Što bi startup tvrtke trebale od države? Teško pitanje. I puno i ništa. Jer do sad su uglavnom dobili malo ili ništa. Kako države ili lokalna zajednica pomaže startupima, odnosno tvrtkama s ograničenim poslovnim iskustvom, ovisi od zemlje do zemlje. Startupi su u načelu novoformirane tvrtke u fazi razvoja i traganja za tržištem te načinima kako im ponuditi svoje usluge - može li im u tome pomoći i država?
Zaboravite poticaje koji startupe često više frustriraju nego pomažu, barem po kriterijima koje ih se dijeli. Podrška treba ekosistemu koji potom kroz podršku može pomoći stvoriti internetski, tehnološki, mobilni startup kojem tržište neće biti ograničeno domaćim granicama.
Što bi startup tvrtke trebale od države? Teško pitanje. I puno i ništa. Jer do sad su uglavnom dobili malo ili ništa. Kako države ili lokalna zajednica pomaže startupima, odnosno tvrtkama s ograničenim poslovnim iskustvom, ovisi od zemlje do zemlje. Startupi su u načelu novoformirane tvrtke u fazi razvoja i traganja za tržištem te načinima kako im ponuditi svoje usluge – može li im u tome pomoći i država?
Zaboravite poticaje koji startupe često više frustriraju nego pomažu, barem po kriterijima koje ih se dijeli. Podrška treba ekosistemu koji potom kroz podršku može pomoći stvoriti internetski, tehnološki, mobilni startup kojem tržište neće biti ograničeno domaćim granicama.
Mnogo se govori o Čileu, ali i iskustvima ljudi koji nisu bili zadovoljni tamošnjim modelom. Generalno, pomaganje startup tvrtkama, pogotovo tehnoloških odnosno mobilnih i internetskih buzzword koji većina zemalja oko nas često koristi. Beč je na Startup Weeku 2011 kojeg je pratila Netokracija najavio svoju želju da postane svojevrsni centar, hub, za spajanje zemalja srednje i istočne Europe sa „starom Europom“ i SAD-om.
Europski prostor za startupe
No i Berlin traži svoje mjesto. Pokušavaju se odmaknuti od kopiranja tuđih ideja i vratiti se inovativnim startupima. London je oduvijek centar za mnogo toga u financijama, pa je tamo smješten i po mom, ali i mišljenju mnogih drugih kolega s Netokracije, najbolji akcelerator s ove strane bare – Seedcamp.
U Hrvatskoj je malo toga vezano za startupe. Neke sporadične inicijative se pojavljuju na lokalnim nivoima, niču razni inkubatori, centri za transfere tehnologija, razvojne agencije i slično. Sve skupa nikad nije do kraja definirano: fali odgovarajući prostor (primjer Zagreba) ili imamo odličan prostor (primjer Čakovca – TIC – Redea ) no ne i dovoljno startupa.
Ono što nama treba, a treba nam što prije, dok nas ne preteknu susjedi iz šire regije je sustav poticaja startupima i organizacijski oblik povezivanja koji bi omogućio da preko Zagreba (ipak je većina ekonomske moći u Zagrebu) naši i startupi iz regije istrče na svjetsko tržište.
Mentorstvo i prostor su sve što trebamo
Ti poticaji ne smiju biti napravljeni na način da se za njih prijavljuje na neko Ministarstvo ili Agenciju, niti da se za njih rade veliki planovi i dokumentacija. O njima ne smiju odlučivati ljudi koji sjede u državnim Agencijama ili Ministarstvima. Neka se ne ljute, ali oni to ne znaju. Mi koji investiramo i pratimo startupe ipak znamo više. I mi iza svoje odluke stajemo svojim novcima. Ne tuđima. Kod nas zato nema protekcije pa ni korupcije. Samo oni za koje vjerujemo da imaju šansu, prolaze. Nismo uvijek u pravu, ali bar imamo drugačije, realnije kriterije.
Od strane države ili lokalne zajednice, primarno treba prostor. Neka industrijska nekretnina, paviljon u vojarni, paviljon na velesajmu ili neko staro skladište propalog industrijskog giganta, koja se sastoji od velikog, otvorenog prostora, koji bi uz prilagodbu, mogao biti preuređen u radni prostor. Onda osim prostora treba i neka osnovna infrastruktura. No, takvih objekata ima u izobilju, često su van uporabe. Potrebna su vrlo mala sredstva. Urediti u radni prostor i prostor za druženje mlađih i starijih geekova, poduzetnika, ljudi sa idejama, ljudi sa znanjem i ljudi s kapitalom. U tome loncu bi se svašta dobrog moglo skuhati. Zaista bi se moglo sve na jednom mjestu – potpuna podrška za male tvrtke – početnike.
Ono što fali sadašnjim takvim centrima u Zagrebu je mentorstvo, gdje se može uključiti i Crane. Uz kvalitetno mentorstvo, iskusni poduzetnici i potencijalni investitori mogli bi pomoći novim tvrtkama u preskakanju prepreka u kraćem roku. Mentorstvom i prostorom dobijamo mali akcelerator, poput Venturesa u San Franciscu, čiji je prostor dijelom organiziran kao caffe bar u kojem se tijekom dana i večeri okuplja internetska i startup zajednica te gdje se organiziraju predavanja i vezani događaji.
Bliži primjer je u Beču, gdje se nalazi tamošnji The Hub, dio globalnog projekta koji pokušava omogućiti ljudima s zanimljivim idejama jesto za rad te okolinu u kojoj mogu ostvariti svoje potencijale. U takav centar treba privući i startupe iz okolnih zemalja, pogotovo onih koje tek gledaju kako bi prišli Europskoj uniji poput Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Albanije i Kosova. Hrvatska bi u toj situaciji imala komparativnih prednosti pri čemu bi se i tamošnjim projektima isplatilo razvijati u Zagrebu. Dok bi se tu razvijali, oni bi učili od nas, a mi od njih.
Neka od “sjemenki” koje sam spomenuo mogla bi se potom pretvoriti u neki pravi izvozni, tehnološki proizvod – Made in Croatia. Ključna razlika je način rada, način prijave, ulaska i izlaska. Bez formalnih barijera. Ukoliko bi se uključila država i lokalna zajednica, siguran sam da bi se našao i suinvestitor. Bar jednoga znam. Taj je dovoljno lud za investiciju u takvo što, čim piše ovaj članak na Netokraciji, a ne pakira se na odmor.