Kroz oči veterana: Zvonimir Mikšić, edukator i producent video igara, o razvoju gaming karijere danas i nekad

“Napraviti igru kakvu bismo mi htjeli igrati”

Gaming je oduvijek bio važan dio mog života, priča mi Zvonimir:

Od gaminga na Commodoreu 64 u osamdesetim, do devedesetih i Amiga demo scene kada sam s tadašnjom ekipom organizirao “copy partyje”, događanja koja su bila kombinacija rave-a i LAN-partyja. Skupi se hrpa klinaca s kompjuterima u nekom disko klubu i dok trešti glasna glazba rade na demo-programu s kojim će onda sudjelovati u natjecanju.

Demo je nešto poput video spota, objašnjava Zvonimir, samo se izvršava direktno na računalu u stvarnom vremenu te objedinjuje programiranje, grafiku i glazbu. Čitav proces je zahtijevao poprilično znanja i vještina kako bi se išta od demoa realiziralo. Tada nije bilo interneta da vam pomogne naći odgovore koje su i drugi tražili. Sve se učilo puno sporije, preko prijatelja i loših fotokopija nekolicine stručnih knjiga, dodaje:

Na takva događanja su dolazili ljudi iz cijele zemlje, a često i raznih europskih zemalja. Na jednom partyju, kolege iz grupe su nam rekli za jednog britanskog izdavača koji traži nove videoigre. Već ranije sam s jednim drugim kolegom krenuo raditi na razvoju jedne strateške igre i to samo zato jer smo htjeli napraviti igru kakvu bi mi htjeli igrati. Dogovorili smo se s izdavačem i nakon otprilike godinu dana i puno muke, 1994. godine uspjeli smo dovršiti i isporučiti igru izdavaču.

Ta igra nam je kao početnicima bez iskustva i budžeta bila apsolutno prevelik zalogaj, ali bili smo uporni i igra se pojavila na svjetskim tržištima i donijela nama tada nezamislivu zaradu. Novac smo, naravno, potrošili na gluposti i ponovno krenuli u razvoj nove igre bez budžeta.

No, takvi počeci su ono što je i obilježilo Zvonimira, ali i mnoge druge. Razvoj video igara u Hrvatskoj tek je ulaskom u 2010. opće prihvaćen i realiziran kao posao koji vam može donijeti kruh na stol (a i to je zbilja ovisilo o kome je riječ i kakvim naslovima). Živjeti od igara je posve nepoznat termin jednom indie studiju iz Požege, nego što je Croteamu ili Nanobitu. Tako se i Zvonimir na odmaku svoje karijere prema pragu tisućljeća morao trgnuti:

Cijelu karijeru radim kao producent koji ima zadatak realizirati projekt od početka do kraja unutar zadanog roka i budžeta.

Ako guglate Zvonimir Mikšić…

Vjerojatno će vam među svim pretraživanjima oko zapeti na rezultat o prvom hrvatskom 3D filmu, a koji je Zvonimir Mikšić režirao još 2010. godine. Ovaj projekt samo je jedna od zanimljivosti njegove karijere koja je vrludala između filma, 3D animacije i gaminga:

Videoigre volim jer kombiniraju razne kreativne discipline i daju im interaktivnu komponentu. Programiranje povezuje crtanje, skladanje, animaciju, pisanje priča i dijaloga, zanimljive likove i sve to stavlja u ruke igraču bilo gdje u svijetu. Kako sam radio animirane scene za igre tako sam ubrzo uvidio primjenu tih istih vještina na druge medije poput filma koji mi je uvijek bio jednako važan kao i videoigre. Malo po malo, skupljao sam iskustvo na novim videoigrama paralelno s raznim projektima za klijente. 27 godina kasnije skupila se hrpa realiziranih projekata.

Danas, kako mi Zvonimir priča, još hrpa ugovora o projektima stoji ovjekovječena u registratorima. No, kaže, jako dobro pamti svaki:

Od prve igre 1993. do danas radio sam za gotovo sve gaming platforme i svejedno mi se čini kao da je sve bilo jučer. Svaki projekt, ili barem njegov dio je zanimljiv po nečemu. Bilo je svega: od neočekivanih uspjeha do velikih razočaranja i totalno nevjerojatnih situacija. Vjerojatno smo napravili najviše igara tzv. tycoon žanra, poglavito za Activision i u jednom trenutku smo se toliko zasitili da smo iz šale samoinicijativno krenuli raditi Hell Tycoon, igru gdje igrač upravlja paklom. Htjeli smo da igra izađe 06.06.2006., dakle 666, ali tada izdavači nisu bili zainteresirani za takve eksperimentalne igre koje bi danas bez problema sami izbacili na Steamu ili nekoj drugoj platformi za distribuciju.

Inspiracija o paklu očito da samo čeka svoju priliku u umovima hrvatskih game kreativaca, sjetimo se samo uspješnog precision 3D platformera SEUM samoborskog Pine Studija, ali i Tainted Fatea, jedne od prvih domaćih VR igara. Zvonimir je danas vlasnik vlastitog studija, ali kaže, uvijek je zainteresiran za sve oblike kreativne suradnje, s obzirom na to da je zbilja zalazio u različite kreativne sfere.

Edukacija novih generacija

Kako smo spomenuli na početku, danas je Zvonimir dodatno zaokupljen i edukacijom. U Novskoj, u inkubatoru PISMO, vodi smjer Blender, nazvan po programu koji se najviše koristi u 3D grafičkom modeliranju.

Međutim smjer je orijentiran općenito na stvaranje sadržaja za videoigre: od 3d modeliranja, teksturiranja i animacije do obrade photogrammetry modela i motion capture snimaka. Cilj mi je naučiti polaznike temeljna znanja i vještine neovisno o tome hoće li se priključiti već nekoj postojećoj tvrtki ili pokrenuti svoj startup.

Bitna je metodologija i redoslijed učenja određenih vještina jer se neki polaznici možda žele specijalizirati za neko određeno područje, naprimjer animaciju, dok drugi žele biti “generalisti” kako bi sami stvarali cjelokupni sadržaj. Znanja s edukacije nisu samo primjenjiva na razvoj videoigara nego i na druga srodna područja koja koriste te vještine: od izrade animiranih filmova i specijalnih efekata, arhitektonskih vizualizacija do raznih video sadržaja, reklama, glazbenih i namjenskih spotova.

Osim toga, Zvonimir je u Tehničkoj školi u Sisku bio jedan od autora kurikuluma za smjer Tehničara za razvoj video igara. Osvrćući se tako na okolnosti game dev scene u Hrvatskoj, Zvonimir naglašava kako u industriji nedostaje game dev stručnjaka tako da je odlično što se razvoj videoigara pojavio i u formalnom obrazovanju.

Sisačko-moslavačka županija kako vidimo već naveliko ulaže u pozicioniranje u tom smjeru. I Zagreb ima svoje svijetle primjere poput Algebrinog studijskog programa, ali kad je u pitanju formalno obrazovanje još ćemo pričekati neko vrijeme. Iako je prošle godine pokrenut pohvalan sveučilišni projekt Edu4Games, kako smo saznali, prvi studijski program će najranije moći krenuti u nastavnoj godini 2022./2023.

Malo je seniora, a nitko ne želi učiti juniore

Iako će uskoro biti moguće proći formalno obrazovanje od srednje škole do fakulteta, Zvonimir komentira kako moramo biti svjesni da se tehnologija danas jako brzo mijenja i da osim formalnog obrazovanja koje traje 9 godina (4 godine srednje škole i 5 godina fakulteta), osoba u game developmentu mora se i sama usavršavati i pratiti nove trendove jer se industrija konstantno ubrzano razvija.

Seniori u game dev firmama nemaju vremena, a često ni volje uz sav svoj posao učiti i juniore, dok juniori onda imaju problem što nemaju od koga učiti. Svi poslodavci bi, naravno, ljude s iskustvom kako bi odmah mogli odraditi svoj dio posla, ali onda početnici nemaju gdje steći iskustvo. Rješenje tom problemu je formalno obrazovanje i/ili specijalizirane edukacije u sklopu inkubatora.

Odlično je da je napokon uvedeno i formalno obrazovanje za ovu vrstu posla, jer je nužno i potrebno, ali ovdje se pojavljuje jedan drugi problem kod nas, ističe:

Ljudi iz industrije imaju radno, ali nemaju pedagoško iskustvo, dok ljudi s pedagoškim kompetencijama nikada nisu radili u industriji i nemaju dovoljno stručnog iskustva. Jako su rijetki ljudi s iskustvom u industriji, a sposobni su prenijeti to iskustvo i znanje na učenike. Imao sam sreću pa sam i prije Inkubatora radio na educiranju mladih. Volim što mogu svoje gotovo tridesetljetno iskustvo i znanje prenositi na nove naraštaje. U učionici se razvija jedna divna sinergija mladih sa svojim novim, svježim idejama i elanom za stvaranjem, i mene koji onda poučavam i koordiniram svojim iskustvom.

Danas je lakše naučiti programirati, ali ne i naučiti voditi biznis

Važnost edukacije je i u širenju perspektive i razumijevanju svih aspekata koji utječu na razvoj, plasman i uspjeh video igre. Istina, danas nam je mnogo lakše učiti i razvijati se u smjeru gaming stručnjaka, ali isto tako sva ta sloboda donosi i neke izazove kojih često samostalno nismo svjesni dok se ne pretvore u ozbiljne prepreke.

Individualci ili ekipe koje ambiciozno rade na nekom privatnom gaming projektu, lako zaborave da je razvoj samo jedna od zadaća game dev studija. Razvoj bilo koje tvrtke pa tako i indie studija ne ovisi samo o njihovim game development mogućnostima nego i poslovno-trgovačkim vještinama, objašnjava Zvonimir:

Osim samog proizvoda danas je najvažniji marketing. A nije zanemariv ni faktor sreće. Zbog velikog broja novih naslova, nažalost se često dogodi da dobra igra ne nađe put do igrača zbog nedostatka marketinga. Prije je bilo nemoguće izdati igru bez izdavača koji bi si uzeo ogroman dio kolača, ali bi zato omogućio razne marketinške aktivnosti, poput oglasa i članaka u gamerskim magazinima i nastupa na raznim sajmovima. Danas se indie developer uz sav rad na igri mora baviti i community managementom, a to je jako drugačiji set vještina od npr. programiranja. Izvrstan programer nije nužno i vrhunski marketinški stručnjak.

Zabavne lektire – klasični narativ s modernom prezentacijom

I dok je Zvonimir kroz karijeru uglavnom radio po narudžbi za druge studije, prije par godina iskoristio je priliku i za jedan vlastiti projekt, visual novel serijal Patent9 u kojem je umjesto ilustracija specifičnih za žanr koristio fotografije da u igru unese iskustvo filma.

Dok sam pripremala pitanja za intervju, naletjela sam tako na još jedan zanimljiv projekt na kojem Zvonimir radi, a koji se inspiracijom nadovezuje na spomenuti serijal. Istražujući načine kako nadograditi već postojeće formate i iskustva u zadanim žanrovima došao je na ideju i kako uz multimediju i interakciju obogatiti književna djela za nove generacije:

Ljudi nažalost sve manje čitaju knjige u fizičkom obliku i tijekom razvoja visual novela rodila se ideja da “gamificiramo” klasična književna djela. Kod mlađe publike možda je problem u knjizi kao mediju jer su oni rođeni sa smartphoneom u ruci i javlja se psihološki otpor jer ih knjige odmah asociraju na nešto ne toliko popularno, naprimjer školske knjige u njihovom slučaju. Kada povežemo uređaj od kojeg se ne odvajaju s klasičnim djelom prezentiranom na njima privlačan način, dobijemo spoj dvaju medija: klasični narativ s modernom prezentacijom.

Kao proof-of-concept odabrali smo “Vlak u snijegu” kao primjer osnovnoškolske lektire. Za razliku od klasične tekstualne varijante u formatu knjige, ovdje čitatelj na svom smartphoneu, tabletu ili računalu prati radnju postepeno čitajući manje dijelove teksta dok istovremeno vidi naslikane ili fotografirane likove i mjesto radnje, dakle klasični visual novel format uz dodatne mogućnost. Aplikacija za čitanje sadržaja automatski prati i nagrađuje napredak pa je čak moguća i provjera znanja putem raznih mini-gameova.

“Game development više nije opskurni, honorarni posao”

Kako Zvonimir igra video igre još od osamdesetih, a uz to ih je i razvijao od početka devedesetih do danas – bio je svjedok kako su se industrija i tržište više puta promijenili. Ističe kako je od tada gaming izašao iz domene geekovske opskurnosti u najširi demografski dijapazon. Pa smo se za kraj, naravno, dotakli i budućnosti.

S obzirom na njegovu dugogodišnju perspektivu, zanimalo me i koje je njegovo mišljenje: hoćemo li uspjeti izgraditi jaču gaming scenu u novom desetljeću? Zvonimir smatra da bi itekako mogli s obzirom na pojačan razvoj u svim aspektima:

Gotovo svakodnevno raste broj game developera. Pokreću se novi startupovi, firme stare godinu dvije ubrzano rastu. Velik je interes za formalno i dodatno obrazovanje i raste broj raznih događanja vezanih uz razvoj videoigara. E-sports natjecanja su sve popularnija.

Mijenja se općenita percepcija ljudi o igrama koje prelaze iz domene nečeg opskurnog i honorarnog u “pravi” posao. A posla ima za sve, od već prekaljenih developera s iskustvom do onih koji tek razmišljaju o razvoju videoigara kao svom budućem poslu. Veseli me vidjeti kako će novi developeri iskoristiti ovaj nezaustavljivi uzlet industrije videoigara.

I nas isto.