Godinu dana nakon akvizicije: Direktori Playrixa Croatia o razvoju igara i poslovanju

Velika je to bila potvrda truda za Cateia Games, jedan od rijetkih hrvatskih mobile gaming studija s dugogodišnjim iskustvom u igrama “opuštenog stila” iliti casual žanra. Kako su se znanja njihovih stručnjaka preusmjerila u razvoj nešto veselijih izdanja po uzoru na Playrixove uspješnice i da li su zadržali autonomnost kada je u pitanju razvoj gaming projekata saznajemo od Business Executivea Dejana Radića, COO Ivana Bralića i CTO-a Krešimira Špesa koji danas na svojevrstan način drže tri stupa game dev studija Playrix Croatia.

Na raskrižju: da li samostalno nastaviti na sve zahtjevnijem tržištu ili postati dio svjetske kompanije?

Ako možda niste znali, Cateia Games je uz Croteam (bio) jedan od najstarijih hrvatskih studija. Samo zamislite kako je bilo razvijati igre krajem 90-ih i 2000-ih… kad ni danas, nakon što je industrija pretekla filmsku i glazbenu, ne dobivaju dovoljno priznanja za ono što postižu. Ipak, danas kao nezavisni game developer imate daleko bolju startnu poziciju za razliku od prije desetak i više godina, objašnjava Dejan Radić:

Lakše je započeti i financirati početni razvoj. Otvorene su jednostavne mogućnosti financiranja i sufinanciranja, VC fondovi, državne potpore i programi edukacije, toliko je toga što se danas nudi. S druge strane imate daleko veće izazove u pogledu marketinga i vidljivosti zbog same saturacije tržišta, konstantne i brze promjene trendova te manjak iskusnog kadra koji vam je neophodan da napravite kvalitetan proizvod.

I sami smo se našli na raskrižju gdje smo trebali odlučiti da li samostalno nastaviti na sve zahtjevnijem tržištu ili postati dio svjetske kompanije koja ne samo da s lakoćom prati, već uspješno postavlja nove trendove. Sada kao Playrix Croatia možemo reći da smo dobro odabrali, u doticaju smo s novim znanjima, resursima i podrškom, jako smo zadovoljni.

Činjenica da se za Cateiu zainteresirala trenutno treća po redu mobile gaming kompanija na svijetu, predstavlja i dovoljan dokaz kvalitete i sposobnosti koje su kao tim razvijali dugi niz godina. Dejan ističe da sama akvizicija i jest došla kao kulminacija svega onoga što su motivirano i strpljivo gradili u protekla dva desetljeća, ali su i toliko više osjećali odgovornost za svaki sljedeći potez koji je prethodio cijelom tom poslu.

Naravno da je postojala određena pozitivna trema pred ovako veliku ‘utakmicu’, ali to je uvijek i dodatni motiv da zaista daš sve od sebe. Međutim, sve je proteklo vrlo jednostavno, od samog početka, čelni ljudi Playrixa su nastupili krajnje otvoreno, pozitivno i konkretno. Mogu samo pohvaliti visoki standard profesionalnosti kojim smo došli do dogovora.

Dejana, koji je tada kao Business Executive Cateia Gamesa predvodio samu akviziciju s njihove strane, naravno da sam morala pitati ima li neke savjete za buduće generacije koje se možda nađu u sličnoj situaciji pregovora s većim igračima?

Vjerujem da je prije svega važno samome sebi dati odgovore na nekoliko ključnih stvari. Recimo, treba objektivno sagledati svoju poslovnu sliku, poziciju i dinamiku kretanja tržišta, uzeti u obzir česte promjene trendova, mogućnosti, kapacitete i dosege u vlastitom angažmanu.

Svakako, uz sve to biti svjestan dalekosežnosti posljedica svake odluke. Istina, nemate kristalnu kuglu i jamstvo da će se sve odviti baš onako kako ste zamislili, no kada nečem pristupate punim kapacitetom, voljom i vjerom u dobar ishod, već ste odradili većinu posla. Naposljetku, kao i u svemu ostalome u životu, polovičan trud daje polovičan rezultat, stoga ostavite srce na terenu, ostalo će doći samo po sebi.

Kako se ulazak u Playrix odrazio na programerski dio posla?

Većina akvizicija događa se na obostrani benefit uključenih tvrtki i zbog tog razloga generalno i možemo biti ponosni kada puno veći igrač vidi potencijala u nekoj manjoj tvrtki. Ipak, osim činjenice da imate priliku raditi pod, primjerice, puno većim sustavom – to znači i da vašem (manjem) poslovanju slijede neke promjene kako bi postali punopravni član te korporacije ili grupacije. Za Cateiu je to značilo da će od momenta službenog pripajanja Playrixu početi koristiti njihov engine za razvoj igara, za koji Krešimir Špes kaže da mora priznati kako je poprilično dobar.

Treba uložiti vremena da se nauči baratati s njime, ali očigledno je da je puno truda i vremena uloženo u razvoj i održavanje što mi je drago vidjeti. Playrix se drži C+±a što je po meni dobar izbor za razvoj igara. Postoje gotovi komercijalni sustavi danas koji su svakako dobar izbor, no za korporaciju poput Playrixa, kontrola nad vlastitom tehnologijom, a pogotovo kvalitetom te tehnologije, jako je bitna.

Krešimir dodaje kako se suradnja s ruskim sjedištem danas uglavnom odvija u obliku edukacija i konzultacija. U početku je tih edukacija bilo nešto više, dok su učili raditi u Playrixovoj tehnologiji, ali sad ih je sve manje kako su se uhodali u nove tehnologije i procese. Trenutno su došli i do toga da sami mogu doprinijeti razvojem neke funkcionalnosti u Playrixovom engineu ili popravku bugova, što ga posebno veseli i čini ponosnim na tim, ističe.

A kako na dizajnerski?

Iako Ivan Bralić danas u Playrixu ima primarno operativnu ulogu, njegova pozadina je dizajnerska. Dugo vremena je, pored upravljanja firmom, financijama i ostalim operativnim stvarima zajedno s Krešimirom i Dejanom, radio na dizajnu Cateinih igara te na art dijelu zajedno s 2D i 3D artistima i animatorima. Zanimalo me stoga čuti i njegovu perspektivu promjena koje su se dogodile u art segmentima igara koje su dizajnirali nekada i onih koje dizajniraju danas.

Iako sve casual igre teže tom tzv. opuštenom, crtanom stilu, kaže kako su Cateine prve igre bili pretežno mistične i detektivske tematike pa je i čitava grafika i vizualni identitet tih igara bio usklađen s time; tamne boje, noće scene i slično…

Ovo što radimo sada je potpuni zaokret od toga. Paleta boja je šarena i svijetla, čitava grafika je mekana, s puno animacija – fluidna, da se tako izrazim. A što se dizajna općenito tiče, i tu je uslijedila velika promjena. Neusporedivo se više pažnje posvećuje samom game dizajnu, kao i narativu.

Moram dodati kako nije lako iznijeti sve te izmjene. Artist koji je prije koristio većinom tamne boje, općenito oštriji stil grafike, sada mora napraviti zaokret za 180 stupnjeva. Uvijek je i pitanje što kome prirodno bolje leži (koji stil), naravno. Ali, eto, svi su se dobro snašli i kvaliteta koju smo postigli je zaista na zavidnoj razini.

Jesu li zadržali autonomnost kada je u pitanju razvoj igara?

Osim prelaska na novi engine i dizajnerski stil, Playrix Croatia kao nova podružnica morao se prilagoditi i nekim operativnim promjenama, ipak zadržali su slobodu kada je u pitanju razvoj gaming projekata.

Mi i dalje imamo prilično veliku autonomiju odlučivanja i općenito slobode u načinu rukovođenja firmom. Postoje određena pravila i procedure između svih Playrixovih studija i matične firme, što je samo normalno i nužno. No, kada je riječ o dizajnu samog proizvoda, organizaciji te općenito funkcioniranju studia u Hrvatskoj, imamo jako puno slobode.

Kada pričamo o samom razvoju igre, u Hrvatskoj Playrix ima postavljen kompletan proces; od dizajna, narativa, grafike, programiranja, sve do testiranja. I naravno, čitavu logistiku i podršku kako bi sve zajedno funkcioniralo.

Osim u Hrvatskoj, Playrix je godinu prije akvizirao i nekoliko drugih game dev studija u regiji, između ostalog u Srbiji i u Ukrajini. Upravo zbog specifičnosti država te kako se razlikuju regulacije i tržište rada u svakoj od njih – svaki studio u grupi zapravo mora imati slobodu u radu, objašnjava Ivan.

Matična tvrtka je tu sa svojim ekspertima da udijeli savjete kada god je to potrebno. Što je i posebno dobro, jer svakodnevno komuniciramo s iskusnim producentima koji su stvorili Playrixove mega hit igre.

A kad smo kod megahitova…

“Casual igre su možda naizgled jednostavne, ali vjerujte mi – to nije nikako slučaj!”

Istaknuo je Krešimir na moje pitanje o izazovima naizgled jednostavnih casual žanrova. I drago mi je da smo otvorili to pitanje jer nije tajna da se u gaming zajednici, a i široj javnosti, zbog nerazumijevanja, ova vrsta game dev branše često podcjenjuje. Prije nego uđemo u izazove njihovog razvoja, dovoljno je spomenuti da je samo tržište casual igara toliko zasićeno da svaki game dev studio posvećen takvim naslovima zbilja mora nagaziti na papučicu inovativnosti ako želi da upravo njegova igra zaokupi i zadrži velik broj igrača.

Tako da, iako se čini da postoji određeni plafon eksperimentiranja i izazova koji mogu izroniti iz, primjerice, casual igara – industrija je visoko-kompetitivna, a samim time je veći pritisak pronaći secret-sauce koji će osvojiti mase. Krešimir odlično objašnjava kako to izgleda na razini čitavog jednog studija:

Svaki casual žanr se može razvijati u različitim smjerovima. Cilj dobre casual igre je balansirati između uspjeha i frustracije igrača. Ako je igra prelagana, igraču će vrlo brzo dosaditi. Ako je pak preteška, većina igrača će jednostavno odustati. Treba naći balans te težine, a pritom stalno dodavati inovativne gameplay elemente kako bi se osvježila igra i držala interes veteranskim igračima.

To je izazov kako za game designere, tako i za programere. Svaka nova funkcionalnost ruši balans potojećih gameplay elemenata, uglazbiti to sve, a da pritom arhitektura softvera, kvaliteta koda i stabilnost ne pate – je umjetnost za sebe, i nikad neće prestati pružati izazove i gušt :).

Osim toga, poseban su problem tehnička ograničenja uređaja na kojima se igra vrti, kada je potrebno balansirati između tehničkih mogućnosti i potrebe za kvalitetom prikaza igre. U tom slučaju u Playrix Croatia nastoje naći pametna algoritamska rješenja koja rješavaju probleme performansi. Gdje to nije moguće – ide se na kompromis, na novijim uređajima to znači najkvalitetniji prikaz, a na starijima – malo lošiji, ali i dalje unutar visoke ljestvice kvalitete koju Playrix zahtjeva, kaže Krešimir i dodaje:

Casual igre su možda naizgled jednostavne, ali vjerujte mi, to nije nikako slučaj! Svakako ne kod free2play igara koje su u samom vrhu prodaje na mobilnim platformama. Takve igre imaju vrlo kompleksne sustave koje igrač ne vidi i nipošto ne fali developerskog izazova u razvoju i održavanju istih.

Novi – stari izazovi rastućeg game dev tima

Osim samog razvoja igara, Ivan mi za kraj pojašnjava i kako se, od samih početaka Cateia Gamesa do danas, puno toga interno promijenilo za samu tvrtku i njezine interne procese. Ističe kako je u par rečenica teško dočarati kroz što su sve prošli – i do čega su došli:

Koliko uspona i padova, koliko se čitav proces promijenio, a da ne spominjem koliko se promijenilo tržište i navike igrača. Tada je bilo nekoliko nas pa zatim malo više od nekoliko nas. I u takvim uvjetima sve je prilično jednostavno. Dogovori su brzi, komunikacija direktna, a organizacija jednostavna.

Kasnije je “nekoliko nas” pak postalo puno nas. Sada naginjemo brojci od 50 članova tima i to nije kraj. Naravno da su se mnogi mehanizmi unutar firme mora promijeniti i unaprijediti. Mi već godinama ulažemo puno vremena i truda u komunikaciju i zadovoljstvo svih zaposlenika. Kao Playrix Croatia sve te procese smo unaprijedili, i unaprjeđujemo ih i dalje.

Ukratko, puno, baš puno se toga promijenilo. No sada radimo bolje i kvalitetnije nego ikada. Nema kompromisa oko kvalitete proizvoda. A ni kompromisa oko zadovoljstva svih koji sudjeluju u tom procesu.

Pandemija je tako zapravo potvrdila neke njihove napore u tom pogledu. Iako je i Ana Bošković na nedavnoj Future of Work konferenciji iskreno rekla kako su se pribojavali za produktivnost kada su počeli raditi od kuće u potpunosti, zapravo su se iznenadili koliko su se svi dobro prilagodili. Odgovor možda leži u introvertnom karakteru game stručnjaka, dodaje Krešimir, međutim, još je jedna bitna stavka olakšala tu tranziciju. Još i u doba kad su svi radili iz ureda, Krešimir je inzistirao na tome da se radi što je više moguće asinkrono i da se vrijeme predviđeno za koncentraciju programera poštuje.

Tako većina programera ima isključene notifikacije. a chatove, emailove i slično, provjeravaju u periodima odmora između zadataka. Pravilo je da se predvidi 2 sata koncentriranog rada na zadatku u prosjeku, od kojih su bilo kakve pauze offline.

Programerima treba dosta vremena da uđu u duboku koncentraciju gdje su najproduktivniji, a vrlo je lako prekinuti tu koncentraciju porukom, tapšanjem po ramenu ili sličnim, gdje se proces ulaska u koncentraciju resetira. Ako se to ponovi previše puta dnevno, ukupni rezultat rada jako pada.

Ako vas zanima više o tome kako rade (i odmaraju) hrvatski Playrixovci svakako posjetite njihov Facebook, a ako im se želite pridružiti, tu su i stranice karijera. 🙂