Može li Split (ili Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Rijeka…) postati “Silicijska dolina Mediterana”?

Početkom tjedna najavljeno je osnivanje Split Tech Cityja kao prvog formalnog udruženja splitske tehnološke zajednice, čiji je cilj – tvrde – profilirati Split kao “Silicijsku dolinu Mediterana”.

Radi se o logičnom nastavku razvoja splitske tehnološke scene, koju su posljednjih desetak godina obogatile tvrtke poput SeekandHita, HR Clouda, Locastica i CodeAnywhere, kao i događaji poput Shift Splita, najveće developerske konferencije u ovom dijelu Europe.

Sjećam se još prve splitske startup konferencije Startup Live Split, prethodnice Shift Splita, koju je 2012. pokrenuo Ivan Burazin, kad nam je pojam bio dolazak investitora iz tada tek nastalog bugarskog akceleratora Eleven. Kroz takve i slične događaje počeo se stvarati budući grad softvera pod Marjanom…

Hrvatski gradovi turizma po ljeti, a softvera po zimi

U intervju za Dubrovački list još 2013., hrvatski tehnološki poduzetnik dubrovačkog podrijetla te osnivač messenger aplikacije Wire, Alan Đurić, istaknuo je kako će Dubrovnik uvijek biti grad turizma, ali i naveo kako bi preko zime mogao biti “grad softvera”.

Tom se idejom vode i pokretači inicijative Splitu, navodeći da bi se tamo mogli susresti tehnologija i turizam. Radi se o vrlo logičnom spoju s obzirom na to da turizam čini 18 posto hrvatskog BDP-a te da gradovi poput Splita, a posebice Šibenika, Zadra i Dubrovnika – žive od turizma. Poznavanje problematike turističkog sektora te snažno lokalno tržište upravo su i zbog toga dovele do stvaranja nemalog broja ambicioznih turističkih startupa; među njima riječki Porthop, “Airbnb za vezove” osnivača Surf’N’Fries Andrije Čolaka, ili pak zadarska platforma za iznajmljivače i hotele Rentl.io Marka Mišulića.

Spoj tehnologije i turizma se može gledati i na još nekoliko načina, primjerice edukaciju iznajmljivača koji intenzivno koriste platforme poput Airbnba kroz inicijative poput Netokracijinog vlastitog projekta Digitalni iznajmljivači.

U slučaju ove rasprave ostanimo doduše u sferama uže tehnološke industrije te ciljevima stvaranja, a potom i zadržavanja pa čak i privlačenja tehnoloških stručnjaka i tvrtki poput Rimac Automobila i Fivea u Split i druge gradove na obali. Kakva nam ‘infrastruktura’ treba?

Lokalne inicijative ne trebaju podršku ni gradova, ni županije – već zajednice

Vjerojatno najbolji primjer što lokalne inicijative poput Split Tech Cityja mogu postići daje grupa geekova koja ipak možda više voli slavonski kulen nego dalmatinski pršut. Radi se o Osijek Software Cityju, inicijativi slavonskih tehnoloških tvrtki koje su uspjele stvoriti ne samo nebrojena developerska radna mjesta već i akademiju digitalnog dizajna, hackathone itd. Uspjeh Osijek Software Cityja poslužio je kao uzor Split Tech Cityju što potvrđuje i pokretač Toni Trivković:

Osijek Software City dijeli slične vrijednosti i oni su nam inspiracija kao i svi drugi koji djeluju na takav način. Voljeli bi vidjeti da još više sredina u Hrvatskoj krene sličnim putem, jer će na tako cijela hrvatska tehnološka zajednica biti uspješnija.

Kad govorimo o razvoju lokalnih tehnoloških zajednica, često se nameću ideje stvaranja inkubatora, akceleratora; fizičkih prostora za digitalnu zajednicu što je potvrdila i izjava Potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva, poduzetništva i obrta Martine Dalić na nedavnoj HUP-ovoj konferenciji u Zagrebu – da je digitalna transformacija nezamisliva bez prilagodbe adekvatne infrastrukture – misleći na povezanost s internom te izgradnju mreže nove generacije.

U kontekstu podrške novoj udruzi upravo je infrastruktura bila misao vodilja Damira Brčića, voditelja projekta ICT Županija pri Splitsko dalmatinskoj županiji, koji je naveo kako je suradnja sa Split Tech Cityja ključna za pripremu coworking i inkubatorskog prostora Županijskog IT centra u zgradi bivšeg Varteksa u Splitu.

Rentlijev osnivač Marko Mišulić se slaže kako gradovi u svojim strategijama razvoja moraju omogućiti razvoj poduzetničke infrastrukture:

Sve naše gradove na obali mislim da muče prilično slični problemi – od nemogućnosti pronalaska smještaja za dugoročni najam – što otežava dovođenje zaposlenika iz drugih sredina, do manjka kvalitetnog uredskog prostora i poslovnih zgrada.

Domaće talente će zadržati, a strane privući tehnološka zajednica, a ne infrastruktura

Unatoč važnosti prostora, Mišulić navodi kako se često i previše usredotočimo na infrastrukturu, umjesto na sadržaj:

Imam osjećaj da se u mnogim našim gradovima dogodila situacija da ima više coworking prostora nego tehnoloških tvrtki koje u tim gradovima žive i rade. Zato što je to sada trend i “lifestyle”, zaboravlja se da korisnici tih coworking prostora ne dolaze u gradove radi prostora, već radi zajednice njima sličnih ljudi koji u tim gradovima djeluju.

Porthopov Andrija Čolak navodi malo drugačiji tip “infrastrukture” potreban za razvoj tehnoloških tvrtki koje će zaposliti buduće tehnološke kadrove, ističući kako je puno bitnije da se nacionalna i lokalna vlast “pozabavi” primamljivim poreznim i antibirokratskim uvjetima. Tu važnost godinama već ističe i predsjednica Cisexa te direktorica Astra poslovnog inženjeringa Tajana Barančić:

Tehnološkim tvrtkama osnovni resurs su ljudi – obrazovani, stručni i motivirani zaposlenici. Upravo njih je premalo, a čini se i sve manje u odnosu na rast potreba do kojih dolazi rastom IT i srodnih industrija. Ljude nećemo stvoriti niti zadržati u Hrvatskoj prostorima i infrastrukturom već odličnim uvjetima rada, optimizmom, izazovnim tehnološkim projektima i jasnom perspektivom rasta i napretka. Optimizma u IT industriji ne nedostaje, vlastitih razvojnih projekata ima sve više, međutim poslodavcima je izuzetno teško postići optimalne uvjete rada, kakve bi IT stručnjak mogao dobiti u drugim, zapadnim zemljama EU ili u SAD-u. Razlog tome su naši vrlo visoki porezi i doprinosi (primarno doprinosi na plaće) kao i krajnja nefleksibilnost poreznog sustava.

Tajnik Osijek Software Cityja i odnedavno suosnivač prvog slavonskog gaming studija Void Main, Bela Ikotić, ide korak dalje upozoravajući kako politička podrška i gradnja infrastrukture uopće ne bi uopće trebala biti preduvjet uspjeha, jer u praksi sumnja da će je zaista biti:

Prvi korak je već zadovoljen, pojavila se grupa pojedinaca koji želi djelovati na razvoju poduzetništva i tržišta radne snage u Splitu i okolici. Podrška od grada neće doći, ali u konačnici ih to ne treba ni zanimati. Bitno je da njihova poruka dođe do srednjoškolaca, studenata i građana koji se vide u toj industriji. Naša država nije spremna za digitalno doba, ali građani jesu!

Zašto biti zadnji u silicijskom selu kad možemo biti prvi digitalno dalmatinski

Pod uvjetom da se Vlada pokrene po pitanju daljnjeg rasterećivanja poduzetnika koji će postati poslodavci tehnološkim kadrovima, a fakulteti i inicijative poput Hrvatska stvara ili #DigitalnaKarijera stvore dovoljno mladih programerskih, dizajnerskih, ali i marketinških te analitičkih talenata za potrebe tehnološke industrije – kako će nam naša mediteranska Silicijska dolina zapravo izgledati?

Sintagma “Silicijska dolina” vrlo je opasna, iako je razumljivo zašto se za potrebe šire javnosti i često površnih masovnih medija koristi. Pojam dočarava viziju uspjeha tvrtki poput Googlea, Facebooka i Applea, a sudeći po uspjehu tvrtki poput istarskog Infobipa ili akvizicije splitskog SocialBranda, zašto to ne bi bio cilj – iako dalek? Napokon, Trivković ističe kako se radi o paroli kroz koju se u Split Tech Cityju žele ugledati na najbolje te pokušati implementirati sustav vrijednosti kojem se vodi Srce svjetske tehnološke industrije, Silicijska dolina.

Ikotić ističe kako je Osijek Software City uvijek bježao od tog pojma, navodeći kako ne smo da javnost, već i sama tehnološka zajednica često ne zna što to uopće znači:

Naša industrija, pogotovo regionalna je “samo” digitalna, a Silicijska dolina ipak podrazumijeva nešto drugo, proizvodnju, koje mi nemamo uopće, ili je ona iznimka, a ne pravilo.

I zaista, pogledamo li ne samo hrvatsku, već i regionalnu tehnološku zajednicu, većina najuspješnijih tehnoloških tvrtki su prvenstveno uslužne te rade softver za klijente, makar u Zapadnoj Europi ili SAD-u. Čak i Rimac Automobili, vjerojatno najistaknutija hrvatska tehnološka tvrtka, zarađuje prvenstveno od prodaje svoje tehnologije, a ne proizvoda krajnjih kupcima – fenomen koji je jedan startupera prozvao “Rimčevim poučkom”.

Trend razvoja digitalnih proizvoda svakako se mijenja proteklih godina pri čemu imamo sve više svijetlih primjera poput Rentlija, Mediatoolkita, Infinumovog Productivea i drugih, ali poznavanje razvoja proizvoda kao i njihov marketing i dalje su daleko od kvalitete “sililicijskih” kolega. Razvoj nam je možda na razini, ali za proizvod nije dovoljno razviti softver pa čak i sunčanom, priobalnom gradu softvera.

Osim toga, “Silicijska dolina” podrazumijeva i dostupnost kapitala za podršku tvrtki koje moraju imati potreban prostor za riskiranje i testiranje svojih poslovnih pretpostavki, što će biti gotovo nemoguće osigurati u Splitu ili bilo gdje na mediteranskoj, ne samo hrvatskoj obali. Fondovi se drže Londona, Berlina, Silicijske doline, New Yorka i tvrtke će trebati u tim zemljama otvarati sjedišta kako bi ga osigurale, makar će razvojni centri moći ostati u Dalmaciji ili Istri.

Đurić, koji vjeruje da se Dubrovnik može usmjeriti prema razvoju “grada softvera” naglašava kako uopće nema smisla da bilo njegov rodni grad ili Split žele postati nešto što nisu uspjeli replicirati ni Njemačka, ni Japan, ni Kina. Naglašava doduše primjer švicarskog Crypto Valleyja, izgrađenog na temelju jedinstvene švicarske tradicije i kompetencije za bankarstvom, a koji je razvijen kroz odličan porezni režim i birokratsku infrastrukturu.

Ugledajmo se na Berlin i stvorimo gradove pune – tehnološkog života

Puno je bolji, iako čak i tehnološkoj zajednici nepoznat, primjer Berlina koji se postavio kao jedinstven startup centar u Europi. Iako se isto ugleda na američke uzore – ne pokušava ih replicirati. Dapače, organizatori Capital on Stage konferencije kao neke od prednosti Berlina ističu balans između rada i privatnog života, cijenu života te specifičnu povijest i kulturu.

Zvuči poznato?

Split je iz nekog razloga uspio zadržati nemali broj tehnoloških tvrtki, poput Locastica, Code Anywherea, Seek and Hit koji je nedavno slavio svojih 10 godina postojanja, ali i mnoge druge. Oni su, poput Čolaka u Rijeci, Bele u Osijeku ili Mišulića u Zadru, stvorili tvrtke kojima prednosti tih gradova više odgovaraju od njihovih nedostataka. Da, Split nikad neće imati toliko hipsterskih kafića poput Berlina, ali niti Berlin neće imati pogled kakav imaju iz Rentlijevog ureda:

Čak ni vrijednosti koje Silicijska dolina ima nisu sve pozitivne, pri čemu o tamnoj strani startup ekosustava SAD-a se rijetko govori. Izgaranje i stres koji su 2014. dovele do samoubojstva troje poduzetnika koji su radili u sklopu tamošnje tehnološke inicijative Downtown Las Vegas, nikako nije vrijednost koju trebamo – bez preispitivanja – kopirati i u njih se ugledati.

Split ne može postati “Silicijska dolina Mediterana”, jer ni za 20 godina neće imati takav pristup kapitalu i specifično okruženje koje je zaista jedinstveno na svijetu, ali – ni ne mora.

Dapače, hvalevrijedna inicijativa Split Tech City upravo prepoznavanjem prednosti mediteranskog života, uzimanjem najboljeg od globalne digitalne kulture i ugledanjem na nešto bliže uzore, može postati nešto jedinstveno – upravo poput svog uzora Osijek Software Cityja.