Kolega Drago Galić prije nekoliko je dana objavio članak naslova 'Marketingaši – priča o euforiji' na web stranicama magazina Bug. Sudeći po reakcijama na članak, posebice u komentarima ispod samog članka, na tren se činilo da je netko napokon argumentirano začepio usta mnogih community managera koji 'prodaju' priču o važnosti online društvenih mreža, Facebooka, Twittera, YouTubea i drugih u online marketingu.
Srećom po nas koji radimo u tom biznisu, samo na tren. Euforija se smirila pa idemo vidjeti što ima za reći druga strana
Prvo što mi upada u oko je famozna ‘zamjena teza’, pojam i navada učestala u političkoj vrhuški lijepe nam naše i omiljena konstrukcija za nabacivanje po Saboru. Ovdje je riječ baš o tome – zamjeni teza – obzirom da se iz prve rečenice, prvog citata istraživanja, na online društvene mreže gleda kao na ‘online marketing’. Mogao bih, zapravo, ovdje i završiti članak, obzirom da sam izrazio poantu priče – pojavnost tvrtki na online društvenim mrežama nije i ne smije biti ‘online marketing’. Vrapcima na grani, kao i ptičicama na Twitteru do sad je jasno da community managment nije marketing, već da je marketing samo dio palete čijim se bojama stvara slika pojedine tvrtke na internetu, pa tako i na online društvenim mrežama.
Sve je to marketing
Ne bih otišao toliko daleko da tvrdim kako je cijelo istraživanje utemeljeno na krivim premisama, jer, ipak, ‘sve je to marketing’. Baš zbog tog stava i pristupa, vjerujem, rezultati marketinškog istraživanja citiranog u članku pokazuju veliko razočaranje marketinških agencija i ‘stručnjaka’. Gotovo pa da se osjećaju prevarenim od strane posljednjeg internetskog fenomena.
Zanimljiva je rečenica iz članka koja kaže kako je istraživanje provedeno na 300 online i direktnih marketingaša pokazalo da su im očekivanja od tih medija ‘postala realnija‘.
Naravno da su postala realnija kad su u startu postavljena suviše i besmisleno visoko. Odličan primjer toga mnoge su domaće tvrtke koje od community managera očekuju da im dovedu desetke i stotine tisuća fanova, i to u pravilu u nemoguće kratkom roku, za smješno male novce. Prvo, i zadnje što CM tada treba pitati jest: Imate li uopće toliko fanova u ‘stvarnosti’? Zašto očekujete 50 tisuća FB fanova, ako vaš proizvod, realno, kupuje 5 tisuća ljudi? Ponudio bih odgovor i na potonje pitanje, doduše, ali ne bih se ovim člankom htio zamjeriti i kolegama iz branše. Drugi put.
Čiji je (Facebook) veći
Također, ne bih opet tulio o tome, ali riječ je o onom srednjem menadžementu velikih tvrtki koji se želi pokazati pred šefom velikim brojem Facebook fanova. Ne treba čuditi što ih je taj pristup doveo do situacije u kojoj su, jadni, razočarani. Promašili su u potpunosti smisao komunikacije (da, čiji je marketing manji dio) na online društvenim mrežama i sad su, naravno, krive – društvene mreže.
Druga teza koja se provlači kroz članak je ona o mobilnom oglašavanju. Tu za sad, što se tiče domaćih primjera, nemam što suvislo reći, osim da me nevjerojatno strah da će se geolokacijski marketing (ovdje već je, primjerice, naglasak na marketing) pretvoriti u virutalne spamm letke koje vam kako prođete pored trgovine, kafića… kače za mobitel i da će u potpunosti izgubiti smisao geolokacijskih servisa.
Spominje se i problem mjerenja efikasnosti takve vrste kampanja. To me, zapravo, začuđuje, obzirom da je barem na internetu lako pratiti korisnika. Od linka na Twitteru i Facebooku, do krajnje destinacije, primjerice – kupovine na web shopu. Znate li koliko je news/magazin stranica kojima je Facebook važniji od Googlea za izvor posjete? Jako puno. Posebice kad je riječ o manjim sajtovima domaće produkcije.
Poštivanje privatnog prostora
Što me dovodi do kruški u ovoj priči o jabukama, odnosno o tome da korisnici dijele sadržaj međusobno putem Facebooka i Twittera i da je dobro, da ne kažem nužno da producenti tog sadržaja trebaju ‘zarolati’ priču svojim službenim profilima. Srećom, u online društvenim mrežama korisnici imaju prvu i zadnju riječ. Korisnici su ti koji kontroliraju svoj privatni prostor online društvenih mreža i servisa. Pa, ako se odlučite ulaziti u taj prostor razmišljajući kao marketinški stručnjaci, sve što vam mogu poručiti jest – sretno.
Nažalost, postoje i community manageri koji rade na štetu svojim klijentima i čitavom biznisu, no to je jednostavno neizbježno. A što se tiče, citiram ‘tobožnjih prijatelja’ s Facebooka i Twittera, valja imati na umu da je dobar dio nas rastao zajedno s tim zajednicama i da ih poznajemo u dušu. To vam marketinški stručnjaci neće dati.