U povodu Dana žena šest mladih žena ispričalo nam je kako su pronašle svoje mjesto u tehnološkoj industriji. Voljeli bismo da su njihov putovi dosadni pravocrtni i bez prepreka, manjka samopouzdanja i preispitivanja "jesam li dovoljno dobra za IT". Ali nisu.
U povodu Dana žena zamolili smo šest mladih žena koje rade u tehnološkoj industriji da ispričaju svoj put do te branše. Kad čitate te priče shvatite koliko je zapravo fantastično neka kaže: Oduvijek sam voljela informatiku, znala sam da ću se baviti time i svi su me u tome podržavali. Ponekad se, nažalost, djevojke uopće ne vide u tehničkim znanostima, ponekad ih roditelji i okolina guraju prema nekim “primjerenijim” interesima, a nekad im nedostaje samopouzdanja i da misle da nisu dovoljno dobre za IT. Priče ovih djevojaka su tu da to opovrgnu!
IT se percipira kao muška branša, i s razlogom – samo 13% zaposlenika u tehnološkoj industriji u Hrvatskoj su bile žene (Women in Technology International, 2019. ), a tu smo čak i iznad europskog prosjeka! Jedan od načina na koji se to može promijeniti je – rani početak.
Upravo tom mišlju se vodila zagrebačka tvrtka Superology kad su pokrenuli Super Girls, besplatne radionice programiranja za djevojčice i djevojke od 10 do 15 godina kako bi im dali priliku da se druže s vršnjakinjama sličnih interesa, da znanja usvajaju direktno od talentiranih developerki – i sve to u opuštenom, osnažujućem i inspirativnom okruženju.
Ana Skukan, analitičarka podataka, najbolji je primjer rezultata poticanja ranog interesa za informatiku
Prvi puta sam se u IT području našla u 5. razredu osnovne škole, kad smo crtali u programskom jeziku Logo, i od tog trenutka cijelo to područje naprosto me povuklo sa sobom. Upisala sam XV. gimnaziju, nastavila prema matematičko-informatičkom smjeru te nekako prirodnim putem završila na FER-u.
Ana kaže da je tijekom studiranja primijetila manju zastupljenost kolegica na fakultetu i određeno nepripadanje žena u tehničkim znanostima te je baš zbog toga vrlo poticajno što ranije djevojčicama pokazati da je O.K. da vole ta područja te da nastave razvijati vještine jer nisu jedine i same.
Tina Mustapić: “Ne trebamo mi djecu uvjeravati da mogu biti programerke, one to već znaju – trebamo uvjeravati roditelje.”
Također analitičarka podataka, Tina je primjer suprotne struje od kolegice Ane… One koja djevojčice, usprkos tome što im izvrsno idu prirodoslovni i tehnički predmeti, gura u neka “primjerenija” područja:
Odlikašice se uvijek guralo u kemiju, biologiju i, naravno, medicinu; to se valjda smatralo najboljim karijernim smjerom za djevojke. Naravno da sam onda na nagovor svojih roditelja upisala opću gimnaziju tako da prije nego što sam upisala FER nisam imala nikakvog doticaja s programiranjem.
FER je, kaže Tina, upisala iz inata i smatra to najboljom odlukom u životu. Ponosna je jer je uspjela sebi i svima oko sebe dokazati da programiranje nije isključivo muška profesija i da ne moraš žrtvovati svoju ženskost da bi bila programerka. Tina ima zanimljiv pogled na poticanje djevojčica na programiranje:
Ne trebamo mi djecu uvjeravati da mogu biti programerke, one to već znaju – trebamo uvjeravati roditelje. Treba educirati starije generacije, maknuti se od tih naučenih stereotipa za dječake i djevojčice i pokušati generalno oslabiti pritiske oko upisa na fakultet.
Mislim da me nitko nikad nije zbunjenije gledao od Jase, moje mame, kad sam joj objašnjavala da želim biti Iron Man, a sad se ne prestaje hvaliti mojim uspjehom na obiteljskom ručku. Ako želimo promjenu – krenimo od sebe.
Lea Udovičić: Što prije to bolje, ali nikada nije kasno okrenuti se onom što volite
Slična nit provlači se i kroz priču frontend developerke Lee Udovičić.
Oduvijek je bila zainteresirana za tehnologiju, kaže, i nikad joj nije bio problem sjediti za računalom. Svejedno, prve linije koda napisala je tek na fakultetu:
Zbog svoje izražene kreativne crte u srednjoj sam se školi odlučila obrazovati za arhitektonsku tehničarku, a upravo sam tamo shvatila koliko zapravo volim informatiku, matematiku i korištenje kreativnosti za rješavanje logičkih problema.
To me i privuklo informatičkom fakultetu. I iako do tada nisam napisala niti jednu liniju koda, bila sam uvjerena da je to stvoreno za mene i ispostavilo se da doista jest tako.
I baš zato što je svaki dan različit, i svaki dan radim s različitim problemom koji traži rješenje, to je upravo ono što je izazovno, a ujedno me i veseli kod ovog posla.
Lea priznaje da bi voljela da se s čarima programiranja upoznala ranije te kaže da je upravo zbog toga važno da djevojčice što ranije spoznaju da to nije “muški posao” te da one itekako imaju svoje mjesto u IT industriji.
Tamara Miliša dugo je u programiranju tražila što joj odgovara
iOS developericu Tamaru Miliša oduvijek je zanimalo računarstvo i programiranje.
Svejedno, dugo je trebalo da u programiranju pronađe sebe. Programiranje je zavoljela još u srednjoj školi, upisala je FER, ali do treće godine studija nije mislila da će se ikad baviti time:
Pokušavala sam pronaći nešto zanimljivo za sebe u raznim predmetima i vještinama na faksu, ali nikako nisam uspijevala. To se promijenilo tek na 3. godini faksa, kad je FER uveo novu iOS vještinu. Tu se rodila ljubav prema iOS-u pa se vrlo brzo zapošljavam u tome području. U tome sam se pronašla i doista uživam radeći kao iOS developerka.
Ana Marija Celić od kozmetičarke je postala DevOps inženjerka!
Ana Marija Celić odrasla je na Zlarinu, školovala se i radila kao kozmetičarka. U osnovnoj školi informatiku je imala samo kao izborni predmet, a u srednjoj samo jednu godinu i to s naglaskom na – izradu prezentacija u PowerPointu. Za IT ju je zainteresirao dečko:
Svaki bi dan došao kući i govorio mi o nepoznatim pojmovima. I tako sam ja odlučila malo proučiti što on to točno meni svakodnevno blebeće pa da i ja mogu s njim o tome ravnopravno diskutirati.
Počela sam učiti i istraživati o Linux based operativnim sustavima, kako funkcionira svijet tehnologije i – stvorila se ljubav. Od tog trenutka život mi se skroz promijenio.
Zaposlila sam se kao Linux System Administrator i okrenula novi list u životu. Tri godine kasnije sam u Superologyju kao DevOps inženjerka i radim posao koji jako volim.
Tadašnji dečko, sadašnji muž, bio je most prema IT-ju i za Android developerku Martinu Vidaković
Martinu računala nisu nikad zanimala, draže joj je bilo, kaže, prljati koljena u pijesku. Njezina tehnološka priča počela je kad je zapela nakon dvije godine studija na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije:
Zbog muke s općom kemijom sam se planirala iz Zagreba preseliti na splitsko sveučilište. Na nagovor tadašnjeg dečka, sadašnjeg muža, koji je tada završavao preddiplomski studij računarstva, odlučila sam promijeniti područje studiranja i upisati isto što i on.
Naredno ljeto iskoristila sam za učenje osnova programiranja kako bih na prvoj godini imala barem neki temelj za nastavak studija. Na drugoj godini sam počela raditi kao Android developerka i nastavila sve do danas.
U Superologyju su svjesni da se utjecaj ovakvih inicijativa ne vidi odmah, već da na promjeni treba konzistentno raditi. Ivan Lulić, Managing Director, kaže da njih u mnogočemu inspirira Silicijska dolina te da jednostavno žele kroz najnovije metodologije i tehnologije podijeliti inovativnost, optimizam i želju za napretkom s cijelom zajednicom. Dio toga je i Super Girls inicijativa:
Manjak žena u STEM-u doista je slaba točka industrije, a i društva općenito, zbog čega se smo pokrenuli Super Girls, projekt koji će to promijeniti.
