Njihov posao je da pišu – video igre. Jan, Matija i Siniša otkrili su nam kako to izgleda

Kako film ima filmski scenarij, a kazališna predstava dramski tekst, tako se videoigre grade od priče “na papiru” jer osim što se videoigre razvijaju i dizajniraju, one se i pišu.

No, videoigre ne nastaju nužno na temelju scenarija. U industriji videoigara obično prve korake naprave producenti videoigara i dizajneri. Sami scenariji daleko su od običnog teksta jer su oni i tehnički dokumenti koji u sebi sadrže stotine stranica opisa vizuala, dijagrama tijeka, grananja dijaloga i scena. Također, pisci mogu biti jako cijenjeni u industriji pa postanu i dopredsjednici tvrtke poput Neila Druckmanna (The Last Of Us) u studiju Naughty Dog ili mogu biti zapostavljeni u manjim studijima zbog nedostatka financija.

Kako bi bolje upoznali opis ovoga posla koji nema tako stroge granice, na naša pitanja odgovaraju pisci videoigara Matija Vigato iz Scylla Studia i Jan Juračić iz Gamechucka te Siniša Bahun, osnivač indie game dev studija Pixel Cabaret i jedan od predavača na prvom državnom hrvatskom game dev studiju.

Što pisanje videoigara razlikuje od drugih formi poput filma, knjige ili dramskog teksta?

Siniša, inače dramaturg koji piše za različite forme, odgovara kako ljudima prvo padne na pamet interaktivnost. Potrebno je dobro smisliti koje odabire u igri ponuditi igračima, odmjeriti njihovu težinu i stvoriti neki okvir u kojem će igra kao zaokruženo djelo smisleno funkcionirati:

Ali i kod linearnih igara treba dobro poznavati posebnosti medija. Primjerice, razmišljati kako se priča odnosi prema gameplayu, mehanikama u igri (pravila koja upravljaju i usmjeravaju igračeve radnje) i dizajnu levela u video igrama.

Krajnji narativ rezultat je najčešće kolaboracije više članova razvojnog tima. Uloga pisca je tada dvosmjerna. On priču komunicira onima koji će pojedine dijelove videoigre razvijati, ali i stvara priču od onoga što je već razvijeno. Napisano mora biti lako promjenjivo kako bi narativni fragmenti bili spremni za preraspoređivanje i prespajanje nakon što se neki od njih, zbog tehničkih, financijskih ili nekih drugih razloga, izbace.

Jan je pronašao ovu paralelu:

Pisci videoigara su u odnosu prema izradi videoigara u sličnoj ulozi kao i scenaristi u odnosu na snimanje filmova. Cilj je osmisliti dobru priču koja se uspješno prenosi kroz snage medija kojeg koristiš.

Gotovo svaki element u videoigrama može se iskoristiti za pripovijedanje

Filmski scenaristi osim što moraju smisliti dobru priču moraju i razumjeti korištenje kadrova, scenografiju i ostale elemente filmske forme, i pisati scenarije koji se tim elementima koriste. Isto tako pisci videoigara moraju razumjeti mehanike i norme žanra videoigre na kojoj rade.

Matija, diplomantica filozofije koja je pisala o tome jesu li videoigre umjetnost, priznaje kako nikada nije pisala roman ili filmski scenarij, ali smatra kako se videoigre razlikuju svojom raznolikošću, mogućnosti književnog izričaja i ovisnošću o igračevim odlukama. Pisanje videoigara proizlazi na različite načine, pojašnjava:

Narativ u videoigrama može biti odigran, rekonstruiran, evociran, može biti proceduralan, razgranat ili se spontano pojavljivati. Gotovo svaki element u videoigrama može se iskoristiti za pripovijedanje, bio on tekstualan, kao što su bilješke, knjige i dnevnici, opisi likova i ciljeva levela, dijalozi i monolozi, ali i netekstualan, poput sadržaja levela i sučelja te vizualnog i glazbenog stila.

Izazovi dobrog dijaloga

Siniša uvijek naglašava kako je pisanje uvjerljivih dijaloga jedna od najzahtjevnijih stvari u bilo kojem mediju:

Ljudi misle šrć-brć, to bu jedan lik rekel jedno, drugi drugo. Ali u stvari je jako teško pretočiti govorni jezik, posebno hrvatski, na ekran. Napišeš, netko to odglumi, smontira i opet nije dobro, a ne znaš zašto.

Igre nose svoje posebne izazove. Primjerice, ako likovi komuniciraju kroz tekst u strip-oblačićima, imate određen broj znakova koje možete koristiti za repliku. Ističe kako su još uvijek popularni silent protagonisti, likovi koji ništa ne govore i čija je komunikacija ograničena na gestikuliranje, neartikulirane zvukove ili potpunu tišinu.

Njih moraju tumačiti igrači, a najpoznatiji primjeri su Link iz Zelde ili Gordon Freeman iz Half-Lifea. Tada Siniša mora pisati replike drugih likova u skladu sa silent protagonistom, što je puno teže nego što zvuči na prvu.

Kako izgleda njihov proces pisanja za video igre?

Matija voli izmjenjivati periode brainstorminga i istraživanja. Kreativnu blokadu nikada nije doživjela, ali se bori s blokadom druge vrste:

Pored nekih dosadnih i teških obveza za koje osjećam odgovornost, ovako nesputani, kreativni rad čini se kao varanje pa mu se odajem mnogo rjeđe nego što bih htjela. Mislim da su tu na djelu samosabotaža i strah od prepuštanja.

Emocionalna, estetska i intelektualna iskustva jako su joj bitna jer iz mješavine njih izvlači koncepte pri kreativnom stvaranju, stoga nastoji što više obogatiti svoju unutrašnjost, a da istovremeno udovoljava svojoj znatiželji.

Janu su kao pravome pjesniku važne muze:

Moj proces je pomalo nestabilan i eklektičan i posve ovisi u tome kakve su volje muze, ali posljednje vrijeme volim pisati ujutro prije doručka, još krmeljav. Teško se doživljavati preozbiljno dok si još krmeljav.

Siniša prvo kreće s pregledavanjem dokumentacije igre i nalaženjem s ostatkom tima. Ubire tehnikalije poput kakva je igra, koliko ima razina i kako su zamišljeni, koji je art direction (cjelokupna umjetnička vizija projekta), koje su mogućnosti game enginea (softverski okvir namijenjen razvoju igara, a primjer su Unreal Engine, Unity i CryEngine) i budžeta te kako izgledaju cutscene (dio videoigre koji nije interaktivan).

Zatim se radi neka vrsta “narativnog” concept arta (oblik vizualne umjetnosti koji želi predočiti kako će nešto izgledati prije nego što se pretvori u finalni proizvod). U praksi pisac raspisuje svoje ideje, skicira i eksperimentira. To je proces pokušaja i pogrešaka, cilj je naći što prolazi i što je moguće napraviti. A zatim je pametno ustanoviti neki tijek rada i stvari se rješavaju kako vrijeme ide.

Siniša svoje ideje bilježi na nešto tradicionalniji način:

Ima jedna stvar koju radim i za koju mislim da jako fali u modernom svijetu. Uzmem olovku i bilježnicu te odem na kavu sam sa sobom. Razmišljam, dumam, nešto šaram i raspisujem. Dobijem ideju za dramu, strip, videoigru… ili nešto za što nemam pojma kud vodi.

Konstruktivna samoća mu jako puni baterije i spašava ga, kako je pjesnički rekao, od podnošljive težine nepostojanja.

A na čemu trenutno rade naši sugovornici?

Od filozofskih pitanja do pokvarenih orkovih zuba

Glavni projekt na kojem trenutno Matija radi je ReMind, puzzle-avanturistička i znanstveno-fantastična videoigra na kojoj unutar Scylla Studija radi kao game dizajnerica i spisateljica. Igra je spisateljski zahtjevna jer pokušavaju skrenuti pozornost na filozofijske i znanstvene probleme uz nastojanje da u tome budu jasni i vjerodostojni.

Zbog toga su pokrenuli suradnju s nekoliko neuroznanstvenih, filozofijskih i bioetičkih institucija. Kao spisateljica ne radi sama već s Petrom Rubić, koja uz to radi kao UI/UX dizajnerica. Kako to obično biva u indie timovima, rijetko tko ima samo jednu ulogu.

Jan trenutno radi na avanturističkoj roleplaying igri Trip the Ark Fantastic za kojeg je osigurano 149.400 eura iz EU fondova zbog čega je Gamechunk prvi studio u Hrvatskoj kojem je to uspjelo. Igru su osmislili Aleksandar Gavrilović i Piet Bronders, a on im se kasnije pridružio projektu u ulozi pisca i narativnog dizajnera.

Siniši je trenutno vruća tema nastavak taktičke igre u pravome vremenu – Red Solstice, koji prema njemu, polako zauzima svoje mjesto u kolektivnoj svijesti igrača. No, još ima puno stvari koje nismo rekli u tom svijetu i svašta će se još dogoditi u njemu. Siniša ima i svoj mali tim koji radi na igri Orc Dentist što je prvi fantazijski simulator zubarstva na svijetu:

Ljudi nas znaju zafrkavati jer je već godinama radimo, ali oni koji su u toj industriji znaju da je najteže početi. Imam još par stvarčica, ali njihovo vrijeme tek dolazi.

Važnost priče često se u industriji zanemaruje

Matiji se čini kako u industriji ponekad nije prisutna svijest o važnosti priče za iskustvo igranja te komercijalni i kritički uspjeh igre, zbog čega zadaću pisanja usputno odrade oni koji umijeće pisanja niti razumiju, niti cijene:

Pored slabe traženosti i plaćenosti, još jedan problem na koji pisci u videoigrama nailaze jest to što im dio posla koji bi možda radili da djeluju u drugom mediju, oduzimaju dizajneri igre i narativni dizajneri.

Siniša je optimističniji pa smatra kako uz sve turbulencije postoji razlog vjerovati kako će stanje biti sve bolje, a to se odnosi i na pisce. Siniša ne radi samo na videoigrama:

Uz gaming bavim i filmom i televizijom, ali teško bih živio da mogu raditi samo jednu od tih stvari. To je tako, ubijam se od posla. Ali sve to zapravo volim i dok mi ide se ne žalim. Vjerojatno ima prostora za bolje honorare i više poslovnih prilika.

Za one koji žele postati pisci

Jan prije svega rastavlja proces pisanja u dva manja koji su univerzalni za svako pisanje, a to je raspisivanje i uređivanje:

Jedini savjet koji mogu dati o tim procesima je da ih je bolje držati daleko jedan od drugoga: bolje je jedan dan pisati bez prepravaka, s minimumom samo-cenzure, i onda taj isti tekst napasti sutradan kao da ga je napisao gorki dušman, nego polirati svaku rečenicu tri milisekunde nakon što si je istipkao.

Za to uvijek predlaže Twine, jednostavan softver za izradu interaktivne fikcije.

Ako netko želi ući u profesionalne vode, najbolji pokazatelj vašeg umijeća je konkretan rad. U gaming industriji, kao i u slikarstvu, ipak je portfelj najbitniji. Većina game enginea je danas besplatna za većinu korisnika, YouTube je prepun besplatnih tutorijala, a svaka igra koje se napravi u kućnoj radinosti se lako može svijetu prezentirati na itch.io-u.

Tko želi više naučiti kako pisati videoigre ili otkriti zašto njegova najdraža videoigra ima odličnu priču, preporučujemo YouTube kanal Story Mode.