Vladavina princeze Amigdale i uspon princa Nucleusa: Jesmo li racionalni koliko mislimo da jesmo?

„Ne mogu, Hrvoje!“ plačnim mi je glasom rekao developer Ivan. Bili smo sami, izvan dvorane u kojoj sam 5 tjedana onboardao njega i njegov tim. Kao i uvijek, stretchao sam ih izvan njihove zone ugode kroz metode kazališta potlačenih, za čiju je primjenu Augusto Boal nominiran za Nobelovu nagradu za mir.

Pripremili smo 5-minutnu predstavu u kojoj je Ivan glumio jednog od likova, kojeg može zamijeniti netko iz publike. Cilj je kroz promjenu ponašanja lika demonstirati da se i pri situacijama teških konflikata kroz upravljanje sobom i odnosima s drugima na neagresivan način može promijeniti ishod konflikta.

A Ivan, koji je kroz cijeli period priprema odlično glumio svog lika, uskoro je trebao izaći na scenu pred tridesetak ljudi, svoje i tuđe rukovoditelje, kolege iz Ljudskih resursa i druge polaznike onboardinga. I tu je „puk’o“. Nije mogao upravljati sam sobom. Nije se prestajao smijati.

Ispred dvorane povjerio mi je kako je reagirao na veliku osobnu traumu: „Ja sam se smijao… Ja sam se smijao, Hrvoje!… Oprosti… Tako se nosim sa stresom…“ Gledao me očajnički tražeći podršku za (naoko) sulud način nošenja s velikim stresom.

Kimnuo sam s razumijevanjem. Nije mi trebala magnetska rezonanca da znam što mu se upravo odvija u mozgu. Kontrolu je kod njega u situacijama iznimnog stresa očito preuzimala nakupina stanica naziva gotovo kao iz Star Warsa – amigdala.

S tim da je ova Princeza Amigdala prešla na Tamnu stranu. I slala nebrojene stormtroopere koji su zaposjeli Tatooine (tijelo). Bacačima plamena sijali su paniku po cijelom planetu i prijetili zauzeti i ostatak galaksije (upropastiti cijelu predstavu).

Znao sam da njenu vatru mogu neutralizirati jedino nečim veoma jakim. I to sam morao učiniti brzo, jer smo trebali nastupiti za 15 minuta, a on je bio potpuno izvan sebe.

Vatrogasni šmrk za princezu Amigdalu

U mislima sam posegnuo duboko u vreću s psihološkim alatima. I napipao nešto što nikad nisam koristio. Izvukao sam tu malu stvarcu na svjetlo dana i dobro je pogledao. Djelovala je malo i banalno. Ali nisam imao ništa drugo što bih mogao tako brzo upotrijebiti. Moralo je upaliti. Inače bismo svi skupa propali.

Rekao sam mu što da radi. Zblenuo se. Naravno. Zvučalo je nevjerojatno. No kad sam mu objasnio zašto će to djelovati, odmah je krenuo isprobati taj vatrogasni šmrk za Amigdalu. Vidio sam mu po pogledu da zdušno pumpa vodu i rekao: „Krenimo!“

Prije nego sam izveo Ivana izvan dvorane, očajni zbog toga što on ne može kontrolirati sam sebe, njegovi kolege glumci odustali su i smijali se zajedno s njim. Mislili su da nema šanse da ga smirimo – pa ako već propadamo, propadnimo sa stilom (smijehom).

Kad su nas ugledali nakon samo par minuta što nas nije bilo netko je, umirući od smijeha, ispalio: „Evo ga! Sad će on opet…!“ i izazvao smijeh svih ostalih. Isti smijeh je i njega prije 5 minuta nezadrživo dovodio do smijeha, sve i kad bi se pokušao kontrolirati.

No, sad je on bio hladan kao špricer. 

Kolege su se lecnule. Sjeo je na mjesto, a ja sam, kao da je sve savršeno pod kontrolom pokrenuo predstavu.

Sve je bilo dobro do trenutka kad Ivan stupa na scenu.

Naša tajna

Čim se Ivan ustao svi su se ostali članovi ekipe predali – izašli su iz svojih uloga i počeli se smijati. Očekivali su potpuno istu reakciju. Pa kako bi se u samo par minuta mogao kompletno promijeniti? Ja sam zadržao dah strepeći. Nisam mogao znati hoće li djelovati…

Ivan je, duboko u ulozi, mrk domarširao do stola, stavio papir na njega i upro prstom u njega kritizirajući zaposlenika. Ničim nije pokazivao da je izvan uloge. Činio se apsolutno fokusiran. Obavio je zadatak i vratio se na svoje mjesto izvan fokusa predstave, ali s fokusom svih nas na njemu.

Sjedio je mirno „u svom uredu“. U ulozi.

Predstava je ponovno spontano prekinuta: „Što si mu učinio, Hrvoje?!“ uzvikivali su kolege u nevjerici, skačući na stolicama, osvrčući se čas prema meni, čas prema njemu, čas jedni prema drugima. Nisu mogli vjerovati. Kroz smijeh ponosa i olakšanja rekao sam: „To je naša tajna!“ Nisam smio riskirati da naš trik, jednom otkriven, više neće biti efikasan.

Pokrenuo sam predstavu još jednom, zadnji put, taman na vrijeme da dovršimo generalnu probu prije nego što smo morali preći u najveću dvoranu izvesti je pred zahtjevnom publikom. I generalna proba i premijera prošle su savršeno. Ivan i njegovi kolege bili su senzacionalani, a njihovi rukovoditelji zadivljeni, govoreći da nisu znali da ljudi koje su izabrali za posao imaju talenta za glumu. Posebno su pohvalili Ivana, koji je inače bio tih developer, a na tren je postao gnjevni rukovoditelj.

Nakon što je svečana dodjela diploma završila, počelo je kaotično čestitanje na sve strane. U nekom trenutku, Ivan i ja našli smo se oči u oči. Caklile su se. Izustio je tiho: „Hvala.“ Gotovo istog časa okružili su nas njegove kolege glumci, uglas zahtijevajući od njega da im kaže „što sam mu to učinio“. Pogledao me sav ozaren, ponosan do neba što je sam sebe svladao. Osmijehnuo sam i kimnuo. Zašto ne? I njima će kad-tad dobro doći.

Povjerio im je tajnu, a tijekom ovog i sljedećeg članka ja ću je podijeliti s vama.

Jesmo li racionalni koliko mislimo da jesmo?

Prije 25 godina neuropsihijatar Joseph LeDoux dokazao je da ništa ne može ući u našu svijest bez da smo prije toga imali neku emociju o tome. Ni-šta. Sve najprije dođe do Amigdale, i to 10 puta brže nego što racionalna misao ima šansu nastati. Jer postoje dva neuronska puta – dulji i kraći. 

Kraći je važan za preživljavanje. Zato vodi do Princeze Amigdale kojoj je prva zadaća svjetlosnom sabljom sačuvati nas žive – barem onako kako ona smatra da treba. I tako – prije nego shvatimo što smo učinili (dulji neuronski put), mi već imamo neku emociju o tome i ponašamo se kako Princeza kaže.

Znate ono kad pokraj vas projuri auto, vi skočite i tek onda postanete svjesni što ste učinili? E to je to.

Amigdala uvijek reagira prije razuma – šaljući tijelu informacije što da napravi. Pa nek Kralj Razum poslije ispravi nered – ako mu se da i može (ili je već kasno, npr. izvikali smo se na nekoga pa je taj netko već otišao). A najčešće se Razum samo kratko probudi, pronađe racionalno opravdanje za Amigdalin izbor, okrene se i dalje spava, puštajući je da upravlja kraljevstvom (tijelom). Kako i ne bi kad je svaka racionalna pomisao već obojena emocijama – to je isto kao što u pravom životu savjetnici kažu vladaru koji se tek probudio što da misli prije nego što je uopće čuo u čemu je problem. Tako emocije usmjeravaju naše mišljenje, funkcionirajući kao heuristici.

Još mi uvijek ne vjerujete? Hajde da onda spomenem demonstraciju koju izvodim studentima Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (ZŠEM-a). Zove se Azijska bolest. Osim po lokaciji izbijanja i po posljedicama koje ima različita prezentacija istih informacija, jako sliči na pandemiju COVID-19. No, osobno sam je koristio godinama prije trenutne pandemije, a prvi pokusi su napravljeni čak prije 40 godina!

Dakle, u tom pokusu dvjema grupama studenata prezentiraju se iste informacije, samo što se jednima naglašava broj ljudi koji će umrijeti (gubitak), a drugima broj ljudi koji će preživjeti (dobitak). Širom svijeta, pa i na našem učilištu, studenti reagiraju isto – ovisno o tome kako su informacije bile emocionalno sugestivno uobličene, biraju opciju A ili opciju B. Oni znaju da, kako bi spasili što više života, moraju donijeti racionalnu odluku. No biraju – emocionalnu.

Znači presudno je ono što im je stavljeno u emocionalan fokus, odnosno ono što je izazvalo reakciju Princeze Amigdale. Kralj Razum na to samo stavi pečat, jer vjeruje Amigdali. S*anje, je l’ da?

Jer ako se to događa u umjetnoj situaciji gdje se ljudima naglašava važnost racionalnog, i ako najpametniji ljudi na vrhunskim sveučilištima misle da „hladno rezoniraju“, a zapravo ih vode emocije – kako onda možemo očekivati da će vlade postupati racionalno u situacijama gdje im ekonomije propadaju? Dapače, psiholog Daniel Kahmeman dobio je 2002. Nobelovu nagradu za ekonomiju jer je dokazao da ekonomske odluke u uvjetima nesigurnosti ne donosimo na temelju hladnog računa, nego na temelju osjećaja. Azijska bolest jedna je od njegovih demonstracija…

Na žalost, nije Princeza Amigdala jedina koja nam „zavrti glavom“. Ima još par „hohštaplera“ u tom dvoru. No najvažnije mjesto drži Princ Nucleus Accumbens. On je veseljak – kad bi mu se dalo, cijeli dan bi jeo, pio, igrao se, primao lajkove na društvenim mrežama i uživao na svaki drugi mogući način.

Tko zapravo upravlja vašim odlukama?

Tako su neuroznanstvenici s Harvarda dokazali da u 95% slučajeva odluke o kupovini ne donosimo racionalno, nego na temelju emocija. Ali i u drugim sferama svakodnevnog života najveću većinu vremena donosimo odluke bez racionalnog promišljanja o njima. To jest – bezumno!

Zašto je to tako? Nećete vjerovati kad vam kažem: zbog uštede energije!

Naime, ljudski mozak teži oko 2% tjelesne mase, a troši 20% tjelesne energije. Pod posebnim opterećenjem i više, čak 1/4 (npr. kad dugo nešto fokusirano učimo). Zato se nakon takvog iskustva osjećamo iscrpljeno i gladno, a „samo smo sjedili“ par sati. To je znak da tijelu fali šećera, jer dok je 98% tijela gladovalo, 2% tijela se prežderavalo. Zato je mozak najveći dio vremena na autopilotu!

Da vam ovu informaciju bude lakše prihvatiti i probaviti – znate one situacije kad vozite auto zadubljeni u misli, prođete više kilometara i onda tek postanete svjesni do kud ste došli?  Svo to vrijeme vi tehnički vladate vozilom, ubrzavate, usporavate, mijenjate trake, pazite na sudionike u prometu, prometnu signalizaciju itd. – jedva svjesno ili potpuno nesvjesno. To je zato što vaš mozak radi na autopilotu!

Mozak je čak i tako građen da više riskira izgubiti vaš razum, a sačuva vaše emocije (!) Naime, sve što je u mozgu prefrontalno (ful naprijed) i lateralno (s vanjske strane) izloženije je ozljedama. A Kralj Razum – ono mjesto gdje ste „vi“ – zove se (nećete vjerovati) Dorsolateralni prefronalni korteks. Jednako tako, mogli su ga nazvati i isturena straža koja prva strada…

No, mi se ponašamo kao da je naš razum kralj. Što je potpuno nerazumno. Jer koga se više čuva, taj je važniji, zar ne? Tako je u mozgu zaštićenije sve što je ventralno (donje). A drugo ime Princa Nucleusa je Ventralni Striatum – i nalazi se pokraj Amigdale, sestre svoje.

Oboje su puno stariji od Kralja Razuma. Dakle, dok je Kralj Razum na bedemima izložen napadima i lakše pogine, duboko u sigurnosti čvrste kule, zaštićeni od svih napada nalaze se pravi vladari. Poput para vampira, oni pohlepno sišu krv (kisik i hranjive tvari) i upravljaju vama cijeli život, a da vi to ni ne znate). Mwahahahaha!

Dakle, emocionalni mentalni automatizmi vode nas kroz život – često tamo gdje ne želimo! Samo buđenjem sebe: Kralja Razuma – možemo uzeti uzde u svoje ruke! A kako je njega/nas teško dugo držati budnim, važno je da on/mi odredimo pravila ponašanja dvorjana koja će postati automatizirana, u skladu s našim planovima. Pa nek onda vampiri slijede našu, a ne svoju agendu!

Kako to postići? Trebat će vam više oružja. Praktična iskustva potražite u nastavku.