Vi bježite u Irsku, oni su pobjegli u Hrvatsku. Evo tko, i evo zašto (iako nisam pitala)

Neki od njih već su vam možda poznati, bilo uživo ili bilo da ste čitali priče slične ovoj o njima. Tu je suosnivač Oradiana, Julian Oehrlein, koji nam je već ranije pričao o tome kako ga umara hrvatska negativnost, a tu je i voditelj prostora u kojemu je Netokracija bila smještena posljednjih gotovo godinu dana, Impact Huba, punim imenom Hermes Adan Nandayapa Arriaga Sierra, koji je u svojih nekoliko godina ovdje naučio da drugi najvažniji sport u Hrvatskoj nakon nogometa – prigovaranje (jedan od meni najdražih intervjua s njim o ovoj temi objavljen je prije nekoliko mjeseci na Tportalu). U zagrebačkom Gornjem gradu, gdje se smjestio ured Oradiana, porazgovarala sam s njima dvojicom, ali i nekolicinom drugih suradnika te zaposlenika ove tvrtke, čiju polovicu zaposlenika čine stranci. Tu su i programer Joao Horta Alves, koji je iz Portugala došao u Hrvatsku na mjesec dana, Simi Adeyeye Nigerijac je koji se bavi tehničkim menadžmentom i u Hrvatskoj će biti do daljnjega, Andreas Novko i Jan Schotte dolaze iz Njemačke (iako je Jan prije Hrvatske boravio u Meksiku) i bave se financijama.

Oradianova, a time i Julianova priča mnogima je iz tehnološke scene poznata – prije tri godine trebali su donijeti odluku o tome gdje će biti sjedište njihove tvrtke koja kreira proizvod za afričko tržište. Trebalo im je mjesto s dobrom infrastrukturom, kvalitetnom radnom snagom, da odgovara geografski (prometna povezanost) te da troškovi života nisu visoki. Hrvatska tada nije bila u Europskoj uniji, ali bila je pred ulaskom, stoga je, vjerovali ili ne, odgovarala savršeno. I danas, godinama kasnije, smatraju da je to bila dobra odluka – Julian ne zatvara oči pred problemima koji muče mnoge ovdašnje poduzetnike te sve ostale, ali smatra da ima mnogo više prednosti nego mana.

Hrvati, a opušteni

Jedna od prednosti oko koje su se složili svi moji sugovornici jest opuštenost. Opušteni životni stil, opušteni ljudi. Unatoč tome što volimo prigovarati, što je životni standard daleko od idealnog, stranci, a pogotovo oni iz Njemačke, zavide nam na nasmijanosti, bezbrižnosti i otvorenosti. Da, i ja sam nehotice napravila izraz nevjerice u ovom trenutku. Jan čak smatra da ovdje postoji mnogo mladih koji su motivirani, žele nešto napraviti i promijeniti, pozitivni su, unatoč težoj situaciji, a, za razliku od sjeverne Njemačke gdje većina njegovih poznanika ne voli baš izlaziti iz kuća i klubova, smatra Zagreb vrlo živahnim.

S druge strane, zamjera nam što okolišamo. Treba mnogo vremena da prijeđemo na stvar, a u to uključuje i birokraciju – ekipa je već puna internih šala oko žigova i potrebe da se on na sve “lupi”.

Polovicu Oradianovih zaposlenika čine stranci, a to nije ni čudno kad se po kuloarima širi glas o ovoj tvrtki kao idealnoj za one koji žele najbolje od obje strane – internacionalnu atmosferu i hrvatski životni stil. Primjerice, Andres je ovdje došao završiti magisterij, a tražio je praksu u internacionalno orijentiranoj kompaniji. Za Oradian je doznao na tečaju hrvatskog jezika i sada već nekoliko mjeseci radi u njemu.

Zašto, zašto, zašto?

Iako sam dobila odgovor na pitanje “zašto Hrvatska”, pazila sam da nigdje direktno to ne upitam. Radije sam pitala svoje sugovornike koliko im se puta postavilo to pitanje – smijeh i okretanja glava otkrili su da se to događa i prečesto. Hermes priznaje da je prvih mjeseci i godina redovito odgovarao na to pitanje, a danas odgovara protupitanjem – a zašto ne?

Hrvatska je geografski dobro locirana. Voda je kvalitetna, prirodni resursi su odlični. Obala je divna. Ako je na kopnu loše vrijeme, za dva sata već možete biti na moru. I da, birokracija je užasna, ali to se polako mijenja. Danas je bolje nego prije šest mjeseci. Prije šest mjeseci bilo je bolje nego prije tri godine.

Stranci u Hrvatsku dolaze ili zbog ljubavi ili zbog posla. Ostaju ili zbog ljubavi ili zbog životnog stila, kaže.

“Ako valjaš, moraš radit’ vani”

Zašto Hrvati ne mogu Hrvatsku gledati istim očima kao stranci? Julian smatra da je to nešto što je duboko ukorijenjeno u ovdašnju kulturu. Nisu iseljavanja iz Hrvatske novost – kroz povijest su oni koji “vrijede” odlazili. Da bi postigli nešto vani. Jer se tu nije moglo. Danas se može, kaže Julian.

Danas nije nužno otvarati tvornice da bi se nešto postiglo. Zahvaljujući razvoju tehnologije i tehnološkoj sceni, može se promijeniti svijet iz Zagreba. Možemo diljem Hrvatske imati tvrtke koje imaju drugačiji mentalni sklop, a nije riječ samo o čisto tehnološkim tvrtkama. Može to biti i inovativna proizvodnja vina, ulja – bitno je da se radi nešto novo.

Farmeron je u Osijeku, Agrivi je u Kutini. U Kutini, povikao je Hermes, a Julian se nadovezao usporedbom sa zemljama s kojima se volimo uspoređivati. Možda se u jednom SAD-u više zarađuje, ali teže je doći do onih stvari koje se ovdje uzimaju zdravo za gotovo, poput zdravstvenog osiguranja. Ljudi odlaze u Irsku ne bi li radili u, primjerice, Googleu, samo zbog veće plaće. Dio njih se ipak poželi vratiti u Hrvatsku jer im nedostaje upravo onaj životni stil o kojemu se već pričalo. Zahvaljujući sve većem broju zanimljivih tvrtki koje su internacionalno orijentirane mogu danas mogu imati oboje – radnu kulturu kao u kakvoj inozemnoj tvrtki i sve one prednosti koje nudi Hrvatska, kaže.

S druge strane, sugovornici su se upitali zašto se Hrvatska toliko želi uspoređivati sa Zapadom (iako se slažu da se na njega treba ugledati). Tom je prigodom Simi ispričao nekoliko horor-priča o korupciji u Nigeriji, a Jan se prisjetio da je birokracija daleko gora u Meksiku. Osim toga, internet je tamo loš. Vruće je. Ceste su prekrcane vozilima.

Od egosustava do ekosustava

Iako dio mojih sugovornika nisu poduzetnici, ne znači da ne razmišljaju o svojim poduzetničkim pothvatima. Na upit gdje bi pokrenuli svoje tvrtke, nijedan od njih nije isključio Hrvatsku – ali samo ako je to poslovno smisleno.

Da bi sve više ljudi to prepoznalo, mora se pokazati zajedništvo. Evo i još jednog problema male Hrvatske, rekoše mi. Nemogućnost suradnje. Trebamo izaći iz egosustava u ekosustav, kaže Hermes. Prestanite se žaliti, napravite nešto!

Kad bismo brojali krvna zrnca, što je također jedan od omiljenih sportova ovih dana, rekli bismo da Oradian nije hrvatska tvrtka. No, svakako je hrvatska uspješna priča – i to ne više toliko rijetka. Ali i dalje će proći, prema procjenama mojih sugovornika, i do desetak godina prije no što promijenimo mišljenje o takvim pričama, prestanemo pitati strance “zašto Hrvatska” i prestanemo odmahivati rukom kad nam odgovore. Jer što stranci znaju? Čak i ako bismo njihove domovine rado zamijenili našom?