Anuška Delić o radu na Pandora Papers: “Nitko ne smije znati na čemu radiš, ni bračni drug, ni djeca, ni pas!”

”Pravog istraživačkog novinara danas može zaustaviti samo bankarska i porezna tajna, sve ostalo se da iščačkati”, govori mi Anuška Delić, glavna urednica slovenskog i, odnedavno, hrvatskog portala Oštro i novinarka s 16 godina istraživačkog iskustva. Taj je portal nedavno objavio niz otkrića o tajnim poslovima domaćih moćnika i poslovnjaka te raspetljao neke zamršene tokove novca kroz porezne oaze i off-shore kompanije. Anuška i njezina suradnica Mašenjka Bačić, te su informacije iščitale iz Pandorinih dokumenata – velikog broja tajnih dokumenata koji su dostavljeni novinarima u najvećem curenju dokumenata dosad.

Pandorini dokumenti – godinu dana kopanja u tajnosti

S Anuškom sam pričala o tome kako izgleda kad 600 novinara pretražuje 12 milijuna dokumenata, o kopanju po bazama podataka te koliko posla može odraditi tehnologija, a za što je potreban čovjek.

Iznenadilo me kad je rekla da su ti dokumenti novinarima dostavljeni zapravo prije skoro godinu dana i da su ona i njezini kolege toliko dugo na njima radili u potpunoj tajnosti. Otkrila mi je i kojih se sigurnosnih protokola treba držati novinar koji ima pristup osjetljivim podacima te koliko je poznavanje tehnologije bitno za novinare u 21. stoljeću.

Za početak pitam kako je u praksi izgledao taj rad:

Što se tehnologije tiče, svaki put je pretraživanje sve brže i lakše. Rad na Panama Papers otprije 6 godina sad mi se čini kao kameno doba. Pretraživanje je sad puno lakše i brže i uopće se ne osjeti da na tom setu podataka radi 600 ljudi!

600 novinara zajedno kroz 12 milijuna dokumenata

Anuška gotovo pa više ne broji koji su joj to tajni dokumenti i koja baza na kojoj radi – od Alepha, baze koja istraživačkim novinarima pomaže slijediti trag novca, afere Laundromat, Offshore Leaksa, Panama Papers, Paradise Papers… Kao članica nekih od tih istraživačkih timova je i sudobitnica Pulitzerove nagrade. Pojašnjava kako se pretražuju milijuni i milijuni dokumenata:

Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara, ICIJ, naravno, daje detaljne upute i obuku novinarima kako se s tim bazama radi, kako najučinkovitije pretraživati. Organiziraju se i savjetodavni sastanci na kojima se dijele najbolje prakse i savjeti, a tko ima nedoumica može uvijek pitati. I, naravno, svi smo povezani i jedni drugima dajemo savjete. Dogovorimo se i ostavljamo si oznake u dokumentima koje pretražujemo ako naiđemo na poznato ime, tvrtku i slično. Čak i ako nije meni relevantno, možda će biti nekom drugom i lakše će kod pretraživanja pronaći taj dokument ako ga označim.

Tehnologija svake godine napreduje i Pandoru smo pretraživali ludo brzo, ali to je ipak 12 milijuna dokumenata i svaka pomoć dobro dođe!

Bez obzira na pomoć tehnologije, Anuška kaže da se dobar dio posla i dalje svodi na ručno otvaranje i iščitavanje dokumenata:

Recimo, za priču koju smo prvu objavili iz Pandorinih dokumenata… za ime iz te afere sam dobila 2500 rezultata pretraživanja. Kako bih vidjela što od toga mi je vrijedno, a što ne, moram kliknuti i otvoriti svaki od njih. Od toga je bilo 1500 dokumenata, među njima i 800 e-mailova koje sam sve morala pročitati, koji su nekad imali u prilogu dokumente koje treba pregledati, a nekad – kao Babuška! – skrivali drugi mail koji u sebi kao prilog ima opet drugi mail! Tehnologija pomogne, ali na kraju se rad svodi na tvoju glavu, tvoje oči i tvoj mozak!

Velik dio posla novinara je kopanje po bazama podataka

Kad već pričamo o tehnologiji u kontekstu novinarstva, Anuška kaže da su razne baze podataka i zakoni koji nalažu da moraju biti otvorene za javnost jedna od najboljih stvari koja se dogodila novinarstvu:

Velik dio posla istraživačkog novinara danas je kopanje po bazama podataka. I ne samo istraživačkog, novinar koji ih ne razumije i ne zna koristiti nema što tražiti u novinarstvu 21. stoljeća! Nažalost, čini mi se da ih mnogi novinari još ne koriste koliko bi mogli, vjerojatno jer ne znaju.

Anuška za sebe zato kaže da se bavi istraživačkim i podatkovnim novinarstvom. U mini-dokumentarcu koji je snimljen o istraživačkom radu novinara na Paradise Papers novinar Guardiana kaže kako je istraživački novinar nekad bio netko tko se na mračnom parkingu u gluho doba noći sastaje s tajnim izvorima, a danas je to geek koji do gluhog doba noći zuri u ogromne količine podataka na ekranu!

Srce joj je, kaže, po majci slovensko, a po tati hrvatsko pa je aktivna i dobro poznaje medijske i političke prilike u obje zemlje. Kad je dostupnost informacija kroz javne baze u pitanju, hvali hrvatske zemljišne knjige. Ono što joj u Hrvatskoj nedostaje je baza svih transakcija javnim novcem kao što je slovenski Erar u kojem je moguće naći svaku, pa i najmanju isplatu iz državnog proračuna. Primjer takav imamo u Hrvatskoj, ali samo na lokalnoj razini – to je aplikacija proračuna Grada Bjelovara.

Odrastajući uz majku programerku i brata koji je krenuo majčinim stopama i ona je uvijek bila sklona tehnologiji i kaže da online baze podataka kao izvor koristi otkad je to bilo moguće:

Sjećam se da se u tim ranim danima znalo naći svega, ni neke institucije nisu bile vične tehnologiji pa nisu shvaćali što je, a što nije javno dostupno. Kad bih koristila precizne operatore pretraživanja, znala bih naići i na tajne dokumente, za koje očito nisu bili  svjesni da su pretraživi i javno dostupni!

Cybersigurnost spašava život

Istraživački rad na projektu kao što je Pandora Papers sa sobom donosi nemali rizik i zahtjeva izuzetnu brigu za osobnu i sigurnost podataka. Anuška je gotovo godinu dana radila u potpunoj tajnosti. Svi novinari koji rade na takvim projektima, objašnjava,  potpisuju NDA, dogovaraju kad će svi istodobno krenuti s puštanjem priča u javnost te prolaze obuku iz – cybersigurnosti.

Pristup tajnim dokumentima u kojima se kriju kompromitirajuće informacije za mnoge moćnike i poslovne ljude nije bez opasnosti. U nekim zemljama može značiti i smrtnu presudu, dodaje Anuška, te objašnjava zašto je sigurnost prioritet svakog od njezinih kolega:

Nitko ne smije znati na čemu radiš, ni bračni drug, ni djeca, ni pas! I ne može svatko dobiti pristup dokumentima, treba prvo proći obuku, među ostalim, i o sigurnosti. Svaki projekt ima kodno ime, kad istražujemo neku aferu komuniciramo šifrirano, mape u koje spremamo bilješke su zaštićene šiframa i imaju kodna imena… Zamisli da mi netko ukrade računalo, a na njemu imam tajne dokumente?!

Kolege u nekim zemljama, gdje je posjedovanje tajnih dokumenata kažnjivo, nisu tjednima izlazili iz kuće kako ne bi kompromitirali projekt. Svaki od nas 600 ima dužnost brinuti za sigurnost sebe i svih nas i može se dogoditi da greška samo jednog čovjeka zezne cijeli projekt.

Veliki istraživački poduhvati tog tipa tajni su iz još jednog praktičnog razloga – kako oni koji ne žele da određene informacije dođu u javnost ne bi spriječili njihovo objavljivanje. Anuška mi prepričava iskustvo s pričom koju su Mašenjka i ona prošle godine iskopale radeći na projektu Laundromat:

Imale smo priču i dogovor s tri hrvatska medija da će je objaviti. Kad smo im poslale sažetak, jedan po jedan su odustajali. Na kraju nam je ostalo pogurati tu priču “usmenom predajom”, odnosno slanjem svim ljudima koje znamo uz molbu da prošire dalje. Tad smo si rekle  – nema šanse da ćemo se za Pandorine dokumente pouzdati u mainstream medije!

Medij na kojem će objavljivati priče stvorile su, zato, same – hrvatsko izdanje portala Oštro (slovensko izadanje postoji od 2018.). Djelovanje portala financiraju novcem prikupljenim javnim natječajima i projektima i donacijama što planiraju uvijek transparentno navoditi na stranici. Također, kroz članski program omogućuju čitateljima da mikrodonacijama podrže njihov rad, ali ne samo to – i da se aktivno uključe u rad portala. Objašnjava kako:

Želimo se odmaknuti od modela da samo istrpamo sadržaj na portal i to je to, želimo aktivno uključiti čitatelje u njih. Zanima nas kako doživljavaju naše teme, koje priče su njima bitne, želimo čuti od njih kako da ih učinimo razumljivijima… Planiramo otvorene uredničke sastanke sa našim članovima, u Sloveniji ih već održavamo.

Mediji su izgubili povjerenje javnosti i vrijeme je da ponovno počnemo slušati ljude i vratimo to povjerenje jer je bitno za cijelo društvo.