Ivan Brezak Brkan
04. 03. 2013.
Riječki WhoAPI nedavno se vratio u Rijeku nakon tromjesečne “akceleracije” u američkom startup akceleratoru 500 Startups, gdje su prošli mentoriranje i praktičan, daljnji razvoj svog projekta. Kako im je zaista bilo, zašto su investiciju tražili iz kreveta i “pitchali” na ulicama mirnog američkog (tehnološkog) grada, Duškić ekskluzivno otkriva za Netokraciju u svom prvom intervju nakon povratka iz SAD-a.
Riječki WhoAPI nedavno se vratio u Rijeku nakon tromjesečne “akceleracije” u američkom startup akceleratoru 500 Startups, gdje su prošli mentoriranje i praktičan, daljnji razvoj svog projekta. Kako im je zaista bilo, zašto su investiciju tražili iz kreveta i “pitchali” na ulicama mirnog američkog (tehnološkog) grada, Duškić ekskluzivno otkriva za Netokraciju u svom prvom intervju nakon povratka iz SAD-a.
Za one koji nisu još čitali o riječkom WhoAPI-ju, radi se o internetskom startupu koji razvija platformu za pretraživanje domena, u koju je krajem prošle godine investirao 500 Startups, američki akcelerator sa sjedištem u Mountain Viewu kojeg je osnovao Dave McClure.
3 temelja 500 Startupsovih startupa
U 500 Startupsovom sjedištu u Mountain Viewu suosnivači Goran Duškić i Edi Budimilić te njihov tim prošli su program s naglaskom na tri područja: dizajn, data i distribuciju, koje taj akcelerator objašnjava na svojoj web stranici:
- Design: Dobri proizvodi počinju sa kvalitetnim korisničkim iskustvom koje čini kupce i korisnike sretnima;
- Data: Kvalitetni startupi dolaze do informiranih odluka, jer znaju i doznaju što njihovi kupci žele;
- Distribucija: Startupi trebaju skalabilne, učinkovite metode akvizicije novih kupaca.
Šok za riječki startup
Neovisno o upoznatosti s navedenim područjima s tehničke i poslovne strane, Duškić za Netokraciju otkriva kako im je prvih nekoliko tjedana bilo pravi šok te da bi bilo idealno da je jedna osoba pripremala teren za cijelu “ekspediciju” kako bi se lakše uhodali:
Prvih nekoliko tjedana je bilo strašno stresno! Odmah u startu morali smo se navikavati na suživot s kolegama, dok istražujemo teren, privikavamo se na nove uvjete i rješavamo probleme u hodu. Imali smo velikih problema sa pronalaskom adekvatnog smještaja za nas 5 (zbog kredit scorea kojeg niti jedan stranac bez “social security broja” nema). Ima tu priča o namještaju, o prvoj narudžbi pizze i svega pomalo. Bilo je pozitivnih i negativnih stvari na koje se trebalo naviknuti, takav je život u stranoj zemlji.
Praktičan način rada im se nije toliko promijenio, osim što se Duškić bavio prvenstveno traženjem dodatnog kapitala i vježbajući predstavljanje projekta odnosno pitchanjem. Kao što se očekuje od Silicijske doline, Duškić objašnjava kako je kapital puno dostupniji i procedure daleko jednostavnije:
Američki investitori lakše zarade 10 tisuća dolara, a za hrvatske uvjete je to dosta novaca. Druga najveća prednost je što smo imali na raspolaganju supermana zvanog Dave McClure i dobili smo na vrijednosti samim pojavljivanjem u 500 startups gdje nije jednostavno upasti.
Investicija (uz doručak) u krevetu?
WhoAPI-jevci su stoga odlučili itekako iskoristiti priliku koju su zaslužili predstavljajući projekt na prošlogodišnjem Geeks on a Plane Zagrebu prošle godine, kojeg je Netokracija suorganizirala. Duškić objašnjava kako su se zaista ubili od posla, tako da je on u jednom trenutku se razbolio te 2 tjedna ostao zatvoren u sobu, radeći “fundraising” iz kreveta. “Nemojte me pitati zašto” – kaže.
Duškića je osobno najviše veselilo predstavljanje projekta za koje je opisao da je ipak drugačije kad u publici imate osobe poput investitora Marka Sustera. Naglašava kako je “pressing bio puno veći”, posebice zato što su sva predstavljanja bila prenesena uživo širom svijeta putem live streama.
WhoAPI-jevci su bili smješteni u Mountain Viewu kao i sam 500 Startups, što je 45 minuta vožnje od San Francisca. Uz sav rad, našli su nešto vremena za opuštanje i iskoristili Dolinu posjetivši Facebook, Google, Microsoft, Twitter. Duškić ukratko opisuje:
Bacili smo se u bazen poput scene u filmu Social Network. No isto tako smo okusili i crnu stranu San Francisca i susjednog Oaklanda. Beskućnici, visoka stopa kriminala, skupa i nezdrava hrana.
Na pitanje kako bi opisao jedan radni dan u Mountain Viewu, nastavlja:
Na putu do 500 startups sretneš nekoga tko radi za Firefox, Linkedin, Google ili neki startup. Popneš se na vrh jedinog nebodera u krugu 30 km gdje puca pogled na dolinu, silicijsku. Pogledaš u daljini zgrade Googlea, Linkedina, Facebooka, Mozzile, sjedneš za svoj stol i radiš. Ponekad odradiš mentoring sastanke sa suosnivačima usješnih startupa, potencijalnim investitorima.
WhoAPI i ostale startupe u 500 Startupsovom trenutnom batchu bi pak jednom tjedno čekalo predavanje ili razgovor s osnivačem uspješnog projekta, poput osnivača Trulie vrijedne pola milijarde dolara ili pak osnivačem LivingSociala vrijednog više od milijardu i pol dolara:
Jesu, al trebate čuti što ti obični ljudi imaju za reći.
Povratak u Rijeku
Duškić nam je opisao nekoliko situacija koje baš i nisu za Netokraciju, niti biste ih doživjeli na hrvatskim ulicama. Iskreno nam također naglašava da što se tiče povratka među ostalim najviše veselio dobrom roštilju! No, bolji osjećaj života u Rijeci ipak nije jedini razlog WhoAPI-jeva povratka i ostanka u najvećoj hrvatskoj luci, kako Duškić iskreno objašnjava:
Kada bi se nas 4 full time team membera preselilo u SAD na klasične plaće za naše pozicije (i recimo da Edi i ja nemamo CEO i CTO plaće nego za marketing managera i senior developera), sa uredom i sličnim uvjetima kakve imamo ovdje… Za narednih 6 mjeseci bi trebali osigurati sredstva u visini od minimalno četvrtinu milijuna dolara. U Silicijskoj dolini postoji strašan deficit developera, pa postoji i velik rizik od prebjega u bilo koju drugu tehnološki nadmoćniju tvrtku.
Osim tog, suosnivači WhoAPI-ja zajedno su s Hrvojem Hudoletnjakom pokrenuli inicijativu novog riječkog inkubatora koju je grad Rijeka prigrlio.
5 silicijskih želja
Za kraj sam Duškića zamolio da naglasi nekoliko stvari koje je naučio, a koje bi volio primjenjivati ili vidjeti na “domaćem terenu” – tih 5 stvari su:
- Otvorena komunikacija sa drugim ljudima;
- Convertible notes ili convertible securities;
- Mladi ljudi koji preuzimaju odgovornost i spremni su radit naporno;
- Prometni znakovi i kultura vožnje u Kaliforniji;
- Ohrabrivati propale pokušaje – u sjedištu Facebooka su veliki plakati “Fail Hard, fail fast.”.
WhoAPI-jevci su itekako zadovoljni svojim boravkom u Silicijskoj dolini i svime što su naučili, ali znaju da je dug put pred njima. Nedavno su osigurali investicije nekolicine američkih anđela koje će im omogućiti daljnji razvoj za klijente koji čekaju njihovu platformu za pretraživanje domena.
Iako smo već i dosad pisali o tome koliko su se Goran i Edi kao suosnivači uvijek razlikovali od drugih po svojoj odlučnosti (prodali su postojeću tvrtku kako bi financirali razvoj startupa) te prilagodljivosti (redovito dolazili u Zagreb na Startup Srijede pa pitchali po drugim europskim gradovima), Duškić otkriva kako je i za njih tempo u Dolini bio ubitačniji. “Svi oko tebe daju 110 posto i jednostavno se loše osjećaš ako i ti ne daješ 110 posto” – zaključuje.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
Damir2
04. 03. 2013. u 3:05 pm
Ovo nije upereno protiv IBB-a naravno a ni protiv WhoAPI, ali govoreći općenito dajte nas poštedite tih srcedrapateljskih priča i dovedite nam kapital. Nismo mi ništa gluplji od ‘onih’ tamo koji jednako masovno propadaju kao i ovdje. Bilo je startupa i prije tih bigbrother predstava pa je više firmi uspijevalo nego danas.
Ja zaista ne vidim kaj mi to tamo možemo naučit. Dajte nam lovu za investicije i dođite ljeti na more, to je sve kaj trebamo od vas. Hvala
IBB ako nećeš nemoj ovo objavit 🙂
Ivan Brezak Brkan
04. 03. 2013. u 3:35 pm
Hejteru :*
Damir Bulic
04. 03. 2013. u 3:56 pm
“Ja zaista ne vidim kaj mi to tamo možemo naučit. Dajte nam lovu za investicije i dođite ljeti na more, to je sve kaj trebamo od vas. Hvala”
Ovo je kao neka birtijaska prica – svi su najpametniji i najsposobniji. Odi u Silikonsku dolinu i vidi kako se radi (ja jesam). Imas ti sta nauciti, inace bi drukcije pricao.
Ivan Mojsilovic
04. 03. 2013. u 9:23 pm
Au kakav hejter…cim ti ime vidim odma pozelim ugasit browser.
Marko
04. 03. 2013. u 3:28 pm
To ti je skoro isto kao da kazes da nemas ti sto naucit igrajuci u engleskoj ligi i da ti sa frendovima u kvartu isto igras dobar nogomet samo ti treba stadion od 50 000 ljudi. Zato ces uvijek igrat u kvartu sa tim razmisljanjem.
Ivan Ivankoviš Jokica
04. 03. 2013. u 5:23 pm
U potpunosti se slažem sa odgovorom. Svi mi imamo još jaaaako puno za učiti. Oni koji misle suprotno, takvi imaju još više za naučiti.
Marina Filipović Marinshe
04. 03. 2013. u 4:18 pm
Bravo Duškić! Hocemo jos fotkica! 😀
GoodLooker
04. 03. 2013. u 7:21 pm
Ono što meni nije jasno, a možda mi neko može objasiti, je zašto neko kao WhoAPI treba bilo kakve inkubatore, akceleracije i anđele investitore?
Radi se o relativno jednostavnom proizvodu, imali su početni kapital dobiven prodajom posla Avalonu i zašto taj svoj proizvod ne baciti na tržište iz Rijeke, iz “topline svog doma”?
Goran
04. 03. 2013. u 7:53 pm
GoodLooker, pitanje je izrazito kompleksno i mogao bi jedno solidno 45-minutno predavanje na tu temu odraditi.
WhoAPI nije niti priblizno relativno jednostavan proizvod.
Pocetni kapital prodajom posla – Republika Hrvatska je svojom poreznom politikom oduzela pola, a druga polovica je pokrila kredite, minuse, kreditne kartice, koje smo morali peglati kako bismo pokrenuli startup. Vidis GoodLooker, ne znam ti ni ime, a objasnjavam ti kako smo dizali kredite, peglali kartice, riskirali glavu za nas startup.
Proizvod “bacamo” na trziste iz Rijeke, nas ured je na Znanstveno Tehnologijskom parku i team se nalazi ovdje.
I mi smo mislili i nadali se da nece biti potrebni inkubatori, akceleratori, investitori i mukotrpan rad da bismo se dokopali $$$ i osigurali si topal dom. No puno toga se cini lakim i jednostavnim (avion koji leti), pa su i najveci strucnjaci polomili zube na tome.
GoodLooker
04. 03. 2013. u 8:30 pm
Ime mi je Goran 🙂
Nisam želio omalovažavati vašu ideju kad sam rekao da je relativno jednostavan proizvod. Znam nešto o tome, koliko razumijem vi pribavljate javno dostupne podatke i prodajete pristup strukturiranim podacima preko APIa?
Ja mislim da je to ok proizvod i stvarno želim da uspijete, ali jednostavno mi je malo dosadna priča o inkubatorima, akceleratorima i anđelima.
Zašto ne odabrati samostalnost, specijalno kad nisu potrebna “značajna” ulaganja, a u vašem primjeru mi se čini da nisu … ali možda se varam?
Ivan Mojsilovic
04. 03. 2013. u 9:25 pm
Jesi li probao? Jeste bolje ako mozes bez investitora, ali ne moze to uvek. A cak i kad moze, za veliki skok ti treba kapital za ulozit.
Goran
04. 03. 2013. u 9:40 pm
Gorane, to je otprilike to. Zvuci jednostavno kao i “prikazivanje sortiranih web stranica, relevantnih na kljucnu rijec #Google”.
Inkubator – smanjuje troskove rada tvrtke. Zasto ne iskoristiti tu pogodnost?
Akcelerator povezuje sa mentorima, investitorima, klijentima, partnerima. Zasto ne iskoristiti tu pogodnost?
Investiciju se mozda moze preskociti. Al onda mogu otpustiti programere i razvoj ce tada jos duze trajati. Zasto ne ubrzati sve investicijom?
toni
04. 03. 2013. u 8:51 pm
Bravo dečki! Kad se sjetim, nisam vam (ideji, ne timu) davao ni dva dana u početku, a gle vas sad 🙂
Dino Reic
04. 03. 2013. u 9:35 pm
samo naprijed
Damir2
05. 03. 2013. u 11:01 am
Ajde ne jidite se 🙂 Čini se da moj pomalo ‘šešeljevski’ stil kritike kroz zezanje nekima smeta. Ok ljudi sve pet.
Doduše malo me iznenađuje da većina ne voli pročitat kritičko mišljenje. A iznenađuje me i da dio branše koja je najveća uzdanica domaće ekonomije nema dovoljno samopouzdanja već gleda šta ‘oni tamo’ rade. Dok se ne možemo takmičit sa stranim bankarima i automakerma jer imaju 100 godina više iskustva, sasvim smo konkurentni Internet biszisima jer nemaju ništa više iskustva od nas. U isto smo vrijeme počinjali, jednako znaju programirat i svi smo gledali iste sajtove i čitali iste knjige.
Goran iz WhoAPI je na finiji način rekao da su ustvari najviše otišli zbog veza i da nađu daljnji kapital. To je ono što sam i ja rekao, kroz malo karikirani način.
Usput ako IBB-u ili ljudima smeta, mogu ja prestat komentirat, nemam nikakav problem sa time 🙂 Caos
Haris Čusto
05. 03. 2013. u 1:37 pm
Neeeeeeeeeeeeeeeee, Daaaaaaaamirrrrrrreeeeeeeeee22222222222, vrati seeeeeeeeeeeee!!!!! #ŠalimSe 😀