Odgovor na pitanje iz naslova ipak ćete morati potražiti na nekoj drugoj web stranici. U nekom drugom članku koji senzacionalistički tretira Twitter i njegove korisnike u regiji.
Jer, volim Twitter i njegove korisnike, uglavnom ih smatram sposobnijima i pametnijima, iako je to navodno grijeh na glas izreći, pa ne želim da se isti svrstavaju na liste gdje je broj followera jednak broju fanova na Facebooku i gdje najednom brojke dobivaju na važnosti. Odnosno, baš zato što ga volim, ne želim da ga pretvorimo u nešto što on u svojoj biti – nije.
Odgovor na pitanje iz naslova ipak ćete morati potražiti na nekoj drugoj web stranici. U nekom drugom članku koji senzacionalistički tretira Twitter i njegove korisnike u regiji.
Jer, volim Twitter i njegove korisnike, uglavnom ih smatram sposobnijima i pametnijima, iako je to navodno grijeh na glas izreći, pa ne želim da se isti svrstavaju na liste gdje je broj followera jednak broju fanova na Facebooku i gdje najednom brojke dobivaju na važnosti. Odnosno, baš zato što ga volim, ne želim da ga pretvorimo u nešto što on u svojoj biti – nije.
Ipak, prije nego nastavim čistiti ulicu, hajde da prvo pometem ispred svog praga. Posljednjih godina kroz razne sam medije popularizirao Twitter. Kroz članke u Blogosferi magazina Plan B, pa kroz Jutarnji list, čiji sam profil obožavao voditi, a na kojeg sam ‘digao’ ekskluzivom o bivšem premijeru Sanaderu. Potom kroz politički tjednik Globus, pa kroz Plan B magazin na Tportalu. Na kraju, i putem Netokracije.
Nemojte me pogrešno shvatiti, ne žalim ni zbog jednog slova. Trebalo je u određenom trenutku dati malo poticaja egu tviteraša, dignuti im (nam) samopouzdanje da napravimo divne stvari kojima svjedočimo; inicijative i akcije, poznanstva i projekti koji su krenuli putem regionalne (nikako domaće!) Twitter zajednice. Volim vjerovati, i teško ćete mi dokazati suprotno, da je Twitter dao i daje popriličan obol širenju razumijevanja i znanja. Kad godinama gledate retardirane komentare ispod članaka u mainstream medijima, shvatite da vam treba mjesto na internetu gdje možete ‘odmoriti oči’ od ustaša, četnika i partizana.
Klout me baby, one more time
I onda posljednjih tjedana, ne znam, možebitno zbog ljeta i famoznih ‘kiselih krastavaca’, gledam kako najednom Peerindex vodi glavnu riječ o tome tko je glavni baja na Twitteru. Usput budi rečeno, prema navedenom servisu, to je urednik Netokracije, Ivan Brezak Brkan. #Onokad ironija nastupi. Klout da i ne spominjem, na kojeg se već duže vrijeme kunu razni diletantski elementi.
Čitam razne liste na kojima se isti ljudi drugačije rangiraju i samo čekam kad će nam početi dijeliti plakete i bokale jer smo ‘najutjecajniji tviteraši u regiji’. Realno, jesmo, utječemo na medije, na razne akcije, na druge ljude… ali sve dok sami ne zasučemo rukave i napravimo konkretnu akciju, van Twittera, taj si utjecaj možemo objesiti mačku o rep. Uozbiljimo se, samo smo internetska zajednica, nismo dio sustava koji barata lovom i sudbinom ljudi i za svaku promjenu koju želimo napraviti, morat ćemo se poprilično pomučiti.
U redu je, mi smo s Twittera
S druge strane, Twitter i dalje vidim kao divno mjesto izmjene ideja, frustracija, opservacija, biznisa, ljubavi… I strah me je da će dio tih divnih ljudi napustiti Twitter kad shvate da su postali suviše ‘utjecajni’ i kad će im se početi ‘brojati’ tvitovi, kad će se gledati imaju li ‘dovoljan broj followera’ da se njihovo mišljenje ‘može uvažavati’. Pa će ih zamijeniti neki koji će im, kako to uvijek bude, početi brojati krvna zrnca, a naći će se, uvjeren sam, i padobranaca koji će sve gledati #vankonteksta pa će povesti za sobom i mainstream medije koji će izvjestiti o kojekakvoj njuznetovskoj zajebanciji kao o ozbiljnoj stvari.
U ime sebe i svojeg Twitter profila, svojih skoro dvije tisuće followera i svojeg 71. mjesta na Peerindexu (Bingo! Zato ovo pišem, jer nisam dovoljno ‘utjecajan’!), molim vas da se okanite trpanja tviteraša na kojekakve ‘liste utjecaja’. Ljudi smo, nismo brojke. Živio Twitter! Živio!