“Hrvatska modelom paušalnog rada želi odgojiti generacije poduzetnika, a zapravo ih stavlja u zastarjele registratore”

Nije tajna da se “hajka” Porezne uprave na paušalne obrtnike primarno tiče onih koji rade unutar IT sektora. Na visoka primanja specifična za ovu unosnu industriju lijepe se još veća davanja državi. Za programersku plaću od 13 tisuća kuna, poslodavac ima ukupni trošak od gotovo 23 tisuće kuna! Paušalni obrt, kao što mnogi u ovoj industriji znaju, postao je vrlo brzo porezna oaza.

Naime, prisjetimo se, otvaranjem obrta i odabirom paušalnog oporezivanja, jedan programer/ka može na svoj račun primiti bruto plaću koju će oporezivati u simboličnim, fiksnim iznosima (ovisno o poreznom razredu), bez obzira o kolikim se isplatama radi, dok god se ne prelazi godišnja granica od 300 tisuća kuna. Razumljivo, Porezna uprava na ovakvu praksu gleda kao na ilegalnu jer tehnički jest u pitanju “utaja poreza”.

Ali, ali… problem nisu porezi per se, problem je neprilagođenost regulative tržištu rada

Međutim, u cijeloj priči oko “hajke” na paušalce mnoge u digitalnoj industriji brine što se ovakvim akcijama ne rješava temeljni problem hrvatskog poreznog sustava – onemogućavanje mikro, malog i srednjeg poduzetništva.

Takve kontrole zadovoljit će regulativu i malo podebljati državnu blagajnu – i to je sve. Ispada kao da je u redu da imamo takve prakse, da se svi snalaze u sivoj zoni kako znaju, a da veliki državni aparat dođe kada treba odraditi čistku… Sličnog mišljenja je i Karla Andrić, dugogodišnja freelancerica i predsjednica Hrvatskog društva nezavisnih profesionalaca.

Rekla bih da su teme nezavisnog poslovanja, digitalnog nomadstva, kao i nameta, pomodni korijen kojeg ne možete iščupati pa se samim time nesmotreno i brzo donose pravila igre koje dugoročno nikome ne služe, nego zagađuju “poduzetničku klimu” baš kao što je i zagađen zagrebački zrak, ali vam zagađenje na jedan dan rodi lijepo nebo i sve se čini idealno.

Glavni problem koji ističe u svemu tome jest nerazumijevanje zakonodavaca, odnosno njihovo neznanje o (ne)prilikama koje trenutno utječu na freelancere:

Politika samostalnog rada ne može se krojiti tako da se ne poznaje struktura onih koji koriste paušalni sustav, još više iz razloga jer ‘te’ paušaliste pod prisilom vodi komora koja nije uvela, a niti promijenila, nacionalne klasifikacije zanimanja ili se barem educirala o novim tržišnim vrijednostima. U ovakvoj klimi, promjena se nikad neće dogoditi zbog slabog interesa za edukacijom – s jedne i druge strane.

Ako uzmemo u obzir da jedan hrvatski freelancer, sa senior znanjem, na jednom projektu u prosjeku provede od 3 do 6 mjeseci, što je pokazalo HDNP istraživanje iz 2020. godine, a potvrdilo i europsko – onda mogu zaključiti da je problem u nerazumijevanju arhitekture poslovanja.

“Trenutnim postavkama zakona direktno se sprječava krojenje poslovnih prilika pojedinaca i tvrtki u skladu s tržišnim potrebama”

Digitalna industrija je specifična, ali te specifičnosti se ne odražavaju u regulativi. Javnost, a pritom i institucije izjednačavaju paušalne obrtnike novih generacija (samozaposlenih/freelancera) sa zanatskim zanimanjima, a to jednostavno ne može biti ispravno jer su načini poslovanja dijametralno suprotni, napominje Karla.

Dapače, trenutnim postavkama zakona direktno se sprječava krojenje poslovnih prilika pojedinaca i tvrtki u skladu s tržišnim potrebama te se u konačnici sabotira otvaranje novih inovativnih radnih mjesta i poduzeća u Hrvatskoj. Paušalni obrt samo je još jedan, veoma očit primjer, neusklađenosti zakona i okolnosti na tržištu rada.

Osobno ne vidim problem da netko surađuje projektno i više mjeseci, ako je tvrtki potreban profesionalac koji mu može odraditi posao. Takav sposoban individualac će svoj rad naplatiti po satnici koju zaslužuje i u nekoliko mjeseci doći do “granice” koja se odjednom osuđuje, a do sad se predstavljala kao velika “usluga”.

I znate što je najljepše? Nakon zasluženog honorara taj će pojedinac odlučiti hoće li imati odmor od pet dana, dva tjedna, mjesec dana ili će nastaviti raditi dalje na nekom projektu i od sljedećeg honorara izdvojiti dio za mirovinu, jer će mu prema kalkulacijama države ova paušalna biti mizerna.

Velika je razlika između freelancera i paušalnog obrtnika…

Još 22. listopada Hrvatska obrtnička komora “žestoko” se obrecnula na hajku protiv 50 tisuća paušalaca, tražili su i povlačenje upitnika. Istaknuli su tada ono što već svi znamo: dijelovi upitnika i način procjene da li je netko od paušalnih obrtnika u prekršaju veoma su podložni slobodnoj procjeni. Međutim, na pitanje da komentiraju zašto je Porezna uprava naglasila da će posebno promatrati obrtnike u IT-u – dobili smo generičan odgovor koji potvrđuje ono što Karla spominje. Stvari se govore samo da se govore…

Paušalci trebaju pomoć, razumijevanje i jasna tržišna pravila, ističe Karla i napominje kako oni koji se trebaju brinuti za “paušalce” to ne rade. Upitnik je ipak došao do svojih adresa, a naravno, kamate se crvene kad se članarina za komoru ne plati.

Kako ja to vidim? Jednostavno objašnjeno – sve dok mi na poslovni e-mail dolaze HOK newsletteri u kojem mi se nude popusti za usluge koje kao digitalni nomad i freelancerica ne koristim – mislim da će lov biti praksa koja će se provoditi stalno, a pomaka neće biti.

I budimo realni. Hrvatska modelom paušalnog rada želi odgojiti generacije poduzetnika, a zapravo ih stavlja u zastarjele registratore zbog kojih se ne mogu jednostavno dobiti stambeni krediti, u kojem se ne potiče žensko poduzetništvo, u kojem se nameće plaćanje članarina (HOK-u), a koji nisu educirani da “vode” nove generacije te u kojem se ne razvijaju nove tržišne vrijednosti.

Velika je razlika između freelancera i paušalnog obrtnika, možda će netko to shvatiti ili barem pomodno prezentirati u javnosti.