Sofascore i Span: Zašto se nismo prodali? Jer nam to ne treba – ako imaš tri auta, možeš voziti samo jedan.

Na ovogodišnjem WMF-u, Damjan Rudež, direktor tvrtke Sunset Sports Media Festival, moderirao je panel uz dvije tvrtke čiji su pokretači još uvijek sami svoji šefovi – razgovor su posvetili tome da otkriju je li takav put lakši ili teži – i zašto su ga odabrali?

Ivan Bešlić, operativni direktor i suosnivač tvrtke Sofascore te Nikola Dujmović, osnivač i direktor tvrtke Span, kao predstavnici domaće poduzetničke scene podijelili su svoju perspektivu o tome kako ostati neovisan, učiti, graditi i postizati uspjeh u svijetu poslovanja.

(Kako) O njima svi pričaju

Početak razgovora između Rudeža i njegova dva sugovornika tako je zapečatila tema medija i hypea. Ova dva poduzetnika tu imaju donekle oprečan stav. Pitanje je glasilo kako se oduprijeti porivu da se pohvalite, pokažete nove urede, bolje radne procese, super rezultate…kako ostati staložen, fokusiran i hladan – i mahnuti rukom na taj hype? Odgovor prvog čovjeka Spana možete previdjeti ako ste iole aktivni u tehnološkoj zajednici, Dujmović kaže: “Just don’t do it”. Na to se i iskreno nadovezuje:

Meni se, uz to čini, što je popularniji direktor, da je to u firmi gore.

Sofascore kao globalna B2C platforma ipak treba taj publicitet i hype nešto više nego Span, no Bešlić zadržava i njihov pristup po tom pitanju čvrsto na zemlji. Osvrćući se na često pitanje u medijima: gdje ćete biti za 5 godina, Ivan iskazuje nezadovoljstvo što se svi toliko hvataju za tu budućnost. Smatra da je taj mentalitet hustlanja mnoge mlade firme odvukao u preuranjene ili nepromišljene investicije. Umjesto da pričamo o nečemu što će se tek napraviti, idemo pričati o onome što se dosad napravilo, potiče Bešlić.

Mi smo najčešće pričali o onome što se dogodilo, o onome što je iza nas. Jer iza toga možemo stati.

Što uopće znači biti neovisan?

Na pitanje kako se oduprijeti stranom lukrativnom kapitalu koji može razvaliti internu kulturu, Dujmović i Bešlić imali su nekoliko osvrta. Dediciranog odgovora nema, stvar je u nijansama.

Kao prvo, što je to kapital, akvizicija i u kojem obliku novi investitori ulazi u firmu? Dujmović ističe da je IT industrija prešarolika da bi se svaka investicija i akvizicija mogla protumačiti isto: “ušli stranci da razvale”. Nekada su to akvizicije zbog ekspertize i stručnjaka, nekada zbog vrhunskog proizvoda ili rješenja, nekada zbog tržišta i klijenata. Ne kupuje se bilo koja IT tvrtka u istu svrhu, zaključuje Dujmović.

Isto tako, pita sam sebe:

Što znači neovisnost? Mi smo “dobili na leđa” HANFU i Zagrebačku burzu. Nezavisnost je da radiš ono što voliš, ali za razliku od Ivana (Bešlića) koji je i financijski ostao nezavisan, ja imam naramak. Ali definicija nezavisnosti ima nekoliko, ja se osjećam nezavisan jer još radim ono što volim.

Bešlić smatra da se ne mora interna kultura raspasti nakon ulaska investitora, ali da mnogo ovisi o tome i kako će se taj odnos postaviti.

Ja bih rekao da je neovisnost kada možeš odlučivati što je najbolje za poslovanje, a ne što je najbolje za investitora – koji samo može preprodati tvrtku u jednom trenu. Primjerice, dobar dio naših konkurenata je preprodan 3-4 puta.

Sigurna zemlja

Otvorilo se u jednom trenu i pitanje pripadanja poslovnim interesnim skupinama. Svima dobro dođu saveznici, čime god se bavili. Međutim, tvrtke moraju pažljivo birati svoje saveznike žele li održati poslovanje dugi niz godina. Kako ističe Bešlić, ako planiraš biti u tvrtki do penzije nećeš se igrati s opredjeljivanjem. Na početku može biti korisno, ali dugoročno će vas ograničiti. Dujmović nadodaje i da…

Čim uđeš u nečiji tabor, imaš još 9 tabora koji to neće voljeti.

I Sofascore i Span odbili su strani kapital, je li to neki lokalpatriotizam, pita ih potom Rudeža. Njegovi sugovornici su po tom pitanju veoma objektivni. Kako to objašnjava Dujmović:

Meni je veći lokalpatriotizam to što plaćamo sve poreze i ne muljamo nego busanje u prsa.

Nadovezala se na to rasprava i kako je Hrvatska idealna zemlja za dogovaranje i obavljanje poslovnih suradnji. U drugim državama ne možete otići na večeru u određene dijelove grada jer riskirate svoju sigurnost, ističe Bešlić.

Koliko košta – neprocjenjivo?

Za kraj, Rudež je ostavio i ključno pitanje: zašto ipak nisu prodali firmu – nije li samo da nisu dobili dovoljno veliku ponudu?

Dujmović kaže da je svake godine svojim partnerima postavljao to pitanje te da se s godinama razlika između onog što objektivno vrijede i onoga koliko oni smatraju da je njihova vrijednost – smanjivala. No, zadovoljan je trenutnom cijenom Spana na burzi te, što se tiče njega, postigli su što su htjeli.

Uostalom, dodaje, on svoj doprinos više vidi u pogledu nekih drugih stvari, ne same tvrtke.

Obožavam Istru, imam kuću u Kapelici i to mi je raj. Sad sam došao od tamo i tamo se vraćam. Ali da mi sad netko kaže da se pokraj mene prodaje 5000 kvadrata jer netko želi sagraditi ogromnu vikendicu i srušiti nastambe pčela i medonosni stoljetni hrast koji je tamo – ja bih razmišljao da to kupim samo da to ne unište. To je moj doprinos Hrvatskoj. Ali za posao ne mogu puno više, ako netko hoće kupiti Span, može ga kupiti na burzi.

U sličnom tonu i Bešlić zaključuje:

Kad smo Zlatko i ja pokretali ovaj posao, bili smo studenti, u vrijeme dok nije bilo Netflixa i sličnog pa smo slobodno vrijeme uložili u rad… Nakon faksa smo se planirali zaposliti u stabilnoj firmi, a od interneta zarađivati 2000 kuna za kredit i za auto. To je bio cilj. To smo ostvarili, a nakon toga je sve dalje nebitno. Ako imaš tri jastuka, pobacaš ih i opet koristiš jedan, isto tako – u trenutku možeš voziti samo jedan auto.