Jasmina Kolić
21. 10. 2015.
Stara izreka kaže da vrijediš onoliko koliko jezika znaš. Uz materinji, podrazumijeva se znanje barem jednog, ako ne i dva strana jezika. No, u današnje doba, ne bismo li tome trebali pridodati i programske jezike, a kao što se engleski ili njemački uče od malih nogu, istu stvar napraviti i s programiranjem i oboružati djecu vještinama da mogu svladati bilo koji jezik, ali onaj za računala? Većina djece ionako je od malih nogu okružena tehnologijom pa zašto ne iskoristiti taj interes i podignuti ga na razinu ili dvije iznad korištenja Facebooka i igranja videoigara?
Australija je nedavno donijela odluku o uvođenju programiranja u osnovne škole, ali ne umjesto povijesti i zemljopisa, kako su prenijeli mnogi mediji, izražavajući pri tome zabrinutost. Uz druge promjene, odlučili su da ta dva predmeta više neće predavati odvojeno, a fokus obrazovnog sustava je na STEM edukaciji.
Na drugoj strani svijeta, u Velikoj Britaniji, sljedeće će godine milijun djece dobiti Micro:bit, računalo veličine kreditne kartice koje bi na kreativan način trebalo potaknuti interes za tehnologiju. No ono bez barem malo znanja o programiranju ostaje samo tanki komad plastike.
I dok jedan dio ljudi strastveno zagovara učenje programiranja u osnovnim školama i ide toliko daleko do pokretanja peticije da se kodiranje prihvati kao službeni jezik, onaj drugi se pita je li to nužno i zašto djecu tjerati da se bave nečim tako dosadnim, jer ona nekolicina talentiranih će to ionako svladati sama, kod kuće. Ili možda ipak ne bi trebalo biti tako?
Softver jede tržište rada
Često se može naići na podatak od 900.000 ICT stručnjaka koliko će nedostajati Europi do 2020., a koji se prenosi uz jadikovke i opetovana pitanja kako nove generacije zainteresirati i obrazovati za tehnička zanimanja. Ne bi pretjerano trebao iznenaditi ni podatak kako 90 posto svih poslova u EU zahtijeva računalne vještine te da dvije trećine ICT poslova uopće nije vezano za ICT industriju. Softver ne samo da jede svijet, nego i tržište rada. Nije li lakše djelovati ‘preventivno’ i od malih nogu početi učiti programiranje i računalne vještine nego kasnije kukati nad brojem diplomiranih ekonomista ili pravnika? Riskiramo li previše ako prepustimo slučaju tko će se ‘zaraziti’ virusom tehnologije?
Nećemo svi biti programeri, ali…
Dušebrižnici i skeptici sada će odmahnuti glavama i navaliti s argumentima koji se većinom svode na to kako neće sva djeca kasnije biti developeri pa čemu onda učiti programiranje u osnovnim školama. No, neće svi biti ni profesori povijesti, biologije ili novi Rembrandti. Pa ako je važno da djeca uče o društvu i svijetu kojem žive, prirodi, Sunčevom sustavu, razvijaju kreativnost na satima likovne ili glazbene kulture, nije li logično da isto tako uče o tehnologiji i kako ona funkcionira. I još važnije, da su oni ti, koji uz malo znanja i vještine mogu biti čarobnjaci iza računala. Ili kako je to rekla Neelie Kroes, bivša povjerenica Europske komisije za Digitalnu agendu:
Dosadilo vam je igrati tuđe igre? Stvorite vlastite!
Također, koliko se nas rodilo obožavajući književnost ili matematiku? Netko nas je trebao upoznati s knjigama ili brojevima i jednadžbama, da bismo polako počeli razvijati svoj interes i otkrivati sasvim nove svjetove. U idealnom slučaju, tim se područjima bavimo kao odrasli. Pri tome je uvjet da oni koji će nas upoznati i s knjigama i s programiranjem, znaju što rade i budu strastveni oko svog posla, no to je već neka druga tema. A komentar kako je programiranje dosadno – pa čemu djecu tjerati da sate i sate provode ispisujući linije koda? Tko kaže da djeca vole povijest ili tjelesni? Učenje može biti zabavno korištenjem vizualnih programskih jezika kao što je Scratch, a da ne zaboravimo mogućnosti koje pružaju Lego Mindstorms, Raspberry Pi ili Arduino.
Neka znanja ostaju za cijeli život
Ako se podrazumijeva da djeca u školi uče široko primjenjive predmete poput matematike, ne bi li istu logiku trebali primijeniti i na programiranje? Ne zagovaram stvaranje vojske programera (i koja bi uopće bila poanta toga?), međutim, analitički pristup rješavanju problema, apstraktno mišljenje, strpljivost i upornost su vještine koje ostaju cijeli život, neovisno o tome čime ćemo se baviti kasnije. Pa čak i kada programski jezici zastare ili se promjeni tehnologija.
Pitanje nije učiti programirati umjesto nekog drugog predmeta ili igranja na svježem zraku, to je lažni izbor kakav koči bilo kakvu promjenu. Programiranje u školama trebalo bi biti zabavno i kreativno, s naglaskom na učenje koncepata, a ne na sintaksu, ključne riječi nekog programskog jezika ili krajnje rezultate programiranja. Da ne spominjemo kako bi time zasigurno povećao i udio žena u tehničkim zanimanjima.
Što rade druge zemlje, a što Hrvatska?
Zemlje koje razmišljaju dugoročno već su počele uvoditi programiranje u osnovne škole. Prva je bila Estonija sad već gotovo davne 2012. godine, a posljednji podaci 20 EU zemalja (plus Izrael) pokazuju kako je programiranje (barem formalno) dio nastavnog plana u njih 16. U njih sedam (Bugarskoj, Češkoj, Danskoj, Portugalu, Slovačkoj, Španjolskoj i Velikoj Britaniji) je i obavezno za određene razine obrazovanja i većinom sastavni dio informatike. Slovačka prednjači jer je programiranje ne samo obavezno, nego se i uči tijekom cijelog školovanja.
Budućnost je nekima već pokucala na vrata i odlučili su ih širom otvoriti. A u zemlji sunca i mora, gdje ni informatika u osnovnim školama još uvijek nije obavezni predmet, klinci svladavaju Word i Paint, a o opremi da ne govorimo, učenje programiranja i razvoj računalnih vještina čini se kao znanstvena fantastika. Stoga se nemojmo za nekoliko godina zgražati nad obrazovnim sustavom i pitati gdje su nam stručnjaci. Eno ih, sjede sada u školskim klupama, ali vjerojatno uče krive stvari!
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
Ich
21. 10. 2015. u 9:42 am
Uvesti po OBAVEZNO! Nema bolje masaže za sive stanice od kôdiranja.
Gost
21. 10. 2015. u 10:15 am
Ich, baš si me dobro nasmijao ovim “kôdiranjem”. Takva riječ ne postoji u hrvatskom jeziku. Imenica “kod” uistinu ima dugosilazni nastavak (koji samo jezično slabije obrazovani pomodno bilježe uvijek, a treba se bilježiti samo kad je to nužno da se komunikacija odvija nesmetano), no glagol i glagolska imenica načinjena od njega imaju dugouzlazni naglasak na glasu “i”, dakle “kodíranje”. Eto, možda bi trebalo i fonetiku uvesti u osnovne škole. 🙂
Ich
21. 10. 2015. u 2:42 pm
Možda bi trebalo uvesti pravopis u žargon ili ? I vidi čuda ipak se ispisalo, a nije pravopisno točno! Zadnje što mi je bilo na pameti jest da li će pravopisno nekoga zaboljeti u rožnici, meni je estetski bilo primamljivo staviti caret jer se koristi u programiranju, principijelno sam umjetnik! , ali eto drago mi je da jedan gramatički nazi ima suzno oko radi mene, toplije mi oko srca. Btw zar nemaš pametnijeg posla poput izmišljanja novih riječi tipa zimzeleno/vazdazeleno, jer ipak takvi doprinosi društvu, guraju čovječanstvo na novu evolucijsku stepenicu, nipošto KODiranje i slične budalaštine. 🙂
Gost
21. 10. 2015. u 5:09 pm
Dakle, u redu je kad ti u pravopis stavljaš nešto što se upotrebljava u programiranju (naglasci?!), koje je navodno tvoj posao, ali nije u redu kad ja s aspekta svojeg posla vidim glupost od koje skoro padnem sa stolca od smijeha? Pravila su pravila, bilo pravopianje ili kodiranje, tu ti ne mogu pomoći. I zbrčkano napisan kod može raditi, pa ne znači da ga treba tolerirati.
DeX
22. 10. 2015. u 10:03 pm
Jezičari uzimaju maha i bave se strogim pravilima, ne uzimajući u obzir naglasak na važnost ili smislenost gdje se upotrebljava. Programerski, pa i informatički svijet u domaćoj populaciji češće upotrebljava riječ “kodiranje” spram “programiranje”. Hrvatsko nazivlje za neke “stvari” iz IT-a nije smisleno ili baš razumljivo, pa se čudim kako su jeizikoslovci jezik učinili manje razumljivim i težim za komunikaciju. Naravno, nit sam protiv jezičara i njihovih prava. No, ova “stroga” lekturu ovog članka mi se čini kao “agresija” na slobodu koja je opće prihvaćena u svakodnevnom žargonu. Podržavam kolegu pod nadimkom “Ich”.
Mada, pitam se i sam da li je imalo smisla pisati ovaj tekst, jer bih se kladio da će nekog isti potaknuti na daljnju prepisku. Da zaključim, izvrstan članak!!!
Neki drugi gost
23. 10. 2015. u 12:42 pm
Problem je u tome što si se pravio pametan, označavao naglasak i naletio na stručnjaka. Također, fonetika, pravopis i gramatika nisu ista stvar.
Ivan
21. 10. 2015. u 1:29 pm
Da. Umjesto vjeronauka.
Zeljko
21. 10. 2015. u 5:34 pm
Uvesti naravno. “Programiraj ili budi programiran” je fraza koja se dosta cuje.
BTW “Snap!” je preveden na hrvatski pa i najmanji mogu probat programiranje.
Vidim da i ovaj micro:bit ima slican block code editor.
m
21. 10. 2015. u 5:35 pm
“onaj drugi se pita je li to nužno i zašto djecu tjerati da se bave nečim tako dosadnim, jer ona nekolicina talentiranih će to ionako svladati sama, kod kuće.”
Ako se ne treba baviti onim što je dosadno, nekome je to matematika, nekome jezici, a većini je sve dosadno. Pa uvedimo demokraciju…. a tko hoće nek to svlada kod kuće.
Iwo
21. 10. 2015. u 7:54 pm
Autorica izgleda ne zna da je programiranje dio programa Informatike za osnovnu školu u Hrvatskoj.
Jedino što taj predmet nije obavezan za učenike.
Renato
21. 10. 2015. u 7:55 pm
Ma neeeee, nama treba barem 10 sati vjeronauka….
Drugi
21. 10. 2015. u 8:18 pm
Moje dijete ide u osnovnu školu i informatika je izborni predmet.
Uče svašta pa i gluposti (npr po hrvatski se piksel zove piknja(!?)), glupe termine koji im neće nikada trebati, ali ima i dobrih stvari, npr. jezik Logo koji je po meni odlična platforma za treniranje mozga i shvaćanja nekih osnovnih koncepta koji će trebati onima koji će to možda zanimati.
Ipak, nisam siguran da bi programiranje trebalo biti pod obavezno, ali informatika kao predmet bi svakako trebala biti i to na način da se učenik nakon OŠ zna služiti sa računalom.
mladen lukacic
21. 10. 2015. u 9:26 pm
skolski sustav je dio politike i trebao be vodjen paralelan sa razvijenim zemljama jednostavno opredjeliti se Evropskoj Uniji i copirati njihov sistem, Sjevero Americki Je malo predaleko, Ruski .Svaka zemlja be trebala biti ravnoprana sa skolstvom i tehnologijom ali nazalost neko mora biti pametniji da prodaje tehnologiju narocito staru . Pa prilagodimo se i pocnimo uvadati computere i informatiku u osnovne skole.
Xilia
23. 10. 2015. u 3:34 pm
Python za sve! Dosta je bilo zastarjelih jezika kao što su Logo i Basic!!!