Treba li vaš poslovni anđeo u Hrvatskoj biti ‘certificiran’? Ne.

Tko su poslovni anđeli? A tko – vragovi?

Na Netokraciji već godinama pišemo o startupima te prvi objavljujemo o investicijama u brojne domaće projekte, još od doba kad je dobiti desetak tisuća eura od nekog britanskog fonda bila najveća moguća vijest za samopouzdanje hrvatske tehnološke industrije. Problem je tada, kao i danas, bilo to što postoje mnogi koji se predstavljaju za investitore, a to nisu.

Prijedlog rješenja hrvatske udruge poslovnih anđela, koju je u Facebook grupi Startups Croatia objavio Hrvoje Prpić, temelji se na certifikaciji poslovnih anđela temeljem nekoliko kriterija, među kojima su najbitniji da aktivno ulažu u projekte te sudjeluju u startup zajednici kroz mentorstva, odlaženje na startup natjecanja itd.

Iako Prpić navodi kako je dugoročan cilj hvalevrijedan, udeseterostručiti broj startupa u sljedećih 5 godina, kratkoročni je zapravo osiguravanje kriterija za dodjelu sredstava iz co-matching preseed fonda HAMAG-BICRO-a o kojem smo već pisali. Radi se o sustavu u kojem država “podupla” kapital uložen u određen startup koji je osigurao nezavisnog investitora.

Konkretno: CRANE kao udruga hrvatskih poslovnih anđela želi razviti sustav po kojoj će država imati neku garanciju tko je anđeo, a tko – potencijalno vrag. Više imate u CRANE-ovom službenom videu:

Štetnije je neiskustvo i neznanje od 0 na računu

I ne govorim samo o pitanju kapitala: Kad shvatite da netko nema “para” uložiti u vaš projekt, nećete ga uključiti u vlasničku strukturu svog startupa. Na žalost, mnogo su veći problem “investitori” koji su svoj novac zaraditi u industrijama koje nemaju veze s tehnološkom pa startupi pristaju na njihove uvjete kako bi osigurali kapital potreban za preživljavanje, ne shvaćajući da od te privremene injekcije novca neće imati kasnije koristi, jer se radi o ljudima koji im ne mogu pomoći svojim iskustvom, poznanstvima i znanjem.

Jedan od kriterija certifikacije – ulaganje od minimalno 50 tisuća kuna u dvije godine članstva, koji je u intervjuu za Forbes naveo predsjednik CRANE-a Davorin Štetner – potpuno je nebitan. Od startupa koji u svojoj vlasničkoj strukturi imaju desetke “investitora”, koji su uložili po nekoliko tisuća kuna, pa do pravnika koji su višak novca, umjesto u Mercedes, uložili u neki projekt za koji su uzeli monstruozan udio, svjedoci smo toga da je kapital svakako teoretski bitan, ali u praksi najmanje bitan dio onoga što osoba mora imati da bi se nazvala profesionalnim anđelom investitorom.

Aktivan poslovni anđeo te pokretač najveće slovenske internetske trgovine Mimovrste, koji je potom podržao rastući slovenski projekt Flaviar, Jugoslav Petković, za Netokraciju je naveo kako se država svakako mora zaštiti kad je u pitanju korištenje “državnih” sredstava, ali je isto tako naveo da većina investitora širom regije to zapravo i nije:

Trebao bi imati barem po jednu neuspješnu i uspješnu firmu. Trebao bi imati razumijevanje da će vjerojatno izgubiti 100% investicije. Trebao bi razumjeti da s investicijom od nekoliko tisuća ne postaje vlasnik firme, nego je along for the ride. Trebao bi investirati dovoljno da osnivaču to nešto znači, ali ipak taman onoliko da gubitak investicije ne ugrozi financijsku stabilnost anđela.

Problematičan presedan za startup zajednice

Petković tvrdi kako većina anđela investitora na “Balkanu” nisu ono za što se predstavljaju, naglašavajući kako se to neće promijeniti certificiranjem, nego aktivnim investiranjem. Iako u CRANE-u navode kako je cilj certifikacije olakšati domaćim anđelima “put do poreznih olakšica”, postoje problematične implikacije!

Kako se može vidjeti iz članaka na Forbesu “Trebate poslovnog anđela? Odsad će biti i certificirani” te Tportalu “CRANE želi certifikacijom pokrenuti investiciju revoluciju”, tek se ovlaš spominje navodni cilj certificiranja: Co-matching fond te porezne olakšice. Lako je naslutiti, na što je u raspravi na Startups Croatia upozorio Hubraumov Luka Sučić, da je rješenje potpuno pogrešno komunicirano. Umjesto da neiskusnim startupima te široj poslovnoj zajednici govori tko je investitor koji od države može dobiti co-matching vlastite investicije, implicira se da su jedino “certificirani” – pravi anđeli.

Iako u CRANE-u navode kako im nikako nije cilj ograničiti investicije te se nikome ne može zabraniti investiranje vlastitog kapitala, ovakvo pozicioniranje certifikacije daje CRANE-u i njihovim članovima znatnu prednost na tržištu. Tko je “profesionalni anđeo”? Pa član CRANE-a! Iako zgodno za CRANE-ovo brendiranje, to je poruka na razini telekoma na našem tržištu gdje svaki za sebe govori da je – vodeći.

Prpić je u razgovoru s Netokracijom naveo kako su i druge potencijalne udruge (CRANE je jedina hrvatska udruga poslovnih anđela) ili pojedinci slobodni prijaviti se za co-matching, ali kako će u CRANE-u inzistirati da se onda drže kriterija poput sudjelovanja u startup natjecanjima ili mentoriranja određen puta godine, kako bi ta osoba “vratila zajednici”.

Iako je razumljivo da CRANE neće u svom prijedlogu davati rješenja za ostatak tržišta, država nikako ne bi smjela ograničiti co-matching po kriterijima jedne (iako jedine) strukovne udruge, koja god ona bila.

Činjenica da netko ne mentorira na događanjima ili, primjerice, ne ide na natjecanja startupa ne znači da nije pravi poslovni anđeo, niti da ne pridonosi hrvatskom startup ekosistemu.

Jer, kad bi takva bila situacija, zašto jedan od kriterija ne bio da poslovni anđeo koji investira u tehnološke projekte, mora iza sebe imati barem jednu uspješnu TEHNOLOŠKU tvrtku? Dapače, vjerujem da bi osnivač Nanobita, Alan Sumina, bio odličan poslovni anđeo nekom gamerskom startupu, čak i kad bi samo jednom u 3 mjeseca za njega našao vremena.

Poslovni si anđeo ako si poslovni anđeo, ne ako te udruga ‘certificira’

Uopće nije problem da CRANE ima određene kriterije što se tiče toga po čemu je netko “poslovni anđeo”, ali CRANE je jedna strukovna udruga. Kao što CRANE ne bi htio da netko drugi njima ograniči djelovanje po vidu osiguravanja co-matching investicija od države, tako je i jasno zašto je startup zajednici očito problematična bilo kakva certifikacija. Za komentar sam pitao i jednog od trenutno najistaknutijih osnivača, Bellabeatovog Sandra Mura, koji je nedavno gostovao na CRANE-ovoj Startup Srijedi, koji je (sarkastično) izjavio:

Ja kao certificirani ulagač u Dolini smatram da su investitorski certifikati potrebni, jer ipak je u pitanju brzi protok novca – i tu porezna i država ipak trebaju imati neku kontrolu. U ovom slučaju kod CRANE-a podržavam što žele monopol i, ako uspiju to napraviti, svaka im čast. Žao mi je jer dio ovog monopola sigurno neće biti najbolji ulagači iz Hrvatske, a u Dolini ih ima dosta. Ovo mi liči na one certifikate za hrvatske trenere skijanja, gdje svi nose iste jakne i iste pancerice, a u toj grupi ljudi nikad nisu najbolji skijaši, jer najbolji skijaši skijaju i voze na Olimpijadi.

Investitor te partner u akceleracijskom fondu StartLabs Nebojša Lazić, koji je već investirao u niz hrvatski startupa, za Netokraciju je naveo da svakako razumije potrebu za uvođenjem kategorije “akreditiranog investitora” koja postoji u svim “normalnim” zemljama u svijetu, no upozorava:

I ti su uvjeti donekle slični ovima koji se planiraju u Hrvatskoj: određeni nivo godišnjih primanja, vlasništvo nad kompanijom određene veličine i slično. Međutim, “sitne razlike” između tog modela i modela koji je ovdje predložen potpuno čine cijelu ideju besmislenom – najočiglednija stvar je plaćanje članarine bilo kom udruženju koje izdaje certificate. U SAD-u, na primjer, postoji pojam acredited investor, ali ne postoji tijelo ili organizacija kojoj moraš platiti da bi dobio taj status – jednostavno te tvoj osobni net worth u određenoj godini kvalificira ili ne. Imanje certifikacijskog tijela odgovornog za ovako nešto neminovno vodi prema monopolizaciji, birokratizaciji i nekim mnogo gorim stvarima…

Američki uzori liberaliziraju…

U raspravama o certifikaciji više su puta spomenuti modeli koje koriste druge države, ali pgoledamo li samo daleko najrazvijenu državu po pitanju startup ekosistema – trend je liberalizacija, a ne birokratizacija startup ekosustava.

Američki SEC je tako prošli tjedan uključio novi niz pravila u okvir famoznog JOBS Acta kojim se praktično svakome dozvoljava da investira do neke razine, bez ikakvih dodatnih pitanja. Zašto bi Hrvatska išla u suprotnom smjeru od, po pitanju razvoja tehnoloških projekata, najrazvijenije zemlje na svijetu? Zašto bi tehnološka zajednica, koja je prva koja se buni protiv birokracije i uhljebizacije, željela takvo što napraviti?

Rješenja: Pravni okvir te praćenje rezultata?

Ako se vratimo na početno pitanje – kako osigurati da poslovni anđeli ne prevare projekte – rješenje koje se nameće dolazi nam iz često spominjanog SAD-a te Velike Britanije: Pravni okvir za investiranje!

Kako navodi Petković, mnogo bi veći efekt na investiranje imao niz besplatnih pravnih dokumenata koji bi jasno definirali uvjete investiranja, a o kojima bi se složili svi ozbiljni poslovni anđeli te iskusni osnivači tehnoloških tvrtki. Petković smatra kako su upravo predatorski (ili neiskusni) uvjeti najveća opasnost za neiskusne startupe te kako bi se pravim pravnim okvirom zaštitile obje strane, kako startupi, tako i investitori.

Dodatno rješenje je i nešto što bi trebala biti zadaća svakog novog startupa, a to je praćenje prijašnjeg rada poslovnih anđela i traženje referenci. Jure Mikuž, Managing partner u novom regionalnom fondu SouthCentral Ventures, o kojem se prvo pisalo na Netokraciji, navodi kako i u susjednoj Sloveniji postoje slične dileme za poduzetnike uključene u različite državne programe.

HAMAG-BICRO: Potencijalnu certifikaciju isključivo će provoditi HAMAG-BICRO

Navodi kako bilo kakva pravila zapravo nemaju smisla te da je puno bolje voditi “statistiku” o tome kako prolaze startupi te vidjeti tko je kvalitetno povukao novac, a tko nije. Nijedno pravilo neće biti tako precizno kao tržište! Konačno, na upit organizaciji zaduženoj za preseed fond, od zamjenika predsjednika Uprave HAMAG-BICRO-a Borisa Guina, dobili smo sljedeći odgovor:

Unutar prijave na preseed javni poziv dodjeljivali su se bodovi ako je ulagač osoba (pravna ili fizička) koja je već do sada ulagala sredstva u startupe. Certifikacija ulagača koji bi po ubrzanoj proceduri mogli ostvariti pravo na potporu od strane HAMAG-BICRO-a može se uvesti u nekoj kasnijoj fazi, kada se steknu tržišni uvjeti. Prilikom uvođenja certifikacije važno je da postupak provodi institucija koja dodjeljuje potporu (HAMAG-BICRO) kako bi svi potencijalni certificirani ulagači imali iste uvjete i jednaku mogućnost pristupa programu.

Tko je ‘profesionalni anđeo’?!

O tome kakav pravi poslovni anđeo mora biti već smo pisali na Netokraciji, ali ćemo se očito u skoroj budućnosti morati ponovno vratiti na tu temu, jer ćete – dragi moji startupi – prave poslovne anđele znati po nizu kriterija, jedan od kojih može, ali ne mora biti, članstvo u CRANE-u. Dapače, mnogi su startupi našli i nastavit će nalaziti odlične poslovne anđele izvan strukovnih udruga koje postoje ne samo u Hrvatskoj, već i Sloveniji te Hrvatskoj. Stoga, startupi – obratite se iskusnijim kolegama osnivačima, koji će vjerojatno imati najmanje vremena, ali i najbolje savjete!

Ima li iskustva, kapitala, ima li iza sebe uspješnu tehnološku tvrtku i imaju li drugi startupi s njima dobra iskustva, samo su neka od pitanja koja će si startupi morati postaviti pri razmišljanju o suradnji s bilo kojim poslovnim anđelom. Rješenja su mnoga, ali “certifikacija” nije jedno od njih – barem ne na predložen način i ne u ovom trenutku.

U ovom članku sam se pozabavio samo pitanjem certificiranja poslovnih anđela, a u sutrašnjem se bavim pitanjem certificiranja startupa tj. programa obrazovanja.