Tri srednjoškolca iz Zagreba samostalno financirali, izgradili i lansirali raketu koja putuje 750 km/h

Ovo je priča Nucleus Aerospacea, skupine mladića koji žele razvijati rakete po uzoru na velike svjetske kompanije. Tim je u samom početku brojao 4 člana, ali sada su već narasli na 17 kolega ljubitelja aeronautike koji dolaze iz Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine.

Svoju prvu testnu raketu Curie I, jednostupanjsku suborbitalnu raketu, razvijali su oko 18 mjeseci i u nju je uloženo oko 2000 eura, a svo znanje pronašli su na intenetu i u knjigama. Ipak, zbog školskih i drugih obaveza morali su nekoliko puta odgoditi lansiranje zbog vremenske prognoze i tehničkih problema. Prva raketa uspješno je lansirana 22. veljače ove godine, ali ubrzo su dobili želju za lansiranjem nove, veće i brže rakete, a to je Curie I-EX koju su lanirali prošli vikend, 7. listopada. 

Na naša pitanja o novom lansiranju i samom Nucleus Aerospaceu odgovaraju osamnaestogodišnji osnivač CEO Luka Nuić, suosnivač Ivan Nuić i osamnaestogodišnji CTO Miloš Veselinović. 

Zezancija pretvorena u stvarnost

Unazad 5 do 6 godina Luka kontinuirano prati svemirsku i zrakoplovnu tehnologiju te razna istraživanja na tom području. Prije nekih dvije i pol godine, Luka i Ivan, u zezanciji su govorili kako bi mogli napraviti raketu. Luka je odmah rekao da je to zapravo moguće zbog znanja kojeg je upijao godinama prije:

Nekoliko dana nakon bili smo vani s još par prijatelja i sjedili smo na jednom zidiću koji ima pogled na polje. Ispričali smo im našu ideju kako bismo mogli lansirati raketu iz tog polja pa smo svi krenuli razmišljati o imenu za “firmu” i netko je rekao UniverseX po uzoru na SpaceX.

Tada smo dizajnirali prvu raketu koja nije bila ništa drugo osim 3D printanog šupljeg tijela rakete. Iz šale smo ju htjeli nazvati Unisex (sve je to tada bio naš interni projekt).

Na kraju, odabrano je ime Nucleus Aerospace i tada kreće ozbiljan pristup projektu iz kojeg je nastala prva raketa Curie I. Sedmorica prijatelja na izradi te rakete radili su godinu dana, uz sve druge školske obveze:

Prvotni plan bio je da izrađujemo svoje motore, no odustali smo od te ideje radi vrlo teške nabavke potrebnih kemikalija i svih regulacija koje bi nam otežavale izradu motora.

Odlučili smo se da ćemo koristiti raketne motore Kanadske certificirane aeronautičke tvrtke Cesaroni technology. To je skuplja varijanta u odnosu na to da radimo naše motore, ali je puno sigurnija i pouzdanija opcija jer je mogućnost kvara na takvim motorima vrlo mala, što nam je omogućilo da se posvetimo ostatku rakete. Tako smo radili narednih godinu dana i dolazili su novi članovi te nas je sada 17.

Curie I-EX letjela je brzinom od 750km/h

Raketu koju su lansirali 7. listopada zove se Curie I-EX, u pitanju je produžena verzija njihove prve rakete Curie I koja ima tri puta jači motor. Govorimo o većinski 3D printanoj raketi visine 162 centimetara i težine 1750 grama, koja koristi raketni motor na kruto gorivo potiska 25 kilograma pomoću kojeg je postigla brzinu od 750km/h. Također, raketa je printana od PLA termoplastike i komponenti od materijala kao što su ULTEM 9085 i karbonski najlon.

Raketa je trebala dostići visinu od 1 kilometar, uspješno aktivirati sustav za razdvajanje i spustiti se padobranom na Zemlju. Ipak, nije sve prošlo po planu, objašnjava nam Luka:

Prilikom lansiranja, čim je raketa napustila lansirni toranj nagnula se na lijevu stranu i onda naglo skrenula na suprotnu pa se izravnala, no motor je već tada izgorio i nije više bilo potiska da dostigne 1 kilometar visine.

Sumnjamo da je mogući uzrok takve nagle promjene skretanja bio jedan dio rakete koji ju spaja s tornjem, no to su trenutno samo nagađanja. Izračunata dostignuta visina bila je 430 metara što je dosta ispod planirane visine, a razlog tomu je upravo taj kratak gubitak kontrole i brzine u manevrima.

Kada je raketa dostigla maksimalnu visinu sustav za razdvajanje se uspješno aktivirao i razvdojio ju na dva dijela, no padobran je prilikom polijetanja negdje zaglavio i bio je blokiran što mu je onemogućilo otvaranje te je to dovelo do pada rakete:

Trenutno još pregledavamo snimke i sve informacije te ćemo uskoro objaviti službeno izvjesće leta. Sažetak je da je lansiranje bilo djelomično uspješno jer smo uspjeli uspješno aktivirati sustav za razdvajanje, no nismo dostigli željenu visinu i sigurno spuštanje na zemlju. Nadamo se da će iduća raketa ispuniti sve naše ciljeve.

Na kraju dana, zadovoljni su lansiranjem jer se ipak radi o testnom letu, a nakon svakog testa dobiju puno novih informacija koje će im pomoći za lansiranje i gradnju budućih raketa:

Neka očekivanja smo ispunili, a neka ne, no to je sve dio ove industrije koja je poprilično zahtjevna, a i treba uzeti u obzir da se naš tim sastoji većinski od studenata i srednjoškolaca koji na projektu rade van škole i drugih obveza. Svakako, kakvo god lansiranje bilo, uvijek je spektakularan doživljaj.

Uz dobru volju (i internet) ni nebo nije granica

O organizaciji proizvodnje raketa, Luka i kolege su informirali prethodne dvije godine – putem interneta. Osim što im je puno pomoglo prolaženje raznih online članaka i dokumenata, Luka je najviše informacija dobio prateći online sadržaje firme BPS space, koja ima i svoj YouTube kanal. Rade po sličnom principu kao i Nucleus Aerospace, a cilj im je zajednički… dostići svemir.

Danas osim iz tuđeg iskustva, kako vidimo, uče i iz svojeg. Ivan je prepoznao 3 glavna izazova s kojima se trenutno bore, a to je dostizanje željenih visina, aktivacija sustava za razdvajanje i otvaranje padobrana te spuštanje rakete na zemlju.

Vjerujem da će to i brzo ostvariti ako nastave ovako. Primjerice, Nucleus Aerospace sada već ima i posložene timove, čiji su članovi zaduženi prema tipu posla kao što su elektronika, programiranje, dizajn, proizvodnja i marketing, objašnjava nam Luka:

Svi timovi su zaslužni za stvaranje finalne rakete spremne za let, ali svatko ima potrebna znanja u svom području kako bi se to ostvarilo – jedino tako svatko može dati svoj najveći doprinos. Npr. imamo sastanke svakih mjesec dana i tu odredimo svačiji zadatak i što treba napraviti, svi radimo kada stignemo (van škole i drugih obaveza) pa kada sve bude spremno za let najavljujemo lansiranja.

View this post on Instagram

A post shared by Nucleus aerospace (@nucleus.aerospace)

Rakete financiraju iz vlastitog džepa

Rakete financiraju sami, ali plan im je privući pažnju investitora, ističe Miloš i zato su otvoreni za sve donacije i financijsku pomoć jer je bez novca realizacija ovakvih projekata nemoguća.

Trenutno grade reputaciju kako bi pokazali budućim novim članovima ili investitorima da imaju potrebno znanje i vještine za realizaciju takvog projekta, dostizanja svemira prvo suborbitalno i nadamo se, ako sve bude uspješno, i orbitalno, objašnjava nam Luka:

Onda ćemo moći nuditi uslugu lansiranja satelita i različite eksperimentalne opreme po nižim cijenama jer upravo je 3D printing tehnologija jedan od faktora pomoću kojih pokušavamo smanjiti cijenu svake rakete i tako omogućiti jeftiniji pristup svemiru.

Također, trenutno su im potrebni članovi tima s određenim znanjima koji bi mogli pomoći u tehnološkom razvoju Nucleus Aerospacea, a svi zainteresirani mogu se prijaviti putem forme.

Još jedno lansiranje, a onda slijedi i probijanje brzine zvuka

Plan im je unutar dva mjeseca lansirati još jednu Curie I-EX raketu kako bi dostigli ciljeve prošlog lansiranja, a to je let na visinu od jednog kilometra i otvaranje padobrana. Jedina razlika je da će nova raketa imati duplo jači motor potiska 50 kg, dodaje Luka.

Osim toga, za nove rakete koje će letjeti više i brže, planiraju u potpunosti koristiti materijale poput karbonskih vlakana, koji su puno izdržljiviji od PLA. Zato planiraju nabaviti industrijski 3D printer. Doduše, i sadašnja izrada se pokazala izdržljiva, napominje Ivan:

U slučaju leta Curie-I-EX raketa je strukturalno izdržala opterećenja od preko 20 G što je stvarno nevjerojatno ako uzmemo u obzir da vojni avioni mogu izdržati 10 G. To je dokaz da su dizajn i materijali adekvatni i dobro sastavljeni za raketu.

Kad riješe postojeće probleme na trećem lansiranju kreću u proizvodnju supersonične rakete za lansiranje na 4 km visine koja će donijeti nove izazove prilikom njene proizvodnje, komentira Ivan, ali vjeruje kako su za njih sada puno spremniji.

Upravo je rješavanje takvih problema i dostizanje cilja korak po korak jedan od stvari koje nas motiviraju jer nam svako testno lansiranje, bilo uspješno ili ne, pruža zadovoljstvo i spektakl koji nam samo daje motivaciju da nastavljamo dalje težiti našim ciljevima.