Rast internetskog medijskog tržišta više nije moguć bez naplate sadržaja: ni u Hrvatskoj, ni u regiji

Rast internetskog medijskog tržišta više nije moguć bez naplate sadržaja: ni u Hrvatskoj, ni u regiji

Internet mediji su u Hrvatskoj ugroženi. Ili, da budem precizniji, poslovni model koji stoji iza njih nije dovoljan da garantira kvalitetan razvoj koji nam je svima potreban i bitan. Trenutni poslovni model ovisan skoro isključivo o oglašavanju nije dovoljan, a danas je i dodatno ugrožen. Vjerujem da je došlo vrijeme da Internet mediji krenu u smjeru paywalla po uzoru na medije na Zapadu. Kad kažem paywall, mislim na oblik naplate sadržaja na Internetu. Po meni, paywall bi trebao što manje biti ‘zid’ koji zaustavlja one koji ne plaćaju, a puno više model koji korisnicima stvara dodanu vrijednost koju su oni na neki način spremni platiti. Ovaj članak pišem jer me zanima vaše mišljenje: Je li došlo vrijeme za paywalle? Koji bi modeli u nas mogli funkcionirati, te možemo li ih uopće uspješno implementirati u Hrvatskoj?

Medijsko tržište iza zida.

Internet mediji su u Hrvatskoj ugroženi. Ili, da budem precizniji, poslovni model koji stoji iza njih nije dovoljan da garantira kvalitetan razvoj koji nam je svima potreban i bitan. Trenutni poslovni model ovisan skoro isključivo o oglašavanju nije dovoljan, a danas je i dodatno ugrožen.

Vjerujem da je došlo vrijeme da Internet mediji krenu u smjeru paywalla po uzoru na medije na Zapadu. Kad kažem paywall, mislim na oblik naplate sadržaja na Internetu. Po meni, paywall bi trebao što manje biti ‘zid’ koji zaustavlja one koji ne plaćaju, a puno više model koji korisnicima stvara dodanu vrijednost koju su oni na neki način spremni platiti. Ovaj članak pišem jer me zanima vaše mišljenje: Je li došlo vrijeme za paywalle? Koji bi modeli u nas mogli funkcionirati, te možemo li ih uopće uspješno implementirati u Hrvatskoj?

Uloga medija u društvu je svima dobro poznata. Razvoj demokratskog društva je nezamisliv bez kvalitetne javne debate u kojoj mediji igraju, ili bi barem trebali igrati, ključnu ulogu. Ugrožen je model po kojem mediji uopće sudjeluju u društvu kakvo je zamišljeno u liberalnoj demokraciji. Smanjivanje utjecaja medija, koje je vidljivo kroz pad predstavništava novinskih agencija poput Reutersa, AP-a i drugih, te kroz pad utjecaja lokalnih novinara kao osnovnih skupljača vijesti, pokazatelji su urušavanja novinarstva kakvo je postojalo. Vidljivo je da i novinarstvo prolazi kroz redefiniciju industrije. Problem koji mi danas promatramo u Internet industriji samo je dio jednog većeg problema.

Nedovoljan rast oglašavanja

Mediji već niz godina autorski sadržaj naplaćuju kroz nekoliko modela, od direktne prodaje korisnicima, kroz pretplatu ili kupnju kopije te kroz prodaju oglasnog prostora drugim biznisima. Naravno, postoji više različitih modela, ali za ovaj članak pojednostavljeno možemo reći da imamo B2C i B2B model – prodaja korisnicima i prodaja biznisima. Poslovanje Internet medija je fokusirano na B2B model. Velika većina prihoda Internet medija u Hrvatskoj dolazi od oglašavanja, što s trenutnim padom tržišta sigurno ne može biti izvor daljnjeg rasta. Agresivno oduzimanje market sharea drugim medijima će biti teško ponoviti.

Drugi problem je način na koji se promatra sadržaj, a to je isključivo kroz broj pregleda korisnika. Rezultat je taj da je kao mjera razvoja medijima nametnut isključivo ‘broj čitanja’ njihovog sadržaja. Povećanjem te brojke oni kreiraju i novi oglasni prostor, koji ionako nemaju kome prodati. Trenutno ne postoji model koji bi stavio dovoljnu premiju na kvalitetan sadržaj i time mu digao cijenu, što bi se teoretski trebalo dogoditi. Možda bi se to i dogodilo da nismo usred krize, no kako je jasno da će kriza potrajati mi nemamo vremena čekati ‘tržišni ekvilibrium’.

Rezultat gore spomenutog je da je neisplativo imati kvalitetan sadržaj. Možda je najprimjetljiviji problem koji iz toga proizlazi takozvani ‘copy-paste’. Danas je velika većina sadržaja koju nađemo na Internetu samo lagano izmijenjena kopija negdje drugdje stvorenog sadržaja. Postaje sve teže doći do nečeg novog, nečeg originalnog. Svijet informacija koji nam je Internet otvorio postao je svijet šumova u kojem se više ne možemo snaći.

Smanjivanje tržišta kroz globalnu konkurenciju

U bitci za sadržaj imamo i nove aktere koji su potpuno odvojili stvaranje sadržaja od forme. Postmoderni mediji, poput Googlea, ‘sjedaju’ na tuđi sadržaj i brinu se isključivo o oglašavanju. Google je jedna od kompanija koje najviše cijenim – model nuđenja tehnologije besplatno, uz postavljanje oglašivačke mašine na sve to, izuzetno je inovativan i koristan za društvo. Prosječan čovjek danas ima pristup boljim kartama nego što je imala gotovo bilo koja država 1990-e.

Google je nevjerojatan primjer demokratizacije tehnologije. Ipak, model oglašavanja koji stvarateljima sadržaja nudi  razmjernu minimalnu naknadu, koliko god je genijalan toliko je i nedovoljan za razvoj tržišta. Dobro je što je ovaj model mnogim malim i srednjima tvrtkama i pojedincima srušio barijeru ulaska na tržište oglašavanja, te omogućio pristup zaradi s tog tržišta. Loše je to što je potencijalna zarada toliko mala da ne omogućava nikakav ozbiljniji razvoj.

Jedna stvar koju je Google jako dobro shvatio je potpuna promjena ekonomskih premisa na Internetu. Cijela oglašivačka industrija je bazirana na ekonomiji oskudice. Ukratko, televizija ima 12 minuta reklama po satu. Cijena se mijenja u odnosu na ponudu i potražnju. Ponuda se odnosi na to koliko ljudi će vidjeti reklamu, a potražnja na to koliko tvrtki želi da njihova reklama bude viđena. Postoje dvije osnovne razlike u odnosu na Internet.

Na televiziji je oglasni prostor, tj. resurs, strogo ograničen, i prodaje se viđenje oglasa, a ne akcija. Ista je stvar i u printu kao i ostalim tradicionalnim medijima. U tisku je razlika da je oglasni prostor ograničen stvarnim troškom, a ne regulativom. Svaki print oglas za izdavača znači trošak. Papir i tisak koštaju. Svaki oglas ima stvarni trošak koji pada s većim brojem oglasa, ali trošak nikada ne pada na nulu. Isto je i s distribucijom, postoji stvarni trošak svake nove kopije.

Na Internetu je sve drugačije. Kreiranje sadržaja košta, ali njegova kopija ne predstavlja gotovo nikakav trošak. Trošak distribucije je također zanemariv za svaku sljedeću kopiju. Oglasni prostor na Internetu, s druge strane, je gotovo pa neograničen. Ne znam vjerojatno niti jedan Internet mediji koji uspijeva prodati cjelokupni inventar, osim možda u pojedinim periodima. Kad gledamo agregatnu sliku Internet tržišta sveukupni oglasni prostor raste nevjerojatnom brzinom. Na Internetu su pravila postavljena u odnosu na ekonomiju obilja (economics of abundance) što u potpunosti mijenja okruženje. Google ovo jako dobro razumije.

Povratak korisnicima

Zbog svega navedenog vjerujem da se mediji moraju vratiti B2C modelu poslovanja. Mediji moraju imati direktan odnos sa svojim korisnicima, a korisnici moraju valorizirati sadržaj. Uskoro moramo doći do modela naplate sadržaja kako bi prelazak medija u digitalni svijet uspio. Vjerujem da poput New York Timesa, Wall Street Journala, Slovačke, Brazila i mnogih drugih primjera, hrvatski mediji moraju pronaći svoj način naplate sadržaja.

New York Timesov tempirani zid.

New York Times i Wall Street Journal su pronašli modele koji polaze od razumijevanja svojih korisnika i njihovih potreba, jasno diferencirajući stalne čitatelje od onih koji dolaze povremeno, te im nudeći modele naplate prema njihovom načinu konzumacije sadržaja. NYT model poznat po 20 besplatnih članaka, na prvu je djelovao naivno, a kasnije je pokazao svoju genijalnost. Slovačka je podignula prilično tvrdi model gdje su svi izdavači zajedno ušli u jedan model naplate, dok je u Brazilu država preuzela odgovornost za podizanje paywalla na nacionalnoj razini.

Ne zastupam tvrde modele naplate sadržaja, skrivanje sadržaja ili policijsko utjerivanje intelektualnog vlasništva. Svi nabrojani modeli također pripadaju prošlom vremenu. Kako je govorio jedan čovjek kojeg izuzetno cijenim, ne možemo više naplatiti ulaznicu u kino, već moramo naplatiti dodatnu vrijednost koju je korisnik dobio od tog filma. Modeli koji će vršiti ulogu koju priželjkujemo biti će puno kompleksniji, kakvo je uostalom i društvo danas. Bit će to modeli koji će razumjeti korisnike i njihove potrebe, koji će razumjeti svrhu pojedinih medija te koristi i vrijednosti koje iz njih proizlaze.

Stari paywalli su bili agresivni i čvrsti te su kao rezultat imali nedostupnost kvalitetnog sadržaja za prosječnog korisnika. Prvi model koji je uveo New York Times pokazao se iznimno neuspješnim baš zbog toga što nije shvaćao različite potrebe korisnika te prirodu sadržaja koji vrijedi samo u stvarnom kontekstu i unutar neke od društvenih debata. Novi model, poznat po besplatnih 20 članaka, pokazao je sve suprotno. Razumijevanje različitih skupina korisnika, njihovih potreba te detaljno razumijevanje vlastitog sadržaja. Model New York Timesa nije pronašao model za sve i nije automatski riješio naš problem. Postoji još puno modela koji su se na svojim slučajevima pokazali uspješnim, ali New York Timesov model je napokon zaustavio vjerovanje da rješenja nema i pokazao put.

Internet je rastao poprilično unatoč krizi, market share konstantno raste, ali svi koji radimo na tom tržištu znamo da je trebao, i mogao, puno više. Trenutno ne vidim koji bi bili vanjski razlozi koji bi potakli rast i razvoj. Očito je da će stagnacija potrajati još neko vrijeme i da će i mali rast zahtijevati oduzimanje puno market sharea od ostalih medija, što neće biti jednostavno.

Rješenje vidim u ulasku u B2C segment kroz pametne, neagresivne i precizne metode naplate premium sadržaja.  Sadržaj ne smijemo sakriti od korisnika te ga otvarati samo onima koji unaprijed plate. Ne smijemo zaboraviti da sadržaj vrijednost dobiva tek u svojoj provjeri kroz debatu ili u svojoj korisnosti.

ponuda

Komentari

  1. Ivor

    Ivor

    15. 11. 2011. u 9:35 am Odgovori

    Samo jedna opaska – s obzirom da kvaliteta većine stranih medija nije ništa bolja od kvalitete domaćih, naročito po spomenutim pitanjima srozavanja novinarskih standarda, posebni modeli naplate sadržaja nikako ne podrazumijevaju i povećanje kvalitete istih.

  2. Filip Višić

    Filip Višić

    15. 11. 2011. u 9:41 am Odgovori

    Kao što je svima jasno, u Hrvatskoj nema medija koji ima dovoljno kvalitetan sadržaj kako bi mogao naplaćivati uslugu.

    Potencijalno vidim kako bi Dnevnik ili slični portali sa video sadržajem možda mogli naplatiti pretplatu, ali što nudi jedan T-Portal ili Net.hr, a da je tako posebno, a da ne bi mogao živjeti bez toga ako ne platiš pretplatu? A takvih je 90% portala – samo vijesti i classifieds…

    Još 2009. sam napisao članak na tu temu http://www.filipvisic.com/2009/naplata-sadrzaja-online-pretplata/

    Ukratko, prema istraživanju provedenom u Velikoj Britaniji korisnici su na pitanje: “Što biste napravili kada bi vaš omiljeni news portal poćeo naplaćivati?” rekli slijedeće:

    – 74% bi pronašlo novi besplatni news portal
    – 8% bi koristilo samo njihove besplatne teasere
    – 12% nije sigurno što bi napravilo
    – 5% je odgovorilo da bi nastavilo plaćati za sadržaj koji je do sad bio besplatan

    Ajmo to sad vidjeti na primjeru jednog portala kao što je Poslovni.hr, jer logično je da on ima najkvalitetniji sadržaj…

    Poslovni.hr zatvara vrata besplatnim čitateljima i automatski njegova posjećenost sa 170.000 pada (google analytics) na 44.200. Od toga 12% nije sigurno što želi, 8% ih čita i ne dobija potpune informacije, a 5% plaća sadržaj. Mislim da bi u idealnoj situaciji, od svih tih posjetitelja, 6% platilo sadržaj – znači poslovni.hr pada na 10.000 posjetitelja/pretplatnika.

    Da li bi bilo koja marketinška agencija i dalje oglašavala na tako malom portalu? 🙂

    Dakle, portal gubi prihode oglašavanja, a pretplata nije dovoljna da pokrije troškove održavanja portala, a da ne govorimo o daljem razvoju. A tko bi još platio novinare?

    • Berislav Lopac

      Berislav Lopac

      15. 11. 2011. u 9:57 am Odgovori

      Filipe, to samo znači da postojeći model naplate nije dobar, te da ga treba mijenjati. A zajedno s njim se trebaju mijenjati i modeli objave medija, klasičan broadcast pristup više nije dovoljno dobar…

  3. Davor

    Davor

    15. 11. 2011. u 10:08 am Odgovori

    Jako dobar članak. Kako vidim po komentarima, naplata konzumacije sadržaja mogla bi biti win-win, pod uvjetom da i mediji ozbiljno shvate svoj dio posla i ponude daleko kvalitetniji sadržaj od ovoga što sada nude.

    • Barbara

      Barbara

      15. 11. 2011. u 12:43 pm Odgovori

      Online mediji trenutno nude:
      50% prijevoda sa webstranica engleskog govornog podrucja
      30% Hininih vijesti
      10% fotogalerija
      10% autorskog sadržaja koji bi se mogao naplaćivati.

      Pitanje je : ako netko da, recimo, 3 kune za citanje jednog članka, hoce li on kopirati taj tekst i dati drugima na besplatno citanje. Vjerojatno da. Mi smo nacija forwarda7free sadrzaja. + drugi mediji ce to kopirati, aka “prenijeti” sazetak, pa nece ni biti potrebe za kupnjom tih clanaka.
      Kao sto sam nize dolje vec komentirala: Prvo treba srediti zakon o “prenošenju”, tek onda uvoditi naplatu.

  4. Aljoša

    Aljoša

    15. 11. 2011. u 10:27 am Odgovori

    Većina domaćih web medija uopće nije u poziciji da si postavi pitanje treba li uvesti naplatu sadržaja. Medijski projekti koji svoj sadržaj prodaju na papiru (večernji, jutarnji…) mogli bi (manji) dio svojeg vrijednijeg sadržaja staviti iza zida, ali kada se pogleda koliko je takav sadržaj inače čitan/tražen, čitav postupak uvođenja i održavanja individualnog paywalla vjerojatno bi bio višestruko skuplji od onoga što bi u nekom razumnom roku mogao donijeti u kasu ako i tada. Treba tražiti neki treći put. Slovaci su tu (možda) krenuli putem koji bi nama mogao biti zanimljiv.

    Što se postojećih izvora financiranja i troškova tiče, tu se ipak može puno toga učiniti. Prije svega, povećati vrijednost inventara, stvoriti premium modele, optimizirati produkciju sadržaja na način da znaju zašto ga proizvode i čemu on služi, optimizirati troškove…

    Većina portala štanca sadržaj kao da je sudnji dan, a u (optimističnih) 80% slučajeva radi se o smeću koje stvara više štete nego koristi. Povećava se broj prikazivanja stranica kojeg se nema kome priodati, zapošljava se ljude koji štancaju na normu, i stvaraju proizvod kojeg nitko ne kupuje, stvara se vojska nezadovoljnih čitatelja koji rantaju po komentarima,novinarima ispravljaju gramatičke i faktičke pogreške, ismijavaju ih…

    Hiperprodukcijom samo rušimo vrijednost proizvoda, stvaramo enorman višak inventara i onda ga prodajemo u bescijenje. Što je najgore, sami smo si to učinili.

    Prihode ne treba tražiti samo na uobičajenim mjestima. Web mediji trebaju prestati kopirati modele tradicionalnog izdavaštva generalno, bez obzira na to govorimo li o načinu na koji proizvodi, distribuira, financira…

  5. Ivor Stimac

    Ivor Stimac

    15. 11. 2011. u 10:46 am Odgovori

    Prema onom što vidim da se dešava s upitima u regiji, Slovački Piano media je najbliži Hrvatskoj – pitanje je samo koliko će portali biti složni da se masovno uključe u taj model što je preduvjet uspješnosti implementacije.

    A također smatram da je taj model jedini koji bi se isplatio našim portalima s obzirom na “kvalitetu” sadržaja koji nude.

  6. Boke Bouček

    Boke Bouček

    15. 11. 2011. u 11:17 am Odgovori

    Napomena: Pogled sa strane! A zašto ne bismo krenuli skroz u drugom smijeru i na neki način u profit share od oglašavanja uključili korisnika sadržaja/čitatelja? Naravno, govorim iz glave i ne potkrepljujem se brojkama… no kako bi to izgledalo u praksi:

    1. Imamo portal koji nudi visoko kvalitetan SADRŽAJ, portal ima odličnu posjetu, mnogo korisnika, mnogi drugi portali copy/pastaju sadržaj uz minimalne izmjene, bla, bla. Naravno Portal je trenutno otvoren za sve i besplatan.
    2. Portal odlučuje naplatiti visoko kvalitetan sadržaj i kaže svojim čitateljima: “Od 01.01.2013. godine biti ćete nagrađeni za čitanje našeg sadržaja! Kako? Sav visoko kvalitetan sadržaj prebacujemo “iza zida”, naši oglašivači/Portal PLATITI ĆE VAMA da i dalje čitate naš fantastičan sadržaj! Ostali čitatelji imati će pristup dijelu sadržaja, starim vijestima i djelomično objavljenim i polovičnim informacijama!”
    3. E sad kako se to isplati ili bi se moglo isplatiti?: Prvo, gledam kakav bi to efekt izazavalo kod čitatelja? Veliki broj bi bio oduševljen idejom (jer sve ostaje isto kao i do sada a još mi uz to i plaćaju) oko cijog modela bi se stvorilo pozitivno brujanje?, dio bi bio skeptičan prema modelu i pitao se o čemu se radi, no s obzirom na kvalitetan sadržaj koji čita bi se priključio, zašto ne?, ali ono najvažnije portal bi uz postojeće korisnike (po meni) dobio vrlo brzo troznamenkasti postotak rasta broj čitatelja, jer eto tu se nešto plaća (barem nešto).
    Pa dobro gdje je tu onda prođa za model u kojem portal vidi svoju korist i dalnji rast i razvoj? Ja bi rekao u slijedećem: Portal bi vrlo brzo s obzirom na povećani broj korisnika uslijed plaćanja istima za čitanje mogao podići cijene oglasnog prostora na portalu, kao naknadu za plaćanje čitatelju mogao bi povećati i oglasni prostor (čitatelja tada to i ne bi (trebalo) smetalo/tati, jer zna da i on dobiva dio od toga), nadalje oglašivač bi do određenog ugovorenog broja mogao dodatno platiti onaj dio koji bi portal uzeo od čitatelja za pretplatu i na taj način na neki način sponzorirati određeni članak ili čak cijeli dan na portalu.

    Naravno cijelu priču i ovaj moj goli “kostur” bi trebalo izbrusiti i oplemeniti podmodelima naplate i prema oglašivačima i prema čitateljima, kako bi svaki od njih vidio u tom svoj interes! Korisnici/čitatelji ne bi dobivali mnogo od svega, no dovoljno da shvate da je bolje to nego da plaćaju, pa bi (vjerojatno) pristali na model?

    Poanta svega je da portal ostvari veći profit, no da on ne mora nužno doći od pretplate čitatelja, već od samih oglašivača koji bi imali puno veću pozornost, “veći reach” , još veću interakciju i feedback od čitatelja, a samim time i veći interes za platiti više, pa bi stoga i “pokrili” veći dio onoga što bi pokrila eventualna pretplata čitatelja!

    Tu bi bilo bitno onda riješiti i pitanje autorskog prava i ne dozvoliti copy/paste, te ga strože kazniti, a portal bi svoj sadržaj mogao prodavati ako to želi drugima…

    Generalno gledano, ovaj moj model je možda pušiona, možda utopija, no teoretski gledano, kada bi većina probala možda bi i uspio ili barem “veliki” igrači kada bi probalo, a znamo kako bi onda mali krenuli za njima…

    Ne znam, pišem ovo iz kuta čitatelja (najviše) i znam da bi se ja preplatio 🙂

    Nikola, odličan članak

  7. Damir

    Damir

    15. 11. 2011. u 11:46 am Odgovori

    Bojim se da će još proteći dosta Save dok domaći nakladnici pronađu dobitnu kombinaciju.

    Naime, ovdje je riječ o naplati sadržaja koji je ili
    a) dostupan drugdje – na hrvatskom, engleskom (…)
    b) nedostupan online jer se radi o ekskluzivnom sadržaju domaćih kolumnista, analiza, reporta, strukturiranih podataka i sl.

    Nezgoda je što ovog drugog već može naći na kioscima, ali (uglavnom) nema čitatelja, odnosno nema ih dovoljan broj za isplativost projekta. Online dostupnost to ne mijenja. Nije čudno što je 24 najpopularnije dnevne novine, i vani su to trash tabloidi. Problem je što ne postoji dnevno izdanje za high-end poslovnu i kulturnu publiku kao što je Times u VB ili NYT u SAD. Naravno, nema ga zato što nema dovoljno čitatelja za premium novinare i autore i za nakladnika tu nema matematike. Opet, online to neće promijeniti.

    Mislim da je izlaz domaćim nakladnicima “diversifikacija portfelja” govoreći ulagačkim riječnikom. Drugim riječima, moraju razraditi nove business modele, a ne samo prodavati content, oglašivačima ili izravno čitateljima – svejedno. Nakladnici moraju koristiti svoj veliki doseg kako bi npr. plasirali e-commerce sadržaje koristeći content i doseg kao polugu. Nezgoda je što za to nemaju know-how niti ljude, a kad se i odluče, ne rukovode se vanjskim iskustvima – 10% u tehnologiju, 90% u ljude.

    • Stipe Grubisic

      Stipe Grubisic

      15. 11. 2011. u 1:04 pm Odgovori

      nisam čest gost na ovim stranicama, ali ovo bih morao komentirati.

      Budućnost internetskih medija na manjim tržištima poput našeg je paywall, na razini tržišta.
      Smatram da sve gore rečeno nije točno i da su mala tržišta idealna za ovakve modele.
      Na razvijenim, velikim tržištima nemoguće je uvesti naplatu sadržaja jer će uvijek postojati netko kome će biti u interesu ponuditi sadržaj te na njemu zaraditi.

      Koliko bi postojalo sadržaja na tržištu kada bi svi mainstream mediji odlučili sutra ugasiti sadržaj? I koji su to točno manji mediji koji bi,u roku od mjesec dana, mogli isfinacirati redakcije od po 50 i/ili više ljudi?

      Naplata sadržaja moguća je uz suradnju svih velikih igrača na tržištu te manjih, kvalitetnijih servisa na tržištu.

      Što se tiče priča tko zaslužuje ili ne zaslužuje da mu se plaća pretplata, mislim da u zemlji u kojoj odvajamo 10 € za neku tamo televiziju koju niti gledam, niti želim gledati, to sve pada u vodu.

      Aljoša je dobro napisao, Slovaci imaju model koji bi mogao dobro funkcionirati na našem tržištu te se i sam planiram potruditi pogurati tu priču kod nas…

      • Filip Višić

        Filip Višić

        15. 11. 2011. u 2:12 pm Odgovori

        Stipe, znači li to da je Index spreman zaključati sadržaj i past sa 700.000 na 70.000 u najboljem slučaju? Odrekli bi se svih para od oglašavanja?

        Obzirom na prepisivanje vijesti, da se 10 velikih portala zaključa, vjerojatno se ne bi dogodilo ništa na tržištu već bi tih 10 propalo i novi bi došli na njihovo mjesto jer bi prepisivali sadržaj sa stranih sajtova…

        Baš me zanima kako bi Index izdržavao cijelu redakciju od pretplata 🙂

        • Stipe Grubisic

          Stipe Grubisic

          15. 11. 2011. u 2:39 pm Odgovori

          Filipe, nitko nije niti spomenuo točnu metodu naplate sadržaja.

          Zašto moramo zaključati sav sadržaj i zašto moramo odustati od reklama?

          Plaćaš televiziju i na njoj gledaš reklame, isto radiš i sa svakom tiskovinom.

          Govorim o djelomičnom zaključavanju sadržaja i zadržavanju postojećeg modela oglašavanja.

          U slučaju većine portala, zaključati komentare i pojedine kvalitetne dijelove sadržaja.

          VEĆINU sadržaja ostaviti besplatnu, pa sa vremenom zaključavati sve više i više sadržaja. jer u računici 70.000 pretplatnika x 5 kn dolazimo na sasvim pristojnu cifru za život 🙂

          I moram napomenuti da ne govorim ovo kao stav indexa nego kao svoj stav.

  8. Frane

    Frane

    15. 11. 2011. u 11:50 am Odgovori

    BIlo bi dobro kada bi se svi portali imali nekakvu unique pretplatu koju bi oni interno dijelili prema velicini, broju citatelja, udjelu ili sl. Ne da nema sanse da cu placati, nego trenutno ne postoji portal koji je bolji od ostalih da zasluzuje placanje ikakve pretplate. A i upitno je koliko autorskog sadrzaja je na nasim portalim, moramo uzeti u obzir da vecina novosti koje dolazi iz svijeta nisu autorske vec prepisane, dok neke lokalne vijesti, kolumne i sl su autorske. Koliki nam je onda doseg? Do granice? 😉

  9. Barbara

    Barbara

    15. 11. 2011. u 12:38 pm Odgovori

    Kao sto sam vec napisala na Facebooku ispod Višićevog komentara, naplata sadrzaja ce biti teska. Ljude naviknute da nesto dobiju besplatno, sad tjerati da to isto moraju placati? Sretno svima koji krenu u tu avanturu sto se tice naplate za clanke. Kad je Novi list uveo to, pao mu je online promet, i to drasticno, a ne znam koliko je naklada “zaradila” na tom potezu. A da bih citala placala za copy-paste online novinarstvo, ne bih.
    Uostalom, dok god je ovakav HR zakon, uvijek ce postojati mediji koji ce kvalitetan sadrzaj iz novina “prenijeti” besplatno na svoj portal i opet cemo imati besplatan sadrzaj. Na takvom “prenosenju” zive mnogi najposjeceniji portali. Kupe magazine i novine i ajmo prepisivanje. Ako sprijece to, onda je moguca i naplata sadrzaja. Ali, sretno i tada.
    Srediti zakon o “prenošenju prvo, tek onda uvoditi naplatu.

  10. zriha

    zriha

    15. 11. 2011. u 12:54 pm Odgovori

    Ja sam isto kod Filipa komentirao pa sad slazem komentar:

    Blogeri mogu napraviti bolji sadrzaj nego cijela redakcija EPH, a oni to naplacuju, a bloger to moze pisati iz gusta. Osobno nikada ne bih na mobile-place.info naplacivao sadrzaj, radije bih onda volontirao. Po meni ako nemas business model oglasavanja, nema smisla uopce ic u to.. a da je tesko, fakat je tesko. Gledam ja to sa svoje tehnicke strane, niti gsmarena, mobile-review, mobileburn, engadget i ostali naplacuju svoje tekstove..

    Takodjer, zasto odmah ici u naplatu sadrzaja, koji je to sadrzaj tocno? Vijest? Pa ona prva krene twitterom/facebookom, dok ti produciras tekst, vijest je vec stara. Autorski clanci? Kao sto rekoh, blogpostovi puno bolja varijanta 🙂 Pa evo i Šprajca citamo na blogu :).

    Dodatni sadrzaj? Naravno, kao i dodatne marketing opcije za oglasivace. Nije sve u bannerima, budimo realni, Hrvatsko trziste web portala se i dalje bazira na zastarijelom modelu bannera, naravno da nemaju love od toga.

  11. Drazen

    Drazen

    15. 11. 2011. u 1:10 pm Odgovori

    Slazem se sa Barbarom, treba zaštiti autorska prava da bi ovo profunkcioniralo.

    Komentar za Filipa i njegove brojeve : 10000 pretplatnika * 30kn mjesecno npr je 300k kn nije malo, toliko ne mogu zaraditi na impresijama.

  12. Berislav Lopac

    Berislav Lopac

    15. 11. 2011. u 1:15 pm Odgovori

    Po meni je jedan od najboljih modela kombinacija oglasa i pretplate: besplatno praćenje sadržaja uz oglase, koje se može maknuti plaćanjem. Jasno, treba dobro osmisliti konkretan model po kojem bi se to realiziralo, ali mislim da je Knopso jedan od modela koji imaju smisla.

    Što se tiče zakona, o kojem priča Barbara, tu se ne može puno očekivati: teško je (usudio bih se reći nemoguće) smisliti zakon koji će biti pravedan, tj. spriječiti će štetne efekte a omogućiti pozitivne. A kad tome uvedemo probleme s provođenjem zakona u Hrvatskoj, stvar postaje mission impossible.

    Ali u svakom slučaju, slažem se s time da sadržaj treba biti kvalitetniji. Nažalost nas često se izjednačuje važnost i kvaliteta sadržaja s cijenom njegovog stvaranja: ako je nešto jeftino za napraviti (prepisano ili čak izmišljeno) toga ćemo baciti u gomilama, dok su vrijedne stvari (izvještaj novinara iz neke ratne zone) skuplje, pa ćemo ih preskočiti.

  13. Berislav Lopac

    Berislav Lopac

    15. 11. 2011. u 1:22 pm Odgovori

    @Stipe: Ne postoji hrvatsko i strano tržište. Da kod nas odjednom nestanu svi mediji, ljudi bi se preorjentirali na strane medije, nešto blogova poput Netokracije, Twitter i Facebook. Još je uvijek lakše koristiti Google Translate nego plaćati pretplatu.

    Model blanket paywalla je po meni zastario, malo tko se želi vezati na dulji period, pogotovo kad ne zna kako će izgledati kvaliteta. Tu je prisutan i problem kokoši i jajeta: ne možeš privući ljude, da si ne znam ako kvalitetan, ako si iza paywalla; a ako ih ne privučeš, nema ti tko plaćati.

    Opet, mislim da je rješenje (bar jednim dijelom) u naplati odabranih sadržaja, na individualnoj bazi, u kombinaciji s oglasima i free previewom.

    • Stipe Grubisic

      Stipe Grubisic

      15. 11. 2011. u 1:49 pm Odgovori

      @Berislav

      Mislim da precjenjujemo domaće tržište, korisnici velikom većinom nisu sposobni za bilo kakve pomake.

      Kada govorimo o naplati, govorimo o ciframa >20 kn, za čitav Internet :), mislim da za tu cifru, nakon neupitnog negodovanja, nebi bilo nekih problema.

      Uvođenje naplate pojedinačno na našem tržištu je po meni praktično nemoguće.

  14. Aljoša

    Aljoša

    15. 11. 2011. u 1:31 pm Odgovori

    Ne postoji problem s autorskim pravima. On bi postojao jedino ako bi se pokušalo ograničiti pravo na dostupnost informacija. Uostalom, nema ovo veze s tim. Ne prodaju mediji informacije, kao što niti Coca Cola ne prodaje hidrataciju.

    Priča oko uvođenja naplate sadržaja nije u osnovi vezana uz web only medije. Ona prvenstveno treba poslužiti medijima koji isti sadržaj nude u nekom drugom obliku, uglavnom onima koji koriste primitivne metode proizvodnje i distribucije koje podrazumijevaju mrtva stabla i toksične kemikalije ;), a sve kako bi uspjeli zatvoriti financije koje su opterećene stavkama za koje u web redakcijama nema mjesta (barem ne u ovim tržišnim uvjetima). Paywall nije nužan za rast internetskog medijskog tržišta, kako sugerira naslov, nego za opstanak klasičnih modela na kojima (još uvijek) šljakaju izdavačke firme. Medijski proizvodi će se morati prilagoditi tržištu u daleko većoj mjeri nego li će se tržište prilagođavati njima. Da je paywall jedini izlaz za web medije, ne bi u svijetu bilo toliko primjera koji i više nego uspješno šljakaju bez ikakvih zidova. Dapače, neusporedivo ih je više od onih koji su uspješno uveli paywall… ako takvih uopće ima, jer uglavnom se radi o hibridnim modelima koji kombiniraju razne pretplate, kupus totalni.

    BTW berislave, ovaj Knopso mi je potpuno fulan proizvod. Zato me i ne čudi da je dobio baš *premjerkinu* nagradu 🙂

  15. Marko

    Marko

    15. 11. 2011. u 1:48 pm Odgovori

    Zašto bi inernetsko medijsko tržište raslo? Mislim li samo ja da je već preveliko? Samo u Gemiusu ima 146 portala i “portala”, a usudio bih se pogađati da ih ima još barem toliko koji kane zarađivati na Internetu, bilo od oglašivača ili od naplate sadržaja.

    Da je udio Interneta u hrvatskom marketinškom kolaču dvostruko veći (a bit će, samo je pitanje vremena) i da su čitatelji spremni platiti za sadržaj par njima najzanimljivijih portala, i dalje bismo bili premalo tržište za tolik broj medija. Rijetke osobe poznajem koje, kad čuju čime se bavim, ne izvuku iz rukava neki svoj portal na kojem eto prodaje bannere. Mnogi su (pogrešno) pretpostavili da će pokrenuti portal i brzo i lako zaraditi lovu uz minimalne ili nikakve investicije. Neizbježno je, možda čak poželjno, da se većina takvih ipak opeče.

    Pogledajte samo print – prema mojim informacijama u Hrvatskoj ima nešto sitno iznad 300 izdanja na, kako Aljoša kaže, mrtvim drvima. Redom naplaćuju sadržaj i još uvijek imaju znatno veći udio u ukupnom budžetu za oglašavanje u Hrvatskoj od Interneta, pa pitajte bilo koga u bilo kojem tiskanom mediju kako im je. Univerzalan odgovor primjenjiv na svaki web i na tržište u cjelini ne postoji; neki će živjeti samo od oglašavanja (neki već i žive), možda će neki uspješno živjeti od naplate kvalitetnog sadržaja (još ne znam tko bi to mogao biti, doduše), neki od kakvog hibridnog modela, ali mnogi neće uspjeti nikako.

  16. Daniel Lucic

    Daniel Lucic

    15. 11. 2011. u 2:21 pm Odgovori

    Kaže jedan od komentatora gore da mnogi portali ne bi imali čime privući čitatelje u slučaju da počnu naplaćivati sadržaj. To je istina, međutim to bi isto tako značilo da bi sa sadašnjeg copy-paste-edit modela svi mediji koji žele opstati trebali poraditi na kvaliteti svog sadržaja i nuditi nešto više, nešto što im je na sadašnjem modelu naplate putem reklama potpuno neisplativo.

    Ovakvim pristupom profitirali bi čitatelji, jer bi dobili znatno kvalitetniji sadržaj, ali i autori, odnosno portali, koji bi na osnovu svog rada mogli ostvariti bolju zaradu.

    Tako to ja vidim.

    • Daniel Lucic

      Daniel Lucic

      15. 11. 2011. u 2:23 pm Odgovori

      Da dodam, i dalje bi se korisnicima mogao pružiti besplatni sadržaj – dapače.
      Samo bi oni koji žele više, kvalitetnije i opširnije, to mogli dobiti plaćanjem.

      Win-win.

  17. Senko

    Senko

    15. 11. 2011. u 2:35 pm Odgovori

    Postoji lijepo, elegantno i već isprobano rješenje ovih problema:

    Lijepo treba napraviti organizaciju tipa ZAMP koja će nametnuti obavezni namet na svakog korisnika Interneta u hrvatskoj, koji će se kroz ISPove preliti korisnicima. Iz prikupljenih prihoda, osim malog postotka za pokrivanje troškova dotične organizacije, isplaćivati će se zarada domaćim portalima prema postotku reacha u Hrvatskoj. Naravno, samo za 50tak najvećih, ostali ionako ne bi ništa zaradili pa nema smisla da se njima nešto plaća.

    Zapravo, uopće ne treba izmišljati novu organizaciju, ZAMP bi lijepo i to mogao odraditi, već imaju sve potrebne mehanizme za nešto takvo. Sve što treba je sastaviti i progurati jedan zakon. I eto spasa Internetskim medijima.

    • Filip Višić

      Filip Višić

      15. 11. 2011. u 3:41 pm Odgovori

      Senko, kažeš, ako ne ide nikako ajmo prisilit ljude da plaćaju. 🙂

      Mislim da to nije dobro rješenje, jer populacija 60+ uopće ne koristi internet, a trebala bi ga plaćati. Najbolje da im odmah naplatimo internet jer sigurno koriste telefon, jel tako?

      • Senko

        Senko

        15. 11. 2011. u 3:53 pm Odgovori

        Upravo tako! Ako primjerice svi koji kupe memorijsku karticu plaćaju ZAMPu jer bi mogli snimati pjesme na nju, ne vidim problema i u tome da svi plaćaju za sadržaje na Internetu bez da ih nužno i čitaju 🙂

        Šalu na stranu, flat-rate plaćanje za usluge (poput Netflixa, Spotifya i sličnih koji nikako da dođu i kod nas), pa neka se content provideri (bili to portali, blogovi, ili diskografske / filmske kuće) dogovore o podjeli kolača mi se čini dugoročno najrealnijom opcijom.

        Ne bih se bunio da mogu npr. platiti 100kn mjesečno “za internet”, a u to mi ulazi beskonačno gledanja filmova, slušanja glazbe i čitanja vijesti, novina, članaka (a da znam da je svima njima i plaćeno – bilo paušalno bilo po točno određenom broju korištenja).

        • Senko

          Senko

          15. 11. 2011. u 3:55 pm Odgovori

          Mali ispravak: “npr 100kn mjesečno EKSTRA “za internet” – mislim da se nitko ne bi bunio flat rateu za 100kn sa flat rate legalno svim sadržajima na tome, ali nekako sumnjam da će do TOGA ikad doći 🙂

    • Aljoša

      Aljoša

      15. 11. 2011. u 3:46 pm Odgovori

      Prijedlog je odličan. O tome se često raspravljalo, i ne bi takva stvar prošla bez problema. Ali ISP-jeve bi ipak trebalo natjerati da prebace koju kunu onima koji stvaraju sadržaj na osnovi kojega oni dižu pare. Jest da bi veći dio love otišao pr0n siteovima i facebooku…

    • Ah_Nora

      Ah_Nora

      15. 11. 2011. u 6:09 pm Odgovori

      Senko, moram vas razočarati i izvjestiti da se naša vrla Država toga već dosjetila. Naime zakon predviđa da sve elektroničke publikacije plaćaju 0.5 posto godišnjeg prihoda Agenciji za elektroničke medije koja onda ta sredstva koristi za svoj rad i za rad Fonda za pluralizam, a čiji korisnici ne mogu biti internet portali… Što je, međutim točno lektronička publikacija i jesu li to i blogovi i stranice npr. Vlade ili samo portali i to samo profitni – ne zna se. O tome se na dugo i široko raspravljalo na jednom od skupova #IntrenetZaSve

      • borja

        borja

        16. 11. 2011. u 10:12 am Odgovori

        ozbiljan sam 🙂 sigurno se ne bi pretplatio na portale koji prenose pola sadrzaja s daily maila ili me u svakom txtu zovu da pogledam ovo i pogledam nikad viđeno ono. Netokracija ima sadrzaj za koji bi dao $. Buducnost naplate sigurno nije u klasicnim vijestima nego bas u takvom dodatnom kvalitetnom sadrzaju koji prati neki portal. uskoro opširinije

    • Toni Aničić

      Toni Aničić

      16. 11. 2011. u 11:08 am Odgovori

      Slažem se, postoji na domacem webu par stranica kojima bi rado dao odredenu realnu mjesecnu cifru za pristup sadrzaju – pod uvjetom da je payment jedonstavan za izvest – ako bi to znacilo da ce tako nastaviti raditi ovo sto rade. Siguran sam da ima dosta ljudi koji bi bili spremni na isto. Tu ulaze rep.hr i netokracija.

      Na zalost nema dnevnih novina odnosno news portala za koje bi bio spreman napraviti isto. Da bi platio nekom news portalu za tako nesto ocekivao bi: potpuni NE-senzacionalizam, uopce mi nije vazno oce prvi objavit neku vijest nego da ju temeljito istraze i prezentiraju prave cinjenice, i nije mi vazno ako u odredenom danu nema 10 vijesti nego ima 2, bolje da su 2 dobro istrazene i napisane kako treba nego 10 bezveznih.

  18. Nikola Vrdoljak

    Nikola Vrdoljak

    15. 11. 2011. u 4:07 pm Odgovori

    Kratko bi samo htio odgovoriti na neka pitanja. Vise cu moci nakon sto pobijedimo Tursku veceras.

    Ukratko, nemojte promatrati paywall kao nesto sto ne dopusta ulaz onima koji ne placaju. Pay wall u smislu u kojem ga ovdje predlazem je nesto poput NYT paywalla koji je iznimno propustan. Kao sto mozete vidjeti u slideu koji je gore u clanku prikazan samo 2% korisnika placa. Ostali imaju pristu contentu ali ogranicen i na razlicite nacine. Cilj je dati vrijednost sadrzaju a ne blokirati one koji ne placaju. S propusnim paywallom ne pada broj impresija i korsinika kao sto je i slucaj NYT pokazao.

    Drugo, nitko ne govori o napustanju oglasavanja vec o uvodjenju novog revenue streama. S bannerima nije gotovo a uz njih postoje i drugi modeli oglasavanja koji ce i dalje biti vazni. Poanta je da si razliciti mediji mogu na razlicite nacine posloziti revenue streamove.

    Sto se nedostatka kvalitetnog sadrzaja tice niti tu se ne slazem. Uvodjenje paywalla bi automatski povecalo potraznju za kvalitetnim contentom. Isto bi automatski i dovelo na Internet sadrzaj koji je dobar a trenutno nam nije dostupan jer vlasnik ne zna kako ga naplatiti. Primjer su kolumnisti Jutarnjeg, sadrzaj Business.hr-a ali i prijenosi sportskih utakmica ili filmovi. Ja zelim dobar sadrzaj imati sav na Internetu a ne da do mnogih stvari uopce nemam doseg.

    Također, ne postoji jedan model koji bi svi mediji jednako odradili. Svatko mora poznavati svoju publiku i svoj sadrzaj i na osnovu njega kreirati model. Ne vjerujem u model gdje jedan clanak kosta 4 kune ili slicno, sto je gore navedeno.

    I zadnje, pay wall ne mora otvoriti ulaz prema sadrzaju u zamjenu za kune. Svaki mediji moze definirati i da nesto drugo ima vrijednost za njega (ili njegovog klijenta) pa u zamjenu za pristup sadrzaju zahtjevati druge vrste naplata. Informacije o korisniku su jedan primjer. Ima ih mnogo

  19. Bojan

    Bojan

    15. 11. 2011. u 6:13 pm Odgovori

    Odličan članak.
    Sjećam se da je bilo priče o Google-ovom sustavu za naplatu sadržaja, ne znam što se dogodilo s tim.
    Očekivalo se da cijena pristupa Internetu padne na neku simboličnu cifru, a zapravo se naplaćuje sadržaj ovisno o vremenu provedenom na određenoj web stranici (kao neki “taximetar”), te se taj novac plaća medijima koje je korisnik posjećivao (odnosi se na kvalitetniji sadržaj).

  20. marin_ostojic

    marin_ostojic

    15. 11. 2011. u 10:48 pm Odgovori

    Priča s udruživanjem tržišta oko koncepta naplate je van zakona, imamo čak i agenciju koja bi se trebala baviti takvim pokušajima. Pretplata na internet? To mi zvuči još gore. Je li netko od uključenih u raspravu čuo za Flattr i što mislite o tome?

  21. Davorin

    Davorin

    16. 11. 2011. u 12:39 am Odgovori

    Mišljenja sam da je u eksponencijalno ubrzanom svijetu promjena, naplata sadržaja stvar prošlosti. Novi korisnici (‘klinci’) više ne osjećaju potrebu da plate tekstualni sadržaj ili audio sadržaj – pjesmu. U humanoj evoluciji napretka nerealno je očekivati status quo ili zadržavanje starog stanja. Trenutno se nalazimo usred takve evolucije – promjene paradigme koja po svom defaultu mijenja stvari za 180 stupnjeva. To je početna točka sa koje bi trebalo kretati u potragu za rješenjima.

    Kao što je pojavom benzinskog motora bilo suvišno pokušati poboljšati parni stroj, tako je i danas pomalo nerealno pokušati pronaći isplativi model koji bi se ‘nakalemio’ na postojeći model koji prestaje funkcionirati. U čitavom svijetu vrlo je mali broj medija poput The Economist-a koji zbog kvalitete i ekskluzivnosti još uspijeva naplatiti sadržaj, jer vrlo je malo ekskluzivnih informacija koje je moguće prodati i njihova proizvodnja je skupa.

    Sistem informiranja budućnosti vjerojatno će biti decentraliziran i potpuno različit od svega poznatog danas. Da li će postojati Netokrati – sloj ljudi sa visokom socijalnom reputacijom koji će izvještavati neutralno i kvalitetno uz dobrovoljnu naknadu čitatelja (koji će od kvalitetne informacije imati koristi), ili će zaživjeti sistem mase izvjestitelja koje će sami čitatelji filtrirati prema kriterijima kvalitete, osobnih preferencija i slično (tako će čitatelji neke zemlje imati kvalitetne naučne teme kao najeksponiranje, dok će drugdje prevladavati lakše teme = apsolutna demokratizcija informiranja).

    Pri tome će se vjerojatno ‘sklapati’ prirodni ili common-sense simbiotički savezi. Industrija izvještavanja će možda prihode potražiti tamo gdje ih ima najviše – u svijetu korporacija. Oglašivački kolač jednako je velik kao i prije, samo čeka nove efikasne kanale komunikacije. Pritom će mnogi ostati pred zatvorenim vratima, jer velika je zabluda da je Internet lagan posao samo zato što je cijena ulaska relativno niska.

    Zanimljivo je promatrati što budućnost nosi, mislim da se možemo smatrati vrlo privilegiranima što živimo u ovo vrijeme 🙂

  22. Boke Bouček

    Boke Bouček

    16. 11. 2011. u 10:42 pm Odgovori

    Znači mislite da je moj gore izneseni “model” pušiona i njesra? , nitko ne želi više reklama uz bolji puno bolji sadržaj uz da to da i mi kao čitatelji imamo neku pinku od svega? Neizvedivo? Možda, al ja mislim da nije, samo nas ne žele uključit u dobit 🙂

  23. Vibor Kalogjera

    Vibor Kalogjera

    26. 11. 2011. u 10:50 pm Odgovori

    Odličan članak i jako interesantan topic. Mislim da nema alternative naplati premium sadržaja i slažem se s Nikolom i Stipom. Kvaliteta uvijek košta, to je zakon ponude i potražnje.

    U ovoj priči bitno je shvatiti da Internet danas nije samo medij, već platforma na koju prelaze “offline” mediji. Danas listamo “novine”, slušamo”radio”, čitamo “knjige” i gledamo “TV” na mobitelima, IPTV-u, tabletima i laptopima . Dakle, ako offline postaje online, onda će se i poslovni modeli (plaćeni za offline, besplatan za online) integrirati. U budućnosti vidim jednu platformu s jednim generalnim poslovnim modelom: advertising + premium naplata kvalitentog sadržaja, ostalo besplatno. Pravo pitanje nije da li treba ili ne treba paid content (na to je Nikola jako dobro odgovorio), već koji je tip naplate najoptimalniji: pay per time, pay per item, pay per category, pay per preference, pay for loyalty, itd.

    @Filip. No offense buddy, ali uvijek kaskaš par koraka, slično si razmišljao i kad je došla naplata za gemiusAudience pa je eto vrijeme dokazalo da si u krivu.

    • Filip Višić

      Filip Višić

      26. 11. 2011. u 11:22 pm Odgovori

      Nisam rekao da se na internetu ništa ne može naplatiti, ali uvjeren sam da u Hrvatskoj nema medija koji će svoj sadržaj (prepisivanje vijesti i sličan nekvalitetan sadržaj) uspjeti naplatiti u skoroj budućnosti. Prvo – premalo smo tržište, i drugo – većina offline medija premium sadržaj čuva za svoja offline izdanja. Dok se to ne promijeni, teško da će biti bilo kakvih normalnih naplatnih modela sadržaja

      S druge strane, podržavam classifieds i aukcijske portale te servise koji se koriste uz pretplatu npr. mediatoolkit.com, javnanadmetanja.com i slično. Ali da će netko naplatiti sadržaj – forget about it!

      A što se Gemiusa tiče, i dalje mislim da je to pogrešna strategija razvoja, kad ga već moraš izvlačiti 🙂

  24. Damir2

    Damir2

    28. 11. 2011. u 10:57 am Odgovori

    uz dužno poštovanje prema svima slažem se sa Filipom. U svijetu je jako malo visokokvalitetnih medija kao WSJ, Economist i još par koji imaju odlično istraživačko novinarstvo i što je važnije pristup izvoru podataka koji drugi nemaju. Ostali nemaju šanse naplatiti sadržaj tipa koji je političar šta rekao itd. Dovoljno je pogledati Google News koliko svaka vijest ima kopija na raznim portalima, prosjek je preko 1000. Naravno kod nas ne postoji ni teoretska mogućnost naplate sadržaja na Internetu, ali mediji će to po običaju zadnji shvatiti.

    Čim kasnije shvate tim više budu prostora dali onima koji na vrijeme shvate i ulove kakvu nišu 😉

Odgovori

Tvoja e-mail adresa neće biti objavljena.

Popularno

Novost

Apple Pay konačno i službeno u Hrvatskoj uz Revolut, Monese…

Svoju Revolut ili Monese Mastercard karticu od danas možete staviti u Apple Wallet i plaćati pomoću pametnog sata ili iPhonea.

Kultura 2.0

FaceApp možda vaše osobne podatke šalje u Rusiju – i što sad s tim?

Govori se da FaceApp i njihov filter starenja šalje vaše podatke u Rusiju, ali dam se kladiti da vas za to uopće nije briga dok se smješkate svom starom licu. I problem nije samo u vama, nego svima nama.

Intervju

Prvo smo tržište za Settle, nordijski sustav koji će POS zamijeniti vašim mobitelom?

Pionir nordijskog plaćanja, Auka uz Sberbank Hrvatska donosi nam Settle aplikaciju za mobilna plaćanja. Hoćemo li Hrvatsku pamtiti kao prvo tržište budućeg Alipaya Europe?

Što ste propustili

Analiza

Slučaj Borboleta: Zaštitila dizajn, narušila si ugled

Je li zaštita dizajna proizvoda važnija od zaštite samog ugleda brenda? Slučaj Borboleta otvorio je ovo pitanje.

Tehnologija

Osječka Orqa uz Facebook grupe ‘razvalila’ Kickstarter, sad se okreću skaliranju i podršci

Osječki startup Orqa, koji svojim proizvodom nadmašuje i najjače konkurente u svijetu, na krilima zajednice pilota završio je uspješnu Kickstarter kampanju i okreće se novim izazovima: skaliranju procesa i podrške.

Mobilno

Albert Gajšak pokazuje kako složiti svoj prvi mobitel – MAKERphone (koji je stigao u A1 webshop!)

Poznati MAKERphone već je stigao na adrese onih koji su ga naručili putem Kickstartera, ali istovremeno slijeće i u ponudu A1 Hrvatska za sve one koji nisu bili dovoljno brzi dok je trajala kampanja.

Kultura 2.0

FaceApp možda vaše osobne podatke šalje u Rusiju – i što sad s tim?

Govori se da FaceApp i njihov filter starenja šalje vaše podatke u Rusiju, ali dam se kladiti da vas za to uopće nije briga dok se smješkate svom starom licu. I problem nije samo u vama, nego svima nama.

Zabava i zanimljivosti

Sve što trebate znati o YouTube Music (koji je upravo stigao u Hrvatsku!)

Nije nepoznanica da se YouTube u regiji još pretežno koristi kao platforma za slušanje glazbe. Sad kad je i u Hrvatsku stigao YouTube Music, servis posvećen upravo glazbi, otkrivamo kako se s njim snaći i vrijedi li ga uopće isprobati.

Startupi i poslovanje

Infinum, Microblink i RBA: Zlatno doba fintecha uživat će oni koji iskoriste suradnje s bankama

PSD2 u rujnu donosi značajne promjene za svijet financija pa nije ni čudno da već postoji preko 10 tisuća fintech startupa u svijetu. Gdje je tu prilika za još jedan, iz Hrvatske, razgovarali smo sa stručnjacima Raiffeisen banke i uspješnim domaćim poduzetnicima koji čine žiri nadolazećeg Elevator Lab Challengea.