topline na konstrukciju i sustav gibanja stroja provjerama unutar simulacija korištenjem HPC infrastrukture što bi trebalo rezultirati poboljšanjem montaže i ubrzanja kalibracije samog stroja.
Predviđaju kako će eksperiment trajati godinu dana, a s njim bi mogli pridonijeti unaprjeđenju aditivne proizvodnje u radu s inženjerskim materijalima te minimalizirati mogućnost pogreške – to jest, neželjene dimenzijske nestabilnosti proizvedenog 3D printanog komada. Nikola ističe kako je cilj razvoj iznimno preciznih 3D printera:
Naglasak se stavlja na optimizaciju kako bi se uz minimalne troškove i izradu konstrukcije mogli postići krajnji precizni rezultati izrade 3D printanih proizvoda koji zadovoljavaju industrijske standarde i uz to izbjegla predimenzioniranost konstrukcije stroja.
Ovo je posebno važno u industrijama poput automobilske ili zrakoplovne, jer većina materijala koji se koriste u tim industrijama zahtijevaju zagrijane radne komore, što može utjecati na proces ispisa.
Eksperiment je podijeljen u 3 faze i on započinje izradom digitalnog modela sklopa novog stroja, zatim slijedi izvođenje prvih detaljnih simulacija na HPC infrastrukturi kojima će se ispitivati utjecaj topline u novom stroju i na kraju je sastavljanje fizičkog stroja.
Nije sve u financijama, nešto je u suradnjama
Nikola ističe kako je pored financija jedna od glavnih prednosti korištenje hardverskih i softverskih resursa kako bi mogli u razumnom roku ostvariti jedan takav eksperimentalni projekt. Također, osim savjetodavne podrške pri kreiranju prijave za ovaj projekt, u suradnji s Institutom Ruđer Bošković i Centrom za informatiku i računarstvo te riječkom tvrtkom Yotta Advanced Computing dobit će iskustvo i stručnu podršku u primjeni HPC tehnologija za uspješnu izvedbu projekta.
Ovo za njih označava jedno novo iskustvo suradnje s ustanovama poput spomenutih te sudjelovanje i komunikaciju s predstavnicima drugih projekata u sklopu istog poziva.
Vrijednost se naravno prema svemu rečenom najviše očituje u networkingu i iskustvu komunikacije i vođenja ovakvog tipa projekata.
A kako je to bilo na početku?
Premda sada rade na visokotehnološkim projektima, to nije uvijek bilo tako. Pitali smo Nikolu kako je to izgledalo prije 4 godine kada su počeli s radom i što se u tom razdoblju promijenilo.
Nikola ističe kako je najveći problem bio upoznati ljude sa samim procesom proizvodnje, potrebnim vremenom za izradu digitalnog 3D modela i 3D printanog komada te samim troškovima proizvodnje. Danas dobivaju konkretnije upute za 3D ispis i troše manje vremena na upoznavanje korisnika sa samim procesom. Nikola zahvaljuje jednoj platformi:
Jednim je dijelom tome zaslužna 3DPrintaj platforma koja je napravljena s edukativnim ciljem kako bi bila centralno mjesto za sve informacije o 3D printanju u Hrvatskoj.
Primijenili su se i materijali koji se stalno unapređuju, a njihove varijacije proširuju, a spektar primjene raznih inženjerskih materijala danas je sve veći. PLA (polilaktična kiselina), doduše, ostaje i dalje najtraženija vrsta materijala (stručan pojam je filament) za 3D printanje zbog svoje praktičnosti i dostupnosti. Tvornica filamenata sve je više što znači da imamo veću ponudu materijala s pristupačnijim cijenama, ističe Nikola.
I primjenjivost 3D printanja u mnogim industrijama raste. Nikola kao primjere navodi automobilsku industriju, avioindustriju, medicinu, dentalnu medicinu, arhitekturu i zlatarstvo te umjetnost. Međutim, u Hrvatskoj sve je to ograničeno tržištem i gospodarskim prilikama zbog čega su stvorili svoj poseban model poslovanja. Nikola predviđa:
U budućnosti će se, pomoću 3D printera, još lakše moći izraditi krajnji proizvodi, spremni za tržište, te kvantitativno skalirati proizvodnja.