Dogodilo se još jednom, ovaj put u slučaju nestale Antonije Bilić i njezine najvjerojatnije tragične sudbine. Mainstream mediji uspjeli su dovesti priču do razine najvećeg žutila inzistirajući na senzacionalističkoj objavi svakog (potencijalnog) detalja u ovoj nesretnoj priči.
Čitam ljutite komentare na Facebooku i Twitteru od ljudi koji putem svojih 'malih' medija, odnosno društvenih mreža, oštro kritiziraju mainstream medije zbog cijeđenja i posljednje kapi senzacije iz ove priče. Ljudi su jednostavno zgroženi do koje razine bešćutnosti mediji mogu ići.
Dogodilo se još jednom, ovaj put u slučaju nestale Antonije Bilić i njezine najvjerojatnije tragične sudbine. Mainstream mediji uspjeli su dovesti priču do razine najvećeg žutila inzistirajući na senzacionalističkoj objavi svakog (potencijalnog) detalja u ovoj nesretnoj priči.
Čitam ljutite komentare na Facebooku i Twitteru od ljudi koji putem svojih ‘malih’ medija, odnosno društvenih mreža, oštro kritiziraju mainstream medije zbog cijeđenja i posljednje kapi senzacije iz ove priče. Ljudi su jednostavno zgroženi do koje razine bešćutnosti mediji mogu ići.
A sad ista rečenica, samo malo drugačija.
Dogodilo se još jednom, ovaj put u slučaju nestale Antonije Bilić i njezine najvjerojatnije tragične sudbine. Upornošću mainstream medija i zahvaljujući novinarskom kopanju i istraživanju, priča je podignuta na (inter)nacionalnu razinu. Uslijed dovoljno velikog medijskog pritiska koji se precrtao na društvene medije i obrnuto, policija i državne institucije bile su prisiljene obaviti zadatak na najvišoj razini i u svega par dana iz pokoje natruhe dokaza uspjeli su privesti navjerojatnijeg počinitelja. U buci koja se podigla jasno se i po prvi put čuo ogromni propust vladajućih koji nisu ništa poduzeli da pozatvaraju zločince koji slobodno šetaju hrvatskim gradovima.
Ovisno, dakle, koje su vam namjere, iste se informacije uvijek mogu interpretirati na način koji vam odgovara. Ista se situacija dogodila i prije nekog vremena u slučaju Luke Ritza. Primjera je mnogo, a svaki put kad mediji krenu detaljno izvještavati o nekom ovakvom slučaju, pa nastave u nedogled, dok još uvijek postoji imalo interesa, uvijek će se oni ‘razumni’ pobuniti protiv medijskog iskorištavanja tuđe nesreće.
Tko je posadio sjeme senzacije?
Posljednjih godina značajnu ulogu igraju društveni mediji odnosno mreže. Ljudima je putem njih postalo jednostavnije i praktičnije izjašnjavati se, pa tako biljka senzacionalizma u mainstream medijima, svoje korijene ima u raznim Facebook akcijama. Jako je teško novinarima ignorirati situaciju kad u kratkom roku 20 tisuća ljudi podrži neku inicijativu, i jako je lako korisnicima društvenih medija da tim istim novinarima nametnu temu i na njoj inzistiraju. Društveni mediji postali su, logično, lakmus papir i katalizator šireg društvenog interesa, odnosno interesiranja. To nije nova pojava, ni u novinarstvu niti u sociologiji. Nova je u kontekstu vidljivosti zbog razvoja i primjene tehnologije.
Primijetite i drugi detalj. Svaka priča ove vrste, koja se razvukla po medijima do ove razine, po nečemu je specifična. Novinari i urednici jako dobro znaju o čemu govorim, a riječ je o licu žrtve. Ni na koji način ne pokušavajući omalovažavati žrtve, i u uz najveće žaljenje i poštovanje, moram istaknuti ono očito: mediji se intezivno bave žrtvama koje su publici privlačne i s kojom se mogu poistovijetiti.
Luka Ritz bio je zgodan i pametan, kreativan mladić kojeg su ljudi jednostavno (za)voljeli, ali ni prvi ni zadnji koji je brutalno pretučen i usmrćen. Antonija Bilić također je medijski privlačno lice i to ne samo na onu prvu loptu, već i zbog svoje siromašne pozadine i količine ljudi koje je dotaknula vrijednostima koje prezentira.
Kokoš ili jaje
Otkrivam toplu vodu, znam. No, čini mi se da teze koje sam iznio mnogima jednostavno nisu jasne i ne gledaju ih na ovaj način, nego baš uvijek traže i ističu sve najlošije. Vide samo jednu stranu. Za njih su mediji, koji su nesumnjivo pomogli u hvatanju Dragana Paravinje, najveće zlo na svijetu, zaboravljajući da su oni na kraju dana – samo mediji. Kakvi god da jesu, kakva god bila njihova društvena odgovornost.
Ako netko baš želi, može i ovaj članak na Netokraciji, na kojoj inače pišemo o (društvenim) medijima u kontekstu tehnologije, iskoristiti za napad i priču o senzacionalizmu, kliku i posjeti više. Ona vječita rasprava i pitanje jesu li mediji žuti zato što to publika traži i želi ili zato što iz vlastite koristi žele da tako bude pa odgajaju ‘žute’ čitatelje, ovdje je još jednom dovedena do vrhunca.
Ne tražim od vas da odobravate baš svaki postupak medija niti tvrdim da pojedina izdanja i urednici nemaju poprilično neosjetljive metode i namjere, ali prije nego bacite kamen osvrnite se oko sebe. Pročitajte svoje statuse i statuse svojih prijatelja, a onda naslove u novinama i na portalima. I neka vas ne iznenadi nevjerojatna sličnost na koju ćete naići.