Zašto ‘Ivan’ smije biti ambiciozan, a ‘Ivana’ ne?

Nakon događaja ostala sam puna dojmova, a potom sam napravila nešto što do sada nisam. Razmislila sam o svom dosadašnjem poslovnom putu i razmotrila je li me negdje kočila u poslovanju činjenica da sam žena. Uvijek se rado sjetim anegdote s početka svoje novinarske karijere kad su mi u redakciju stizala pisma (da, pisma, bilo je to doba prije ostavljanja nepotpisanih trolerskih komentara ispod teksta) naslovljena na gospodina Biberovića. Zbunilo me to, ali su mi kolege objasnile da je to dobra stvar. Znači da pišem “kao muško”. Naime, najčešće se ispod teksta nisam potpisivala punim imenom, nego samo prvim slovom imena i prezimenom, stoga je bilo “logično” da čitatelji pomisle da sam muško. I da mi se kao takvome obrate za pomoć.

No, prije nekog vremena sam dobila i komentar da pišem “kao žensko”. I da je i to dobro. Ne znam što ni jedno ni drugo znači, ali znam da ništa od toga zapravo nije utjecalo na ono kako pišem. Samo na percepciju drugih prema meni, koja valjda ovisi o tome potpisujem li se ispod svojih tekstova kao M. Biberović ili kao Mia Biberović.

Koče li žene same sebe?

Iako radim u tehnološkom mediju, svakodnevno komuniciram većinom s muškim osobama (jer, eto, i dalje je tako u tehnološkom svijetu, ali stvari se mijenjaju), nisam primijetila da me koči činjenica što sam žensko. Ne kažem da nije bilo situacija u kojima sam “osjetila” da nisam muškarac, samo mislim da ništa od toga nije pretjerano utjecalo na ono gdje sam danas, iako dopuštam da se možda varam.

Ali shvatila sam nešto drugo. Da često kočim samu sebe. Jer pokušavam biti racionalna i ne upuštati se prečesto u izazove, iako bih nekada trebala možda manje razmišljati. Jer ponekad osjećam da su svi oko mene kompetentniji i da će mi postaviti pitanje na koje neću znati odgovor, iako se to ne događa. Jer sam na nekim poslovno zanimljivim događajima radije sjela sa strane, nego negdje bliže sredini, nedajbože naprijed (osim ako nigdje drugdje nije bilo utičnica nužnih za punjač mog računala). Jer mislim da moram biti dobra sa svima, a ne moram. Jer nisam tražila “nagradu” za svoje zasluge, nego očekivala da budem primijećena. Jer svoje uspjehe opravdavam srećom i spletom okolnosti, a ne sposobnostima i radom. Jer mi je sada neugodno što ovo pišem. Jer…

Možda će se neke od vas prepoznati u ovome, a ako uzmete u ruke knjigu Lean In, pronaći ćete se i u mnogim nekim drugim opisanim situacijama, poput onih o usklađivanju obiteljskih obaveza i posla. Ako je tako, onda imamo o čemu pričati, i to poprilično.

Biti skromna ili ne biti?

Jedna od pokretačica Lean In kruga u Hrvatskoj, Ida Pandur, navodi razlike između muškaraca i žena koje je do sada primijetila na svom dosadašnjem poslovnom putu. Jedna od njih direktno se tiče gore navedenih stavki – žene skromno govore o svojim postignućima, a to može utjecati na njihovu karijeru. Međutim, one koje otvoreno govore o svojim uspjesima, mogu se percipirati negativno. Što onda učiniti?

Imala sam iskustvo da su se dečki zapošljavali na više pozicije s boljom plaćom i da su dobivali više prilika na temelju potencijala za napredak i svojih predodžbi o tome koliko oni mogu postići. S druge strane, svjedočim da cure više napreduju na bazi konkretnih rezultata koje su ostvarivale. Razlog tome vidim u tome jer dečki generalno puno aktivnije rade na internom i eksternom PR-u svake stvari koju naprave i svakog mišljenja kojeg iznesu, što im svakako donosi određenu prednost. Žene su skromnije kada govore o svojim postignućima. S druge strane, na mišljenje cura koje svoj stav jasno iznose i za sebe traže napredak, a ne mora se poklapati s mišljenjem druge strane, se zna gledati kao na nešto što nije super karakteristika. Tu se vraćamo na ono da su riječi ambicioznost, hrabrost i dobar rezultat – “muškog roda” te da pripisivanjem curama dobivaju novu, nerijetko negativnu konotaciju. Bitno je, unatoč tome što se tako nešto čini kao barijera i ponekad donosi loš imidž u firmi, da se cure i žene ohrabre i same sebi češće priznaju koliko vrijede, da o svojim rezultatima progovore i da se ne boje tražiti više za sebe kada to zaista i zaslužuju – onda će se to odraziti i na percepciju društva o sustavu vrijednosti osoba neovisno o spolu.

To je samo dio tema o kojima Sheryl Sandberg, COO Facebooka, govori u svojoj knjizi Lean In iliti Ustrajnost, koja je nakon objave potaknula niz pokreta diljem svijeta i inicijativa koje žele mijenjati stereotipe. Jedna od meni dražih inicijativa jest ona koja je napravljena u suradnji s Getty Imagesom, gdje se direktno želi utjecati na ono kako mislimo da zaposlene žene, posebno one koje su majke, trebaju izgledati. Znate one tipične stock fotografije na kojima je bjelkinja u sivom odjelu s neatraktivnom aktovkom, ponekad nasmiješena, često uzrujana? Poslovna žena više nije to, ako je ikad i bila.

Knjiga je inspirirala mnoge da se pokrenu, a Nada Kaurin, druga pokretačica Lean In kruga u Hrvatskoj, sjeća se kako su se i njoj odmah nakon zaklapanja knjige počele po glavi vrtjeti razne misli, okretati kotačići, razvijati ideje.

Ako bih jednu morala izdvojiti onda je to sljedeća: “To je to! Moram nešto promijeniti!”. Svi čitamo puno knjiga i svaka knjiga može ostaviti različiti dojam… Neka knjiga nas dirne, neka knjiga nam potakne maštu, neka nas nasmije, neka čak i naljuti. Rijetko koja knjiga nas potakne na akciju i promjenu, a meni, a vjerujem i mojim ostalim Lean In ženama, učinila je upravo to – potaknula nas na djelovanje. Svaka od nas, kad je pročitala knjigu, pomislila je isto i tako je na kraju i nastala priča Lean In Hrvatska. Knjiga nije revolucija, ali čitajući knjigu mislim da svaka žena za sebe može dobiti ideju kako pokrenuti svoju vlastitu malu revoluciju… Kako u poslu, privatnom životu ili društvu izboriti svoje mjesto pod suncem koje joj najbolje odgovara.

“Ivan” je super, “Ivana” baš i ne

Na prvom Lean In događaju u Zagrebu izneseni su i rezultati jednog zanimljivog istraživanja koje, iako provedeno na manjem uzorku ljudi, jasno pokazuje razliku između percepcije zaposlenog muškarca i žene. Istraživanje je inspirirano onime iz 2003. godine koje su proveli profesor Frank Flynn sa Škole biznisa na Columbiji i profesor Cameron Anderson sa Sveučilišta New York. Profesori su skupljali mišljenja o osobama koje su se “zvale” Heidi i Howard – oboje su bili jednako uspješni, dijelili su jednaka iskustva, ali se razlikovala percepcija prema njima. Jelena Mijailović objašnjava kako je tekao hrvatski eksperiment:

Kako je američki kontekst značajno različit od našeg, željele smo provjeriti vrijede li iste predrasude i u Hrvatskoj te smo na nešto više od 80 adresa poslale kratku anketu o uspješnoj poslovnoj osobi na visokoj poziciji koja ima dvoje djece i završila je školovanje u inozemstvu. Jednu smo osobu nazvali Ivan, a drugu Ivana te ispitanike zamolili da daju svoj prvi dojam i pretpostavke o drugim domenama njihovih života. Važno je naglasiti da nije riječ o istraživanju s nacionalno reprezentativnim uzorkom, jer su ispitanici mahom naši prijatelji i poznanici te je riječ uglavnom o visoko obrazovanim, uspješnim mladim ljudima, što rezultate istraživanja čini još poraznijima.

Pokazalo se da je percepcija o osobi u velikoj mjeri različita kada ispitanici misle da govorimo o ženi, a ne o muškarcu. Većina misli da Ivana uglavnom ne kuha, ima pomoć oko djece od osobe koja nije njen partner, da je rastavljena ili da se nije ni udala, a opisuju je kao preambicioznu radoholičarku i prezaposlenu karijeristicu, dok s druge strane Ivana većina smatra sretno oženjenim te je opisan kao uspješan, zgodan, vrijedan i pametan muškarac koji uživa podršku i pomoć svoje partnerice koja je preuzela brigu o kućnim obvezama i odgoju djece. Većina bi voljela da im je Ivan šef, da rade s njim, ali i da im je privatno prijatelj, što s Ivanom u većoj mjeri nije bio slučaj.

Jelena napominje da su očekivale rezultate ovog tipa, ali su ju razočarale predrasude žena, odnosno raznih “Ivana” koje su sebi sličnu osobu ocijenile na ovaj način. Kako kaže, to nam samo govori da su predrasude svuda oko nas, pa i u nama, i identificiraju svu kompleksnost uloga obrazovane majke, supruge i poslovne žene te stavljaju nas sve pred ozbiljan izazov.

Žena je ženi inspiracija – ili bi to trebala biti

Jedna druga “Ivana”, Ivana Grbavac, smatra da bi svaka žena trebala inspirirati, potaknuti i ohrabriti drugu ženu, a svaki razgovor, ideja ili aktivnost znači puno kako u ukazivanju ženama da mogu biti što žele. Vjeruje kako i samo poticanje diskusije može donijeti pomak i svakome pokazati da u okviru svoje svakodnevice korak po korak može promijeniti statistike i predrasude.

Prvi je korak osvijestiti da postoje interne i eksterne barijere specifične za žene, ali da istovremeno postoji način kako da se te barijere preskoče. Svaka žena koja želi doprinijeti u okvirima Lean In platforme, može krenuti od sebe i učiniti nešto prvotno za sebe kako bi bila uspješna i ispunjena. Svaki korak znači puno – u privatnoj sferi to može biti preuzimanje rizika ili odluka o pregovaranju za bolji posao ili plaću i samim time može inspirirati druge žene ili promijeniti stereotipe. Putem redovitih druženja, mentorstva, predavanja i uključivanjem u Lean In, svaka žena može i multiplicirati što čini za sebe na širi krug. Nadamo se da smo bar zagrebale površinu tematike lokalno pokrenuvši aktivnosti u Hrvatskoj i zahvalne smo i ponosne na sve druge udruge i platforme koje su posvećene istom cilju, zajedno smo jače i nadamo se još većem domino efektu. I u duhu jednakosti, ne zaboravimo da Lean In pokret može biti jednako inspirativan i pozitivan za muškarce, koliko i za žene.

Planovi za Lean In u Hrvatskoj

Prvi koraci su tu, prvi susret je napravljen, odaziv na njemu bio je odličan, dojmovi su pozitivni. Što je iduće? Sarah Josipović navodi grupe aktivnosti: mentorstvo, edukacije, PR aktivnosti, networking te suradnju sa sličnim inicijativama.

Kroz mentorstvo primarno želimo poticati razmjenu znanja i vještina među članicama, kroz edukaciju rastemo, a PR aktivnosti će nam pomoći da stvaramo pozitivno i ohrabrujuće okruženje za vlastitu afirmaciju i ostvarivanje punog potencijala. Kroz networking aktivnosti želimo stvoriti platformu koja će ženama omogućiti jednostavnije povezivanje s obzirom na poslovne interese, a izrazito nam je važno imati odličnu suradnju sa svim sličnim inicijativama jer svi zapravo kroz različite načine želimo postići isti krajnji cilj. Krajnji cilj se očituje u tome da ćemo živjeti u društvu kojem nisu potrebne inicijative kao Lean In jer će to značiti da svi izazovi za žene koje smo istaknule kroz predstavljanje platforme više ne postoje.

Djevojke, žene, majke, poduzetnice, menadžerice, kreativke, sanjarke, realistice – štogod da ste, nije nužno da sudjelujete aktivno u zajednici da bi se promjena dogodila. Prva ide iznutra – da se prizna ima li nešto što vas koči na osobnom razvoju, a potom da se provjeri jeste li i sami podlegli stereotipima i možda koju “Ivanu” osudili bez osnove. Ako pak želite biti aktivniji u zajednici, mijenjati statistike, preimenovati termine, sudjelovati ravnopravno u muško-ženskoj “igri”, a i pisanju njenih pravila, djevojke iz Lean In pokreta pozivaju na uključivanje na platformu te učlanjivanje u Facebook grupu koja svakog dana broji sve više članova. Muškarci nisu izostavljeni, dapače. Napomenimo samo da je upravo jučer na svjetskoj razini osnovan pokret #LeanInTogether – ustrajmo zajedno. Neka to ne bude samo fraza.