Kako će izgledati karijera programera prije nego ode u mirovinu u 67. … ili 65.?

Kao što ste ovih dana mogli primijetiti, problematika o hrvatskom mirovinskom sustavu uglavnom se svela na raspravu oko toga hoće li nam nadodati dvije godine za ostvarenje mirovine pravom punog radnog staža. U jeku je skupljanje potpisa za raspisivanje referenduma kojim bi se vratile granice za odlazak u punu mirovinu na 65 godina i smanjile penalizacije za odlazak u prijevremenu mirovinu.

Ipak, gledajući na tu problematiku kroz oči Netokracijine publike, u ovom slučaju programera i IT stručnjaka, rasprava odlazi u posve drugom smjeru. Dok se natežemo oko pitanja treba li raditi do 67. godine, zaboravljamo se spomenuti, kako iz HUP-a ističu, da je samo 20 posto naših umirovljenika steklo mirovinu pravom punog radnog staža ili starosne dobi, a još manje gledamo u buduće promjene, koje nadolaze s generacijama novih stručnjaka (posebno digitalne industrije) čime će se kardinalno mijenjati načini i uvjeti rada te radnog vijeka.

Upravo smo zato htjeli čuti i mišljenje onih koji aktivno proživljavaju te brze promjene IT industrije, a kojima ideja o radu sa 60 godina može izgledati koliko izazovno, tako i zastrašujuće, s obzirom na priljev novosti u tehnologijama koje teško prate i mnogo mlađi.

Gdje ćeš biti 2041.?

Domagoj Pavlešić, freelance programer, odmah na početku komentira kako ‘nitko ne zna kako će izgledati developerski posao 2041. i svatko tko išta sa sigurnošću govori – ili mulja, ili ne kuži’:

Meni je čak najizglednije da developera kakve danas poznajemo uopće neće biti, no to je isto samo nagađanje. Što bude, bude. Svatko tko radi developerski posao ionako se stalno mora prilagođavati i mijenjati, tako da mi je sasvim prihvatljivo i očekivano da ću se morati prilagoditi još barem deset puta do kraja karijere.

O izumiranju programera kakve danas poznajemo govori i Emil Drkušić, database architect, programer i novinar, koji ističe kako posao koji trenutno on sada radi neće postojati jer je ‘apsolutno spreman za automatizaciju’.

Slično stanje programerskih poslova za 20-ak godina komentira i IT stručnjak, Luka Kladarić, pozivajući se na temelje onoga što čini programiranje:

Programiranje je izražavanje kompleksnih ideja na nedvosmislen način, kako bi ih izvršavali strojevi i bića koji ne shvaćaju suptilnost i kontekst – i to neće nestati samo po sebi, barem dok ne dobijemo *pravi* AI.

Što će u budućnosti najviše utjecati na promjene načina rada i vrste posla u IT-u?

Emil tvrdi da je to sigurno automatizacija, ne samo vezano uz baze podataka, već i inače:

Danas već postoji puno poluautomatiziranih (skoro u potpunosti) automatiziranih BI sustava pa ako 2041. sve ne bude automatizirano, đaba smo krečili.

Domagoj također komentira kako će najviše utjecaja na IT poslove kakve imamo danas donijeti pametniji sustavi upogonjeni AI-om:

Mislim da je trenutni buzzword za to “umjetna inteligencija”. Samo ju treba shvatiti dovoljno široko i prizemno. No to nije ništa novo – tehnologije, alati i platforme stalno napreduju i postaju „pametnije“, sve je više kockica koje se mogu samo slagati i sve je više posla automatizirano.

Luka Kladarić: ‘Sve postaje sve pristupačnije’

Na pitanje o budućnosti developerskih poslova, Luka pak odmah ističe da nema ‘neku pametnu predikciju’, no spomenuo je važne trendove koji će utjecati na smjer promjena. Tehnologija je svakako dio toga, ali Luka ju promatra kao alat za stvaranje novog kadra, a ne automatizaciju posla postojećih:

Ako gledamo što se dogodilo developmentu u 21. stoljeću vidimo konzistentan trend povećavanja potražnje za developerima te smanjivanje tzv. barrier to entry – tj. sve postaje sve pristupačnije. Nekoć si za programiranje morao prvo naći kompjuter, pa pročitati upute, pa naslijepo nakucati kod i čekati svoj trenutak da vidiš rezultat. Danas svatko ima svoj kompjuter, a programira se i na mobitelima i tabletima, i rezultati se vide odmah. Nekoć je distribucija bila problem (“molim te, skini ovaj .exe i pokreni kod sebe”), danas imamo web i ostale platforme.

Ukratko, softver development će nastaviti pratiti razvoj tehnologije. Wearable, embedded i smart sistemi će se širiti i s time tražiti sve više radne snage da kucka kod za to. U nekom trenutku će se i robotika početi probijati za ozbiljno.

Napredak po špranci: Junior, senior, voditelj tima?

Iako i ptice na grani već znaju kako ‘svima fali programera’, ono što se rjeđe dodaje u kontekst jest: kvalitetnih programera još više. Nije upitno da industriji kronično nedostaje tech leadova odnosno DevOpsa, najvećih iskusnjara IT-ja koji objedinjuju najbolje iz svijeta developmenta, operative i menadžmenta. No, pritisak na oskudan broj kvalitetnih programera da se razvijaju u tom smjeru mogao bi utjecati i na potražnju poslova budućih generacija programera, stoga me zanimalo i kako IT-jevci gledaju na to.

Emil mi potvrđuje da trenutno jest takva situacija da se iole kvalitetni programeri uglavnom guraju prema nekoj vrsti menadžerske uloge, no dodaje kako:

Općenito nedostaje kvalitetnog kadra u svim sferama IT-a pa sukladno tome ni tech leadovi nisu nužno kvalitetni. Naći kompletnu osobu za takvu ulogu je iznimno teško. Vjerojatno će većina otići u tom smjeru.

Ipak, je li svaki kvalitetan developer stvoren za voditelja tima?

Domagoj kao pravi dijagnostičar (ili cinik) spominje kako je davno čuo za teoriju da čovjek napreduje do granica svojih mogućnosti, pojašnjava:

Dobar si programer, unaprijede te u vođu tima. Odličan si vođa tima, postaješ voditelj odjela. To ti baš ne leži, jer se baviš premalo tehnologijom, a previše politikom. Ne napreduješ više jer nisi izvrstan, nisi materijal za napredovanje. I onda zauvijek ostaneš na toj poziciji i radiš osrednji posao. Ako je tržištu, projektu ili timu tako nešto prihvatljivo – neka im. Svatko treba za sebe vidjeti u čemu je najbolji, najefikasniji i najproduktivniji – pa to raditi. Ako to trenutnom poslodavcu ne odgovara, ima onih kojima će odgovarati. S obzirom na trenutno stanje potražnje za informatičkim stručnjacima svih profila, izuzetno je lako promijeniti posao, sredinu, pa i karijeru.

Oko fleksibilnosti koju pojedinac ima kada je u pitanju izbor posla u IT-ju, Luka se slaže s Domagojem te pojašnjava okolnosti koje na to utječu:

S obzirom na brzinu rasta potražnje za developerima i količinu juniora koji ulaze u posao odgovor na pitanje “čime se baviš” već sada može biti “štogod poželim” i ne vidim da će se to uskoro mijenjati.

Međutim, tržište je gladno mudrih ljudi, što nije nešto što se da naučiti iz knjige niti na prečac. Mudrost dođe s greškama, a greške dođu s iskustvom. Ljudi koji su dovoljno grešaka napravili, i pritom iz njih naučili, u svojoj budućnosti mogu birati što žele raditi jer će svugdje biti dobrodošli, iz jednostavnog razloga što za svoju jednu plaću mogu spriječiti višestruko veće bacanje novaca u smislu loših tehničkih odluka, bugova, i sl.

Koja si ti vrsta ‘starog’ developera?

Iako Emil vjeruje da će njegov posao database arhitekta posve izumrijeti pred vremenima automatizacije, njega to puno ne mori. Emil vodi i Smart Ninja edukacije koju u Hrvatskoj organizira Netokracija, a upravo u nekom edukativnom smjeru vidi i svoju budućnost:

S godinama ću definitivno manje programirati. Možda je to specifično za mene, a možda i nije. Uglavnom, daleko prije 2041. planiram posvetiti ozbiljnije vrijeme pisanju i edukacijama, a količinu IT-a reducirati što je više moguće.

Ipak, nekim developerima će kod ostati ljubav od koje se neće i ne žele maknuti do kraja života. Takva vrsta developera je i Domagoj koji bez zadrške opisuje koliki mu je gušt stvarati nešto digitalno i utjecati na živote i procese:

Bilo kakva pozicija u kojoj s tim nemam svakodnevni kontakt mi ne izgleda privlačno. Kako će taj posao “stvaranja nečeg digitalnog” izgledati kad budem star(iji) – nemam pojma. Možda ću njurgati kako je u moje vrijeme bilo sve ljepše i bolje, a možda ću guštati i u tome. Bitno je samo voljeti posao koji radiš, jer je to najbolji način da ga radiš dobro i da ti nije teret.

A neki su se programiranja već odavno zasitili, Luka Kladarić tu sigurno nije iznimka:

Ja osobno već godinama ne “programiram” u striktnom smislu riječi nego se bavim konzaltingom u sferi sigurnosti, infrastrukture i arhitekture distribuiranih sistema, jer programiranje kao takvo više ne mogu smisliti. Menadžment me toliko ne privlači, ali možda postane neizbježan dio karijernog puta.

Izabel Jelenić: ‘Godine su samo broj’

Kako vidimo i s ova tri izolirana slučaja, kada je u pitanju budući razvoj karijere u IT-u, ideje i želje se razlikuju od pojedinca do pojedinca. I to je posve razumljivo. Međutim, jedna stvar je za sve sigurna, a tiče se činjenice da svi mi starimo (barem dok ne otkrijemo kako to spriječiti). Sa starošću se svatko nosi na sebi svojstven način. A kada se pitamo kakav način će to biti za programere i druge stručnjake IT industrije, svakako nas je zanimalo, s obzirom na iskustvo upravljanja velikim timovima, a time i nekolicinom seniora, što o tome ima reći jedan od najvećih IT poslodavaca u Hrvatskoj – Infobip.

Infobipov Izabel Jelenić u ‘starim programerima’ kaže – ne vidi ništa manje potencijala:

Mislim da je raditi do 67. godine svakako “izazovno”, za sve industrije i radna mjesta, ne samo za developere. S druge strane, ako čovjek živi jedan balansiran život (održava i tijelo i duh!), i ako uživa u tome što radi, mislim da se doista može dugo raditi kao developer.

Da li je to baš do 67. … Teško je reći. Ali znam da praćenje promjena koje se događaju i koje su jako brze u našoj industriji zahtijeva doslovno cjeloživotno učenje i prilagodbu. Svakodnevno učenje kroz rad postaju način života, a brojnim je studijama pokazano da mozak koji se redovito “trenira” i radi, zapravo tako produljuje svoj životni vijek. To nije nešto što vrijedi samo za developere, to vrijedi za sve djelatnosti i sportove u kojima se traži angažman “sivih stanica”, na primjer, mogu spomenuti meni omiljene: stolni tenis i dalekoistočnu igru GO. Tu imamo puno primjera gdje su ljudi i do dobi od 80-tak i više godina bili i aktivni i jaki, i mozak im je i dalje bio u punoj snazi!

Tako da, ja bih rekao, ako je “biti developer” nešto što voliš i u čemu uživaš, samo gas – godine su samo broj. 🙂

Kojim karijernim putem krenuti?

Domagoj Pavlešić pak zaključuje kako je pod stare dane bolje ‘ostati s mirom’, pogotovo kad su u pitanju državna mirovinska rješenja:

Karijerni smjer za bilo koga u 60-ima bi trebala biti penzija. Samo je iluzorno očekivati da će ti ju država dati. S obzirom na to da se priča da developeri dobro zarađuju, spremajte ljudi pare sa strane da ne morate raditi kad budete imali 60 godina. To je općenito smisao mirovine – spremati novce sa strane kako bi u starosti mogao dobro živjeti na temelju minulog rada. S obzirom na to da država ne daje tu neku prihvatljivu opciju, moraš se za to pobrinuti sam. Tužno je što to većina ne može, jer jedva spajaju kraj s krajem, no programeri navodno mogu, pa iskoristite tu priliku.

Da treba iskoristiti trenutnu potražnju za IT kadrovima slaže se i Emil, koji osim toga savjetuje da se svakako ide što dalje od operative i što bliže konzultiranju i prenošenju znanja:

Osobno – ako nakon 40-te godine još kuckaš operativno, nisi baš uspio u životu. Ako si nakon 50-te u IT-u, također nisi uspio. Treba namlatiti pare sada dok je još hype i potražnja, a kada automatizacija odradi svoje, baviti se kreativnim stvarima.

Nikada nije kasno

A u kontekstu toga, najbolje je zaključiti i s Lukinim pozivom za sve oni koji se možda još nisu pronašli u trenutnoj karijeri – IT vas spremno očekuje:

Svi vole pričati kako je baš njihov put jedini ispravan, ali ja stvarno mislim da tko god da nije u razvoju softvera danas, a nesretan je sa svojom životnom situacijom, treba isti tren krenuti istraživati razvoj softvera i naći si neki kutak tog velikog prostora koji bi ga mogao veseliti na neke duže staze i za 5 godina će biti vrhunski stručnjak i zarađivati apsurdne novce. Ako ste, pak, već sretni i zadovoljni, nastavite raditi to što radite, ne možemo svi drvariti po kompjuterima. 🙂