Netokracija

Kad stvarni svijet baci bombe, digitalni pokaže ljudskost

Tena Šojer

Malo tko dosad nije čuo za tragediju koja se dogodila u Parizu, kada je u napadu na satirični časopis Charlie Hebdo ubijeno 12 ljudi. Ova tiskovina poznata je po svom sirovom i necenzuriranom humoru, a njegovi karikaturisti svojim su prilično oštrim perom bez diskriminacije podjednako secirali kulturu, politiku i religije koje na njih utječu.

‘Shareovi’ možda ne mogu spasiti gladnu djecu u Africi, ali mogu pokazati solidarnost.

Napad na njihovu redakciju shvaćen je ne samo kao napad na ljude, kolege, profesiju, već i na samu slobodu govora, a internet, kao kolektiv sklon cinizmu i malim pakostima, iznenadio nas je pokazavši kako to neće trpjeti.

“Ja sam Charlie” poruka je koja se proširila po Francuskoj u prvim satima nakon napada, a vrlo brzo se slogan #JeSuisCharlie proširio diljem svijeta. Mediji su se složili u solidarnosti s pogođenim kolegama, umjetnici različitih kalibara dali su svoj doprinos kao podršku časopisu i osudu napada, no poruku su brzo preuzeli i svi drugi koje je napad pogodio na općoj, ljudskoj, razini.

Hashtag možete naći na popisima popularnih ili trending ključnih riječi, ponajviše zahvaljujući tviterašima koji su ga ulovili i preokrenuli trend u promoviranje poruke da se agresija ne suzbija agresijom. Štoviše, jedna od kolateralnih žrtvi napada bio je i 42-godišnji policajac, Ahmed Merabet, i sam musliman, pa se #JeSuisCharlie pokretu ubrzo u spomen na njega pridružio i #JeSuisAhmedMerabet, podsjećajući da netolerancija ne štedi nikoga i da nije vezana uz nacionalnost ili vjeroispovijest. 

 

Tipkovnica, pero – sve može poslužiti

Digitalne generacije često se (ponekad s razlogom) optužuje za “slacktivizam”, lažno angažiranje po društvenim pitanjima ograničeno isključivo na društvene mreže, dijeljenjem viralnih sadržaja viralnosti radi, protestiranjem hashtagovima koji se ne prevode u radnje s druge strane ekrana. No treba imati na umu da riječi nekad imaju težinu – ako je pero poslovično moćnije od mača, onda ipak i tipkovnice moraju imati neku snagu, pogotovo kada riječi koje se preko njih pošalju mogu doprijeti do milijardi. Ton poruke koja se iskristalizira iz nekoliko milijardi glasova ima svoj značaj, a ovog puta znači da se možda ipak ne želimo prvom prilikom lansirati iz orbite ove planete. 

Mladi muslimani nedavno su iskoristili YouTube kako bi se ogradili od ISIS-a, a potom i drugih radikalnih pokreta koji se vežu uz Islam, kroz inicijativu #notinmyname, a postovi s istom oznakom javili su se i nakon napada.  Zapravo je poražavajuće da se nakon svakog ovakvog nemilog događaja povećalo stavi na cijelu islamsku zajednicu te da se njeni pripadnici moraju eksplicitno ograđivati od poteza pojedinaca ili ekstremističkih skupina, no tviteraška zajednica pokazala je prošle godine da to nije uvijek tako i da prva reakcija nije uvijek osuda. Nakon talačke krize koja je potresla Sydney, preko Twittera se proširila akcija #illridewithyou, kojom su Australci pozvali svoje sugrađane islamske vjeroispovijesti, koji su se opet našli u nemilosti šire javnosti, da s njima putuju javnim prijevozom ako se zbog posljednjih događaja ne osjećaju sigurno.

Preko zaslona do ulica – i hrvatskih

Marš solidarnosti krenuo je jučer od Trga bana Jelačića u Zagrebu do Francuske ambasade (autor slike: Hermes Arriaga)

Sentiment koji se prenosi mrežama nekada se uistinu i prelije s ekrana, prvo u našu svijest a potom i djela, a #JeSuisCharlie došao je i do ulica gradova diljem svijeta. Francuska se podigla na noge, a ni žitelji drugih zemalja nisu ostali gluhe na incident koji se dogodio van njihovih granica. Mnogi marševi solidarnosti, poput onog sinoćnjeg u Zagrebu, organizirani su upravo preko društvenih mreža, dokazavši opet da one imaju mnogo veću moć no što im priznajemo, no koristimo li je ili ne ovisi samo o nama.