Mia Biberović
26. 04. 2016.
Moram priznati da nisam zamišljala da ću ovako provesti prethodni vikend. Iako mi se u vrijeme kad sam pristala sudjelovati u Lean Startup Drillu, koji se održavao u Core Hubu, sve to činilo uzbudljivim (živjet ću i raditi neko vrijeme kao startuper, a ne samo pisati o njima, hej!), u petak, u 17 sati, već sam bila iscrpljena od dugog radnog tjedna i željela sam ići kući i pokriti se dekicom preko glave. No, pravi je posao tek počinjao. Dajte svojoj ideji 24 sata da preživi - ime je to događanja. Dobro za ideju, ali hoću li preživjeti - ja?
No, vratimo se malo unatrag. Prije nekog vremena priključila sam se timu Amaranthine Books (side project, ne brinite ;), koji želi davati ruho klasičnim književnim djelima kakvo zaslužuju, pazeći pomno na svaki detalj knjige, ilustracije, font, kutije i mnoštvo easter eggova povezanih s knjigom. Prva knjiga, The Strange Case of Dr. Jekyll and Mr. Hyde, dolazi u dva izdanja (pogađate, Jekyll i Hyde izdanje) za koja mnogi vele da su toliko razrađena da graniče s OCD-om. Ako vam ova priča zvoni negdje u primozgu, možda se sjećate da je tim krajem prošle godine imao (neuspjelu) crowdfunding kampanju. Dok se s jedne strane itekako razmišljalo o samom proizvodu, manje se razmišljalo o onima koji će taj proizvod koristiti – potencijalnim korisnicima i kako uopće doći do njih. Lean Startup Drill bio je dobra prilika da dekonstruiramo cijelu priču i krenemo ispočetka.
Problem? Nema problema!
I tu smo naišli i na prvi, a možda i najveći izazov unutar LSD-a (da, to je bila kratica) – koji je problem naših korisnika? Naime, to je ono što smo trebali pitchati. Ne ideju, ne proizvod, nego problem. Problem koji imaju naši (potencijalni) korisnici. Problem na koji bi naš proizvod trebao biti odgovor. Molim?
Jel' ima netko neki problem, pita @mhegedic. Imaju, korisnici, nedostatak naših proizvoda. 😁 #LSDrillZagreb pic.twitter.com/gwjHiJHOUj
— Mia Biberović (@cyberkoza) April 22, 2016
To je bio prvi naš zadatak na koji smo se bacili odmah nakon predavanja Antonija Šeparovića iz Oradiana, koji je prisutnima, a bilo nas je četrdesetak, ispričao svoju priču, kroz koju je vrlo dobro definirao što je to Minimum Viable Product – upravo ono što smo trebali izraditi u iduća 24 sata. MVP omogućuje dolazak od točke A do točke B. A kad ste uspjeli prijeći taj put, razmislite kako doći od A do B na bolji način.
Po mogućnosti da vam je netko za to voljan platiti. Uh.
Ready, steady, pitch!
Probijen led! Od edukacije informatike, biciklizma, vjenčanja do knjiga. #LSDrillZagreb #build4customers pic.twitter.com/jGkitKd8mT
— Mia Biberović (@cyberkoza) April 22, 2016
Uslijedili su 45-sekundni pitchevi u kojima su predstavnici timova predstavljali problem koji žele riješiti u iduća 24 sata, neki uspješnije, neki manje uspješno, a sve kako bi okupili tim oko sebe. Nakon prezentacija, okupilo se njih, odnosno nas – sedam timova.
Niti jedan plan ne preživi prvi kontakt s korisnikom.
Citirao je Miro Hegedić, lean startup stručnjak koji je o ovoj temi znao tu i tamo pisati i za Netokraciju, Stevea Blanka. Na primjeru Amaranthine Booksa tako je i bilo, sudeći prema prvoj spomenutoj crowdfunding kampanji koja je, u neku ruku, koristila kao testiranje. Zato smo i bili tu, ne bismo li doznali zanima li naše potencijalne korisnike ono što radimo (ili barem kako da ih zainteresiramo).
Upoznajte svoje korisnike – i pronađite ih
Kunem se da smo naknadno bolje definirali problem. 😁 #LSDrillZagreb pic.twitter.com/4tIGAsvEDv
— Mia Biberović (@cyberkoza) April 22, 2016
Većina ostatka prvog dana odnosila se na popunjavanje Lean Startup Drill Boarda. Riječ je o velikom komadu papira koji je zauzeo cijeli stol, a putem kojeg smo morali definirati problem, korisnički segment (što preciznije – kreirati persone, dati im imena, procijeniti koliko imaju godina, koliko zarađuju, što ih interesira, što ih boli…), napisati pretpostavke koje imamo, a potom ih i validirati.
Zanimljiv dio odnosio se na prezentaciju korisničkih segmenata ostatku sudionika radionice, nakon čega su svi prisutni prepoznali znaju li nekoga tko podsjeća na persone koje su predstavljali timovi ili jesu li i oni možda sami takvi. Tako sam ja, kao osoba koja voli geeky stvari, ali cijeni i dobar dizajn, spadala u ciljanu skupinu tima Moduletti, Marko, član mog tima, povezao je ekipu zvanu Neizvjesnost sa svojim bratom, jer im je bio potreban netko tko nije iz Zagreba, ali često dolazi u njega automobilom, dok je jedan od mentora, Dario Zorić, povezao nas s Alexis iz SAD-a, koja je bila naš idealan korisnik i koja nam je dala iznimno vrijedne povratne informacije o našem projektu – još iste noći (blažena vremenska razlika!).
Zamka zvana ‘The Mom Test’
I drugi su timovi već petak uvečer iskoristili za komunikaciju sa studentima, poduzetnicima i drugim ciljanim skupinama, dok su neki čekali subotu. Idućeg smo jutra dobro ponovili kako se kod pitanja koja se postavljaju korisnicima mora paziti da ne zapnemo u zamku zvanu “The Mom Test”, odnosno da ne namećemo odgovore te ne dobijemo odgovore koje želimo čuti, nego da postavimo dovoljno otvorena pitanja, a da na njih dobijemo informacije koje će nam pomoći da validiramo pretpostavke. Već nakon prvih odgovora donijeli smo neka ključna učenja koja su malo modificirala naše prvotne pretpostavke.
Put pod noge
Između eksperimenata, odnosno ispitivanja korisnika, održalo se nekoliko predavanja – Dario Zorić, spomenuti mentor, otkrio nam je male i velike tajne networkanja, Ivor Bihar je pojasnio pivotiranje Mediatoolkita, koji je počeo kao alat za otkrivanje sadržaja za novinare, a danas služi za medijski monitoring i praćenje ključnih riječi, dok je Filip Stipančić neumorno objašnjavao proces koji prolazimo. Mislim da smo, zahvaljujući njemu, svi itekako dobro naučili (napamet) definiciju MVP-a.
.@ivorium o nekoliko pivotiranja startupa @mediatoolkit. A ja koristila skoro sve verzije. 😁 #LSDrillZagreb pic.twitter.com/QHZwbRqCRO
— Mia Biberović (@cyberkoza) April 23, 2016
Pravi je izazov bio izaći na teren i prepoznati ciljanu skupinu te dobiti od nje kvalitetne odgovore. Kako je naša skupina bila specifična, odabrali smo kafić gdje bi se najvjerojatnije mogla okupljati. Od nešto feedbacka uživo, nešto putem interneta, uspjeli smo skupiti informacije koje su nam pomogle da neke naše jučer postavljene pretpostavke potvrdimo, a neke su se – poljuljale. Primjerice, kao jednu ciljanih skupina, prepoznali smo osobe koje bi proizvod kupile za poklon drugima, a u razgovoru smo shvatili da je to proizvod koji će osobe radije kupiti za sebe kako bi si ugodile i “počastile” se. Nije ni to loše, ali je drugačije od onog što smo prvotno pretpostavili.
Krug razgovora kasnije došli smo do još zanimljivih informacija o načinima na koje se naša ciljana skupina uopće odlučuje na kupovinu (impulzivni su, radije kupuju offline) i temeljem toga prilagodili smo naše zaključke i daljnje korake.
Pitch za kraj…
Mali korak po mali korak i došli smo do pitcheva. Nakon Darijevog objašnjenja o tome što je sve potrebno za efektivan pitch, pripremili smo se za njega – ali ne uz fancy prezentacije, kako smo priželjkivali, nego uz papire i markere.
Do samog prezentiranja već smo bili premoreni, stoga nisu iznenađivali napadaji smijeha u pitchevima. Sedam timova prezentiralo je, ponovno, ne svoj proizvod ili rješenje, nego put kojim su došli do svog MVP-a. Bili su tu tim Rejected (koji pomaže studentima da pronađu odgovarajući stan), Moduletti (koji radi na novim i atraktivnim konceptima elektroničkih proizvoda, poput produžnih kabela), Frizeraj (koji rješava probleme frizerskih i kozmetičkih salona, a koji ne prate dovoljno informacija o svojim korisnicima), Reci.da (online platforma za povezivanje dobavljača i mladenca, a sve za vjenčanja), Trade Impulse (koji rješava problem malih poduzetnika koji nisu otvorili tvrtku ili obrt), Neizvjesnost (projekt koji rješava problem pronalaska parkirališnog mjesta u Zagrebu za osobe koje dolaze iz drugih mjesta), i na kraju Amaranthine Books. Vjerojatno zbog našeg štreberskog pristupa, ali i Markovih vještina pitchanja (agencijsko iskustvo!), uspjeli smo dobiti i najviše ocjene sudaca, ali daleko je važnije ono što nosimo sa sobom – a to je dokaz da su pretpostavke majke svih zaj…
Ne znam jesu li ideje preživjele, al ja sam jedva. 😰 #LSDrillZagreb pic.twitter.com/m9LmO8yLLW
— Mia Biberović (@cyberkoza) April 23, 2016
24 sata kasnije
I doista, sve što pretpostavite o vašem (potencijalnom) korisniku ne vrijedi ništa ako to niste provjerili. I to na pravi način. Iako sam redovito skeptična prema raznim programima obećavaju poboljšanje poslovanja, jer sam se u vremenu provedenom na Netokraciji nagledala njih i previše, za moj je tim u ovoj fazi poslovanja itekako vrijedilo izdvojiti 24 sata za ovako nešto.
A što smo na kraju zaključili? Ah, pa, prepoznali smo koje korisnike trebamo ciljati i gdje, a, iako imamo manje-više gotov proizvod, iskristalizirao se određen MVP koji bi mogao pomoći da se premosti taj zid između onlinea i offlinea, koji naši korisnici cijene jer im nudi bolje iskustvo kupovine. Ali o tome drugom prilikom jer i tu pretpostavku moramo prvo – validirati. 😉
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
Milan
27. 04. 2016. u 10:59 am
Mia nadam se da si sada i sama uvidjela beskorisnost tih raznih startup ‘drilanja’ i kojekakvih inkubatora po svijetu. Nikad ništa od toga, pravi uspjeh oduvijek se gradi predano i daleko od očiju javnosti, negdje u tišini a ne u Big Brother okruženju. U Big Brotheru profitiraju organizatori a ne sudionici.
Poštovanje
Mia Biberović
27. 04. 2016. u 11:38 am
Mislim da je to individualno te da ovisi od programa do programa. Da, slažem se s tobom da treba raditi predano i u tišini, ali ponekad je dobro da te netko uzdrma izvana i ukaže na stvari koje možda ne vidiš (ili odbijaš vidjeti). Previše sam puta vidjela timove kako su previše ušli “unutar” svoje ideje i ne mogu vidjeti neke očite greške koje rade. Pogotovo u samom startu kad je važno da se stvari dobro postave.
Milan
28. 04. 2016. u 12:38 pm
Mia to bi štimalo kada bi oni koji savjetuju bili svjetski uspješni poduzetnici koji imaju šta za savjetovati. No takvi nemaju vremena za razne inkubatore jer imaju važnijeg posla, zato i jesu uspješni. Na kraju dobivamo situaciju u velikoj većini inkubatora da slijepac savjetuje gluhonijemog, što se i vidi prema prosječnom uspjehu startupa koji prođu inkubatore.
Da sam ja izuzetno uspješan, zašto bi šakom i kapom dijelio savjete nepoznatim nadobudnim igračima koji uglavnom žele lovu na brzaka. Nema nikakvog smisla, takvi obično skupo naplaćuju svoja predavanja i konzultacije.
Više ćeš naučiti u jednoj pametnoj knjizi nego u svim inkubatorima ovog svijeta.
Tomislav
27. 04. 2016. u 2:25 pm
Milane, ne slažem se s tobom. Nisi shvatio poantu LSDrill-a. Ovakvo iskustvo sigurno nemaš! Daleko i u tišni … hmmm … i taj projekt mora doći Blizu i u buku. A onda moraš imati iskustvo LSDrill-a. Moj odgovor prije 7 dana bio bi kao i tvoj. Danas ti savjetujem, ako možeš …probaj!
Ana Veir
29. 04. 2016. u 1:12 pm
Slažem se s tobom Mia jer iako je prvo potreban period o kojem govori Milan i fokus mislim da bi bilo jako korisno otići među ljude i primiti neku svojevrsnu edukaciju nazovimo to tako, otvoriti se novim idejama iliti pivotirati postojeće ideje pa onda opet u mir i tišinu i odlučiti šta ćeš od toga uzeti i primjeniti a što odbaciti. Nije li divno da imamo mentore, da se ljudi pored svojih poslova daju u nešto veće od njih, nešto što je rezultat dijeljenja i kolaboracije. Meni se svidjela energija i zajedništvo, fokus na vježbu i rezultate. To se ponese a četo se događa da su ljudi usamljeni i odustanu od svoje ideje (krenu vrlo entuzijastično) a ja mislim da bi se to manje događalo da se više druže s drugim startup-ovima jer uviđam da svi manje-više imaju slične probleme, izazove i da često ne provjere koja ja stvarna potreba za tim njihovim proizvodima i uslugama. Lean nam je omogućio izloženost stvarnim ljudima koje smo ispitivali uz pomoć objektivnih metoda anketiranja naučenih tijekom radionice…Znači ne tipa: bili biste kupili….itd Ništa vezano za budućnost nije dopušteno pitati..itd itd ima toga još..Isto se ne slažem da oni vrhunski nemaju vremena za dijeljenje savjeta. Evo razloga: pa nije ti jedini motiv novac- oni koji su stvarno uspješni već su ga stekli i uvidjeli da je jedina stvarna moć i ispunjenje u dijeljenju s drugima i zato im je zadovoljstvo vidjeti da još netko uspije, osjetiti tu vibru i sreću kao kad su i sami počinjali. Jedini problemčić zašto ljudi ne prihvaćaju baš nikakvu pomoć i znanje i iskustvu je njihov ego i strah koji proizlazi iz ovog prvog.