Učitelji 21. stoljeća: Poveznica između tradicionalnog poučavanja i novih tehnologija

Dubravka Namjesnik osoba je s kojom sam provela, htjela ili ne htjela, zadnjih 25 godina života. No, tako to s roditeljima biva, zar ne? 🙂 Kao i svaka majka, brinula se da nosim dovoljno dugačke majice i radim dobre odluke. Nekada nisam slušala. Ni ovo prvo, ni ovo drugo. Nekada sam briljirala. No, kako god se to, i milijun drugih situacija, odigralo, uvijek je bila tu da me bodri i za mene navija. Nekada se znala našaliti pa reći da je to odavno postala “profesionalna deformacija”, da je njen posao da poučava i ohrabruje.

Moram priznati da je majka u tome sve ove godine bila izvrsna. Valjda je zbog toga sasvim logično da je njen poziv biti učiteljica, kao što je i logično da broj njenih aktivnosti i alati kojima se u nastavi koristi, rastu otkad je otkrila internet i njegova prostranstva. Upravo zbog toga donosim intervju s osobom koja služi kao inspiracija i dokaz da današnji učitelj može – i treba – otići korak dalje u poučavanju.

Osim što si moja majka i majka dvojice dječaka (ja ih zovem dječaci kao da nisu pred neki dan prešli dvadesetu), tko je još Dubravka Namjesnik?

Ja sam učiteljica. Predajem u Osnovnoj školi braće Radić Pakrac u razrednoj nastavi, dakle, poučavam mališane od prvog do četvrtog razreda. 🙂

Učiteljica sam koja je to srcem i dušom, učiteljica koja svoj učiteljski poziv svakodnevno doživljava kao izazov da bude bolja, kreativnija, suvremenija i neobičnija.

Učiteljica sam već 25 godina i još se sjećam svojih prvih koraka u poučavanju. Mala područna škola bez tekuće vode,a najvažnije sredstvo za rad, osim knjiga, bili su ploča i kreda. U 25 godina neke stvari su se, naravno, promijenile, ali neke su ostale potpuno iste. Znatiželjne oči koje prate svaki moj korak, škripanje krede po ploči, miris knjiga, dječji smijeh i pitanja – sve to još uvijek čini moju učionicu. Ono što je novo je da imamo i novog člana razreda koji nam pomaže u radu. Nalazi se polici ormara, pokraj ploče i tiho zazuji kada ga pokrenem. Moćno sredstvo za rad – računalo spojeno na internet.

Prije nekoliko godina si se prvi put susrela s računalom u nastavi. Jako se živopisno sjećam opisivanja tih prvih koraka. Jesu li oni ostali u pamćenju samo meni ili i ti pamtiš te prve korake?

Računalo je prije desetak godina za mene bila naprava koja će mi zakomplicirati život. Vjerovala sam kako nikada neću razumjeti niti koristiti “to čudo”. Ministarstvo znanosti i obrazovanja organiziralo je ECDL tečajeve koji su učitelje trebali osposobiti za rad na računalu. Bio je to početak upisa u e-Matice i ja sam vjerovala kako trebam naučiti sve što mogu. Brzina kojom nam je profesor objašnjavao osnovne pojmove za mene je bila brzina svjetlosti. Stalno sam imala osjećaj da kasnim i da neću uspjeti. Pravi primjer za razinu moga neznanja je rečenica: “Oprostite profesore, kod mene nigdje ne piše enter.” 🙂

Danas to zvuči smiješno, ali svima koji žele naučiti kako osuvremeniti nastavu iskreno prepričavam svoje početke i strahove. Nisam stala na tom tečaju. Otkrila sam mogućnost da se educiram online. Prva prijava na online tečaj i iščekivanje što će se dalje događati bili su gotovo opipljivi. Obavijest da sam se uspješno prijavila na tečaj samo je probudila znatiželju za novim spoznajama, a ona je bila jača od straha. Ipak sam ja učiteljica, a to znači da i učim, osim što poučavam… Zahvaljujući predanom radu online mentorice Dubravke Petković iz Udruge hrvatskih učitelja razredne nastave Zvono, postala sam poznavatelj i korisnik obrazovne tehnologije u razredu.

Koliko si daleko dogurala? Kojim se sve alatima u nastavi služiš danas?

Poučavanje uz web alate može biti drugačije, izazovnije i suvremenije. Tako su i moji učenici, generacija kojoj će to u bliskoj budućnosti biti svakodnevna pojava, dobili raznovrsne mogućnosti za istraživanje i suradnju. Internet na dlanu… Ove školske godine dobila sam novu generaciju prvašića koji polako i sigurno upoznaju svijet novih obrazovnih mogućnosti.

Za svoj razred izradila sam razrednu stranicu na platformi Google sites koja nam služi za prikaz rada. Tako sam roditeljima pružila mogućnost uvida u naš rad i projekte kojima smo se tijekom godine bavili. Koristili smo različite web alate, a sve to na primjeren i siguran način. Svi roditelji su na prvom roditeljskom sastanku dobili informacije o takvom načinu rada i dali svoju suglasnost. Posjećuju našu stranicu i redovito prate objave.

Za povratne informacije o radu svoga djeteta i komunikaciju sa mnom koristimo aplikaciju Class Dojo. Polako istražujemo mogućnosti jer smo prvi razred, ali koračamo kao veliki. Već smo upoznali Voki – alat za zvučni zapis u kojem su učenici imali mogućnost odabrati lik koji će ih predstavljati i čuti sebe kako zvuče na snimci. Izradili smo strip u alatu Toondoo – birali smo likove i tekst koji izgovaraju likovi te ih smjestili u određeni prostor. Stvorili smo priču u Storybirdu koji ima mogućnost izbora sličica za priče po kategorijama; priroda, djeca, igra, blagdani… Za svoje učenike izradila sam obrazovne igrice na platformi Zondle i alatu Bookwidgets, objavljivala njihove likovne i pisane uratke u alatima Animoto, Kizoa, Tackk… Pokazala sam im kako svoje ideje i prijedloge mogu upisati na Padlet i Linoit koji izgledaju kao prava pluto ploča za dijeljenje ideja.

Povodom Dana planeta Zemlje surađivali smo sa školom iz New Yorka putem alata Buncee. Podijelili smo ideje kako poboljšati osobno djelovanje na okoliš za boljitak cijelog planeta. Kao znak te suradnje sada ispod prozora naše učionice raste drvo prijateljstva koje smo zasadili kao podsjetnik na zadano obećanje i nove prijatelje s kojima ćemo nastaviti virtualno druženje. Online suradnja i projekti mogu dati divne i korisne rezultate. 🙂

Kako si sve te tehnologije i alate otkrila sama ili uz pomoć ostalih učitelja, zanima me koliko učitelji mogu – i trebaju – samoinicijativno inovirati? Mogu li to oni s obzirom na to da je rad u školi ipak državna domena i podrazumijeva mnogo birokracije?

Ja nisam usamljeni primjer ovakvog način rada. U Hrvatskoj ima velik broj učiteljica koje rade na ovakav način i uvode inovacije u svoj način poučavanja. Bez obzira na to što smo često ograničeni planom i programom, ipak postoji mogućnost određene autonomije koju svaki učitelj ima u svom predmetu/razredu. Istinski učitelji uvijek žele znati i dati više.

Sjećam se da su prije projekti za tebe značili kasnonoćna iscrtavanja različitih oblika. Danas su projekti ipak nešto što većinom odrađuješ na posebnim platformama. Koliko je to teško uskladiti s određenim planom i programom koji “nameće” zakon?

Istina, da, nekada sam pripremajući projekte za svoje učenike crtala, izrezivala i ljepila. Pripreme su trajale danima ili duboko u noć. Danas je situacija nešto drugačija. Velik je broj alata koji vam omogućuju suradničko dijeljenje i stvaranje virtualnih panoa. Ako imam ideju, gotovo odmah je mogu podijeliti s kolegama koji su sa mnom umreženi.

Tijekom godine sudjelovali smo u projektima koji su se realizirali putem platforme eTwinning – međunarodna mreža škola, učitelja i učenika. Ta platforma služi djelatnicima u sustavu odgoja i obrazovanja za suradnju s učiteljima iz Europe, raznovrsne edukacije i poboljšanje vlastitog rada. Sljedećih godina moji učenici će biti stariji i samostalniji pa će im kroz tu sigurnu platformu (članovi su samo odgajatelji/učitelji/profesori i učenici ako ih učitelj doda u projekt) biti omogućeno da osjete što znači osobno sudjelovati i dati svoj doprinos skupini/razredu/projektu i u konačnici – zajedničkom cilju.

Iako je ponekada teško uskladiti sve propisane sate i normative koje vam nameće sustav, uz dobru organizaciju, podršku ravnatelja i roditelja, možete uspjeti. Suradnja s roditeljima i njihovo razumijevanje za sve promjene koje sam uvela u našu učionicu svakodnevno me potiče da za svoj razred napravim više i bolje. Djeci treba postaviti izazove i poticati ih da istražuju.

Radom koji uložiš u projekt, rekla bih, razvijaš se kao učiteljica, ali i kao majka, prijateljica i osoba koju čini još mnogo slojeva. Možeš li nam, za kraj, sumirati što za tebe znači odnos između inoviranja i tehnologije, odnosno inoviranja i predavanja?

Svoje učenike učim da postavljaju pitanja jer znanje je moć. Jesam li ja neka neobična učiteljica ili sam učiteljica koja je toliko toga promijenila u svojoj učionici da se više ne mogu nazvati tradicionalnom učiteljicom? I mene su oblikovali drugi ljudi, moji učitelji, kolege s posla, prijatelji i suradnici na projektima.

Nitko vam ne može narediti da u svoje poučavanje uvedete tehnologiju, nitko ne kaže da je vaša nastava manje vrijedna ili kvalitetna ako je provodite na tradicionalan način. Bitno je da djecu istinski želite naučiti i da volite svoje zvanje.

Tko će djeci pokazati kako biti siguran u internetskom svijetu? Jednoga dana ili postupno, oni će ga svakako otkriti – s nama ili bez nas…

Svjesna sam da u svom razredu ne mogu učiniti sve, ali znam da ću učiniti ono što mogu – stvoriti sretno i poticajno mjesto za svoje učenike.

Kako biti OK unatoč stresu?

Malim koracima do velikih stvari. Barem me tako mama uvijek učila. 🙂

Upravo zbog toga vas Lean In Osijek ovaj četvrtak poziva na radionicu koja će olakšati svakodnevicu i otkriti kako se boriti s onim što nas najčešće sprječava da se ostvarujemo. Vaše mjesto na radionici “Kako biti OK unatoč stresu?” je one click away zato ispunite formu kako biste svoje mjesto rezervirali još danas jer je broj mjesta ograničen.

Vidimo se za još masu inspirativnih priča. 😉