Pa, da. Kao što naslov kaže, "onaj drugi Ivan iz Netokracije" - od danas nije više u Netokraciji.
Nekako kada ovo pišem imam osjećaj kao da samome sebi pišem osmrtnicu, ali uvjeravam vas da nije baš posve tako. Nakon pet godina rada za ovaj predivan medij danas pišem svoj posljednji tekst kao full-time zaposlenik Netokracije. Osjećaj je sladak i gorak u isto vrijeme, kao i vaši osjećaji kada čitate ijedan moj tekst.
Budući da imam prostora pisati ovu karijernu vijest, potrudit ću se da ne bude baš kratka kao nekolicina drugih koje sam do sada pisao. To je valjda posljednja privilegija ovdje koju ću iskoristiti, osim toga da ovaj tekst bude EDITORIAL FORMAT. U Netokraciju sam stigao kao student treće godine fakulteta još u 2016. kada sam upoznao Ivana Brezaka Brkana na jednom događaju na fakultetu. Mogao bih reći da je dalje sve povijest, ali prije nego što sam stigao do toga da pišem svaki (nekad i cijeli) dan, prošao sam kroz sve faze početka jedne – DIGITALNE KARIJERE. 🙂
Moji prvi koraci bili su vezani za sponzorirane tekstove i one koji su imali veze s gamingom. Prvi “pravi” tekst tako je bio izvještaj s prvog Good Game turnira koji mi je, malo rečeno, promijenio život. Daleko od toga da nisam znao čime se baviti, ali tada su nekako sve sumnje bile otklonjene. Od tada do danas iza mene je nešto više od 830 tekstova, od kojih je barem 650 bilo duljih – intervjua, analiza, prikaza i nešto recenzija.
U Netokraciji sam snimao i videe, vodio panele i nekoliko predavanja, pa i par podcasta. Pisao sam o svemu o čemu sam želio; od igara, piratstva, simulatora, esporta i gaminga, ali i mobitela, tehnologije svih vrsta i startupa i poslovanja. Kritizirao sam i Turističku zajednicu, što mi je i dan danas jedan od najboljih tekstova. Gostovao sam na radiju i televiziji, čak i u novinama. U posljednje vrijeme okušao sam se i u autima pa sam testirao Cupru Formentora među prvima u Hrvatskoj.
Možda i najvažnije, zbog Netokracije sam otkrio ljubav prema poslovnoj strani esporta, radio sam za A1 Adria ligu, Locastic Esports i čak ESL u kratkoj mjeri. Svi koji me znaju, znaju i da nisam dobar niti u jednoj igri, ali zato ih volim kao da jesam. Nisam ni ekspert u podacima, strategijama, i svim drugim stvarima ali zato upravo zbog Netokracije razumijem kako funkcionira biznis. Da nije bilo Netokracije, ne bi bilo ni mene u esportu.
Kroz Netokraciju sam se upoznao s nekim od najvećih imena domaće digitalne industrije, neki od njih su postali i prijatelji – a svima s kojima sam ikada radio mogu samo reći hvala na strpljenju i suradnji na nekom od tekstova. Sugovornici su uvijek bili zlata vrijedni, a ne mogu reći da sam se često našao u poziciji u kojoj ne znam koga bi pitao – mislim da me čak u ovih pet godina nitko nije ni odbio za intervju.
A di sad?
Kada sam tek dolazio u Netokraciju, prva stvar koju sam pitao je “imate li vi štogod gaminga”? Znam, malo naivno, ali danas na Netokraciji imamo gaminga, i to kvalitetne poslovno-tehološke analize esporta i gaminga koje sam i htio pisati. To me dovodi i do idućeg koraka.
Moja karijera sada me tako vodi izvan granica Hrvatske, iako nastavljam živjeti u Osijeku. Po svemu sudeći i kako stvari za sada stoje, nova redakcija bit će ona Esports Insidera, medija koji najbolje mogu opisati kao “Netokraciju, ali samo esportsku”. Što me čeka, pojma nemam, ali znam da bih se zauvijek grizao da nisam odlučio skočiti u tom esport smjeru jer je esport, ako slučajno niste znali, industrija veća od filmske i glazbene skupa. Uvijek se smijem kada to čujem, ali neka.
I to vam je to – veliko hvala čitavom timu koji je bio tu prije, i koji ostaje u Netokraciji. Hvala Miji, Ivanu, Teni, Ani, Ana Mariji, Liliani, Beatti i Marinu koji ostaju glavnina tima, ali i Antoniji koja je došla nedavno i s kojom sam se zapravo najviše upoznavao kada sam pisao native tekstove za CROZ. Hvala ekipi iz Netokracije Srbija za sva lijepa vremena, i hvala svima koji su radili u Netokraciji, a danas su negdje dalje.
Veliko hvala svima koji su čitali moje tekstove kroz ovih pet godina, i svima koji su ostavili komentare. Daleko mi je najdraži bio onaj koji je rekao “standardno prosječan Ivan Šimić”. To su mi govorili i u srednjoj kada sam pao prvi razred zbog igranja WoWa, a vidite me sad! Ne mogu reći da sam bio savršen, moja neorganiziranost je često bila tema čupanja kose svakoga oko nas, ali to sam nadomjestio svojom zaraznom karizmom i trovanjem po Slack kanalima Netokracije.
Ovo nije zbogom, i ovo nije posljednji tekst pod mojim imenom ovdje, ali je posljednji koji pišem kao “pravi” zaposlenik.
Čitamo se nekom drugom prilikom. 🙂