Posljednji iz originalne postave izgurao je projekt do nekih godinu dana, a potom se agencija povukla s projekta. Članovi tima dijele anegdote kao ratni veterani još i danas.
Došla sam svježe u agenciju kao product owner na veći projekt koji su aktivno držala tri strana executivea (VP razina), a vodio projektni menadžer s naše strane.
Projekt je već bio u tijeku par mjeseci, složila se osnovna arhitektura, 50 posto UI-ja, nešto data pipelinea i klijent je, ne znajući što i kako dalje, odlučio jedinu logičnu stvar – krenuti u širenje opsega projekta komplementarnim modulom koji je mogao funkcionirati i kao samostalni proizvod. Trebala sam preuzeti rad na tom “modulu” dok se završava MVP, no pokazalo se da je MVP još daleko od završetka te da će trebati i tu “uskočiti”.
Use case proizvoda je bio naizgled jednostavan, ali nikako se nije mogao utvrditi idealan flow za nekoliko glavnih korisničkih persona, unatoč tome što je trojac s klijentske strane predstavljao i domenske stručnjake u toj niši (i nisu propuštali priliku da to naglase).
PM nema namjeru surađivati
Nakon intenzivnog prvog tjedna hvatanja specifičnosti i opsega projekta, nadobudno sam zakazala sastanak 1:1 s produktnim menadžerom s klijentske strane, da prođemo kroz aktualne funkcionalnosti i buduće planove.
Na moje iznenađenje, nakon uvodnog small talka, umjesto da krenemo obraditi funkcionalnost (koja već tada nije baš imala smisla), značajno mi je proslijedio dokument s “templateom” koji mu mogu slati na chat umjesto naših budućih tjednih 1:1 sastanaka. Za slučaj da ne stigne. (Spoiler alert: više nije stigao).
Taj čuveni template je imao tri stavke: na čemu radiš ovaj tjedan, što ćeš raditi idući tjedan i imaš li blokere. No sh*t. Potom je, usred još nedovršenog sastanka rekao da mora na drugi poziv i nestao…
Postalo je jasno da nema namjeru surađivati i još manje prihvaćati ikakve inpute s moje (naše) strane. Istovremeno, na meni je bilo da hitno izmislim nove zadatke za frontend tim od šest ljudi, ni iz čega.
Jedan korak naprijed, dva nazad
Iduća tri mjeseca gotovo se ništa nije promijenilo na projektu, čak ni uz četiri do šest uzastopnih sastanaka dnevno, na kojima smo trebali pregledavati, planirati ili se usklađivati. Dotični product manager najviše je volio pregled korisničkog iskustva, na kojem je kontinuirano mijenjao izgled MVP-a s dizajnerima. Dizajneri su brzo i orno ispunjavali njegove vizije stvarajući tako privid napretka, no zapravo smo išli unatrag.
Kada bismo kasnije radili usklađivanje UX-a i razvoj te postavljali kritična pitanja, taj dio posla se shvaćao gotovo kao napad i uzrokovao bi još dramatičnije promjene umjesto prilagodbe. Primjerice, na centralnoj upravljačkoj ploči za admine smo imali grafikon koji nije prikazivao ni smislene ni točne podatke, nego je samo doslovno preslikan iz ranijeg mockupa bez podržavajuće logike.
Kad sam pitala za mišljenje podatkovni tim, složili su se da je to besmisleno i polufunkcionalno. Što je sljedeće klijentov product manager napravio? Zatražio je da se promijeni cijela upravljačka ploča. Umjesto da se definiraju točni podaci koji bi se prikazivali na tom jednom grafu!
Mailovi su stizali vikendom u 5 ujutro
Sastanci na tehničkoj strani su bili još izazovniji. Tri dev leada s agencijske strane redovito bi se morali boriti s trojicom mušketira s klijentske strane koji su i sami inženjeri (ponešto zastarjelih praksi). Omiljeni argument jednog od njih (VP of Engineering) je bio da je on radio doktorat na tu temu, i stoga, svi su drugi u krivu.
Drugi pak, na poziciji CTO-a, bio je kontinuirano mentalno “iskopčan” iz projekta te bi mu se stalno moralo ponavljati što je već utvrđeno… Da bi se on potom tome protivio i zakazivao nove sastanke – na koje ne bi dolazio ili bi prijevremeno odlazio jer je, eto taman, u njegovoj ulici netko imao problem s autom.
Mailovi su znali pristizati vikendom u pet ujutro, ni klijentski VP trojac nije međusobno bio usklađen oko planova i praksi, a agencijski projektni menadžer nije imao nikakvu kontrolu nad projektom, osim održavanja praznih ceremonija i lažno utješnih govora.
Vrhunac je bio kad je klijent usred cijelog tog kaosa našeg SaaS MVP proizvoda dodatno naložio kopiranje elemenata kompleksnog enterprise (legacy) sustava kojem nismo imali pristup nego samo korisničku dokumentaciju. Stoga, da nam olakšaju razumijevanje, počeli su slati handoff videa prijašnjeg tima iz Indije, bez glave i repa. Možda nas nije trebalo čuditi što su potom, bez ikakve najave, da “ubrzaju” lansiranje, indijskom timu dali da preuzme razvoj frontenda.
Odlučila sam sići s tog Titanica
Do četvrtog mjeseca na projektu, data lead je bio na rubu snaga te je dao otkaz i prešao na bolju poziciju. I ja sam odlučila sići s tog Titanica dok me još razum služio prihvativši drugu ponudu. Pola godine kasnije, projekt nije bio deployan na produkciju, kao ni MVP.
Umjesto toga izbačen je kao proof of concept koji je odmah potom prebačen u fazu ispravljanja bugova (!).
Negdje usput je i frontend lead dao otkaz. Posljednji koji je ostao iz originalne postave, backend lead, izgurao je projekt do nekih godinu dana i potom se agencija povukla s projekta. Članovi tima dijele anegdote kao ratni veterani još i danas.