Što je “nevidljiva tehnologija” i kako će diktirati našu interakciju sa svijetom?

Microsoft je u rujnu najavio da će se svim njihovim računima, počevši od Outlooka pa sve do Xboxa, moći pristupiti – bez lozinke. To znači da će za ulaz biti potrebna biometrijska autentifikacija odnosno neka kombinacija otiska prsta ili prepoznavanja lica. Takav pristup, osim što je jako pogodan za korisnika, ujedno je i sigurniji.

Ovaj primjer uvod je u svijet nevidljivih tehnologija, onih čije korisničko sučelje nije vidljivo, opipljivo ili nametljivo, onih koje su dio naših života, a da ponekad nismo niti svjesni da ih koristimo. Je li izgledno da ćemo slične primjere tehnologija koje su pametno ugrađene, pa niti ne razmišljamo o njima, susretati još više? U ovom tekstu razmatrat ćemo što to znači za dizajn, ali i što brendovi mogu naučiti iz ovih praksi.

Halo, Siri, čujemo li se?

Kada govorimo o nevidljivim sučeljima, naglasak u stručnoj zajednici je u zadnje vrijeme gotovo isključivo na onim glasovnim. Budući da je verbalna komunikacija urođena ljudima, čini se logičnim da se isti princip prenosi i na interakciju s tehnologijom. No jeste li se nedavno dovikivali sa Siri ili Alexom? Osim što ne pričaju hrvatski, jeste li znali što im sve možete reći, što će razumjeti, kako im to trebate reći, slušaju li vas uopće i povezuju li dijalog?

Upravo tu leži problem, jer – s obzirom na finese u govoru i različite jezike – glasovna komunikacija čak ni među ljudima nema najbolju reputaciju kao najjasnija. Jednostavno, prečesto dolazi do nerazumijevanja, možda upravo zato što, za razliku od vizualnih sučelja, mogućnosti unutar tijeka korištenja nekog proizvoda nisu jasno podastrte već se nagađaju i pretpostavljaju. No, ljudi zato verbalnu komunikaciju nadopunjuju i neverbalnom (istraživač Ray Birdwhistell tvrdi da čak do 60–70% ukupne ljudske komunikacije čini neverbalna), a u slučaju glasovnih sučelja takva slojevitost je potpuno ogoljena.

Već nam ovo govori da dizajn nevizualnih korisničkih iskustava i sučelja zahtijeva potpuno drugačiji pristup fundamentalno istom problemu – kako omogućiti ljudima da sa što manje frikcije, što intuitivnije dođu do željenog ishoda. Kaže se da je dobro dizajniran pribor za jelo onaj kojeg se nakon večere ne sjećamo.

Jedan od mogućih načina na koji možemo razmatrati razlike između vizualnih i “nevidljivih” sučelja je prema vrsti ponašanja na koje nas ona potiču.

Vizualna sučelja su velikom većinom orijentirana na pull ponašanje – kroz njih korisnik sam traži svoj put između mnogih ponuđenih (i u idealnom slučaju optimalno organiziranih) opcija. No, integracija tehnologije u svakodnevan život zasigurno će zahtijevati promjenu paradigme na push interakciju – proizvodi će nam ponuditi upravo ono što upravo nama treba u datom trenutku, a ostatak vremena bit će neprimjetni.

Koliko ekrana je dovoljno?

Nevidljiva sučelja bi dakle trebala raditi za nas, bez našeg razmišljanja o njima. Naše prethodno ponašanje, preference, geste, glas, pa čak i misli mogle bi informirati našu tehnološku okolinu kako bi nam ona iz pozadine diskretno ponudila pomoć u pravom trenutku.

Danas sveprisutni ekrani su zapravo svojevrsne zapreke i po mom mišljenju – definitivno rana faza razvoja tehnologije, jer kao što je dizajner Donald Norman još 1990. rekao:

Pravi problem sa sučeljem je to što je riječ o sučelju. Ona smetaju. Ne želim na njih fokusirati energiju, nego na posao. Ne želim razmišljati o tome kako koristim računalo, želim razmišljati o tome kako radim posao.

Iako se prije desetak godina raspravljalo kako korisnici zasigurno i nikako ne žele više od tri-četiri ekrana u svom životu (tada su to bili TV, računalo, pametni telefon i eventualno tablet), eksplozija pametnih satova, fitness trackera, kuhinjskih uređaja, pa čak i igračaka s ekranima odveli su ovaj smjer razvoja do svoje krajnosti, možda i do točke preokreta.

Touchscreen sučelje kakvo je predstavljeno prvim iPhoneom pokrenulo je revoluciju korištenja uređaja zbog svoje iznimne univerzalnosti i fleksibilnosti, ali sam je uređaj i dalje svojevrsna smetnja. Brojne tehnologije danas, poput Googleove Soli – mini radara koji razumije i anticipira ljudske kretnje i namjere, od cijelog tijela do pokreta prsta – istražuju kako smanjiti prepreke i poboljšati korisničko iskustvo.

Pitanje je, dakle, želimo li učiti koristiti još jedno novo sučelje ili bi bilo ljepše da ga (naizgled) uopće nema?

Tehnologija svakako ide u tom smjeru, a dizajneri imaju mogućnost, kao i odgovornost, pripremiti ljude za budućnost. Odabir vrste interakcije i oblikovanje iste strateška je, a u nekom smislu čak i moralna odluka. Zbroj ovakvih odluka rezultirat će našim budućim okolišem i kvalitetom života.

Odmor od tehnologije (uz tehnologiju)

Trend automatizacije kojem pomalo svjedočimo stavlja ideju smanjivanja frikcije za korisnika u prvi plan. Nenametljiva, a sveprisutna tehnologija u tom je slučaju nešto što koristimo bez da smo toga svjesni, a samo naše bivanje i ponašanje aktivira neki proces.

Amazon je redizajnom iskustva kupovine u Whole Foods trgovinama testirao novi, prirodniji proces kupovine.

Zamislite situaciju A: kupac ulazi u trgovinu, dolazi do police s mlijekom, uzima proizvod, dolazi do kruha, uzima proizvod, dolazi do blagajne, vadi proizvode jedan po jedan, traži karticu (ili mobitel), prislanja karticu, možda upisuje PIN, završava kupnju, sprema u vrećicu, odlazi iz trgovine. Ili zamislite situaciju B: kupac ulazi u trgovinu, uzima što mu treba u svoju vrećicu, izlazi iz trgovine, a na izlazu skenira dlan i automatski mu se naplati cijena kupljenih namirnica. Tehnologija služi kupcu bez dodatnih koraka, aplikacija i interakcija.

Kada smo prije nekoliko godina radili web stranicu za američki lanac restorana RA sushi, maksimalno smo prilagodili verzije na pojedinim uređajima potrebama upravo tih korisnika. Primjerice, mobilna verzija nije bila naprosto responzivna verzija desktop stranice (koja je obilovala zabavnim sadržajima i igricama) već je potpuno prilagođena trenutnoj potrebi u kojoj se poseže za mobilnom stranicom nekog restorana u prvi plan pogurala adresu i kontakt najbližeg RA sushi restorana kao i njegov meni. Brzo i jednostavno, bez tapkanja po izbornicima, dio razmišljanja odradili smo, umjesto korisnika, mi.

U pozadini… IoT, umjetna inteligencija, računalni vid?

Ako govorimo o budućnosti, IoT će svakako biti velik dio nje, a s tehnologijom koja je već danas dostupna možemo jako puno napraviti po pitanju nevidljivih sučelja. Još je prije gotovo tri desetljeća Mark Weiser pojasnio da će se utjecaj tehnologije udeseterostručiti kada postane utkana u svakodnevni život. Što ona postaje nevidljivija, više nas povezuje s bitnim stvarima.

Sveti gral neprekinutih radnji o kojima niti ne razmišljamo mnoge kompanije danas pokušavaju pronaći uz pomoć umjetne inteligencije, koja zna da mi nešto treba prije nego što to ja sam znam i onda mi nudi relevantno rješenje. Kako bi na engleskom rekli – AI is becoming the new UI.

Iako kreiranje takvih virtualnih avatara-klonova koji modeliraju i predviđaju naše ponašanje, kakvima se bavi primjerice Google, često promatramo kroz prizmu privatnosti kao moralno dubiozno, granično zastrašujuće, iz dizajnerske perspektive ono može biti vrlo opravdano. Uz adekvatne odluke u dizajnu procesa koje bi štitile našu privatnost, AI bi mogao značajno unaprijediti kvalitetu našeg odnosa s tehnologijom i vratiti nam fokus s nje na fizički, prirodan svijet oko nas.

No, kao i sa svakom primjenom digitalnih tehnologija koje barataju setovima podataka i umrežene su, velika je i opravdana tema za diskusiju tko tu kome zapravo služi i jesu li neke osnovne ljudske slobode ovakvom “kolonizacijom” ugrožene.

Važno je reći i da se digitalne, umrežene tehnologije ne podrazumijevaju kao jedine – okruženi smo mnogim drugim tehnološkim rješenjima kojima bi dobro došlo novo promišljanje, a ne nose sa sobom tolika moralna pitanja. Zašto moj aparat za kavu ne bi jednostavno sam “vidio” kakvu sam šalicu u njega stavio pa mi upravo takvu kavu, bez puno pitanja odmah i skuhao?

Uključite marketing u sam proizvod

Sve nas ovo dovodi i do tržišnih komunikacija brendova, koji svakako mogu naučiti puno iz ovih primjera. Ako obrnemo priču i promotrimo temu iz perspektive marketinga, a ne tehnologije, dolazimo do pojma “baked in marketing” kojeg je u svojoj knjizi Baked In: Creating Products and Businesses That Market Themselves definirao i raščlanio dvojac Alex Bogusky i John Winsor. Poruka je jasna, marketing treba odlukama biti ugrađen u sam proizvod – upravo tada brend ima najveću moć u očima korisnika, a njegov rast postaje samoodrživ. Možda je to čak i moralno ispravniji brand jer se autentično ulaže u integrirani razvoj proizvoda i njegove priče.

Sjećate se Appleovog iPoda? U vrijeme kada je izašao svi su imali crne slušalice koje su im virile iz džepova. Poprilično je teško promovirati glazbu i uređaj koji se odnosi na nešto tako neopipljivo, a skriven je u džepu. Apple je jednom jednostavnom odlukom u dizajnu samog proizvoda – bijelim slušalicama – pretvorio svakog korisnika u hodajuću promociju iPoda. Savršen primjer kako uključiti marketing u proizvod.

Dizajneri, vaš zadatak postaje osmisliti: “Don’t make me do“

Uzbudljivo pitanje za UX i UI dizajnere danas je kako spojiti intuiciju, potrebe i tehnologiju dizajnom koji ne ometa, a daje maksimalne benefite za korisnika. Zato dizajneri ne brinite, nećete ostati bez posla – osim što je pola ljudskog mozga izravno ili neizravno povezano s procesuiranjem vizualnih informacija, svi ovi novi izazovi zahtijevaju praktički isti set kompetencija kako bi se na njih moglo kvalitetno odgovoriti.

Od početne fraze – nemoj da razmišljam (originalno Don’t make me think, koju je skovao Steve Krug u istoimenoj knjizi), naš će posao biti smisliti princip – nemoj da radim (Don’t make me do).