Zašto se zakoni brzo donose za Agrokor, ali ne i za sve ostale poduzetnike?

Nije nova stvar da se poduzetnici utapaju u nizu nepotrebnih propisa, tu je i tromi, neefikasni državni aparat, a sad smo dobili i nepobitni dokaz da je naš porezni sustav među najkompleksnijima, ističe Ivana.

Porezom protiv ekonomske logike

Analizirajući porezne sustave u 94 zemlje svijeta, TMF donosi poreznu analizu pod nazivom The Financial Complexity Index 2018. Rezultati ove stručne analize su za Republiku Hrvatsku katastrofalni – prema kompleksnosti poreznog sustava Hrvatska je na 12. mjestu u svijetu.

Stručnjaci TMF Grupe u analizi za Hrvatsku kažu:

Hrvatska je i dalje jedna od porezno najopterećenijih zemalja u EU. Čak i nakon porezne reforme. […] Velik dio reforme kao i potezi prema boljoj poslovnoj okolini, osobito za osnivače i male poduzetnike se i dalje nalaze u povojima, pa će pozornost na Hrvatsku biti usmjerena i u idućim godinama.

Po Eurostatu je jasno vidljivo i da je Hrvatska oporezovana značajno iznad prosjeka, dodaje Ivana, a s udjelom parafiskalnih nameta u ukupnoj masi poreza uvjerljivo je prva država EU s 18.2%:

Zaista je nedopustivo, da u 2018. godini mi nismo u stanju shvatiti i prihvatiti elementarne ekonomske zakonitosti. Temeljna ekonomska logika, dokazana nebrojeno puta u praksi, kaže da niski porezi vode do široke porezne baze, a ona posljedično vodi do većih poreznih prihoda. I to je win-win kombinacija za svakoga. Poduzetništvo, državu i stanovništvo. Prvo treba postati bogat niskim porezima, a tek onda se postaje socijalno siguran.

Da bi se poduzetništvo moglo razvijati, treba se stvoriti jednostavan okvir za poslovanje na slobodnom tržištu, kaže Ivana – a kao dobar primjer iz Europe navodi Norvešku, za koju gore spomenuta analiza kaže:

Norveška regulatorna okolina općenito je transparentna s niskim zahtjevima izvještavanja i malom birokracijom. Većina poslovnih podnesaka za računovodstvo i porez može se izvršiti elektroničkim putem, dok se procesi i struktura relevantnih tijela pojednostavljuju.

Zašto Hrvatska ne može biti uz bok s Norveškom?

Odavno je očito da su nam promjene nužne, ali one dolaze iznimno polako. To je ono što je Ivana zacrtala da će promijeniti u trajanju svog mandata:

Trenutno imam samo jedan cilj, a to je donijeti izmjene zakona koje se odnose na rasterećenje poslovanja postojećih poduzetnika, ali i novi zakon na kojem radim u kojem ćemo napokon po prvi puta definirati poduzetnike početnike i startup poduzeća, uputiti u saborsku proceduru i kroz rasprave pokušati dobiti potporu za iste.

Svjesna je da je u oporbi, kaže, ali ne vidi razloga da bar ne pokuša vladajućima objasniti stvari koje treba mijenjati ako želimo da se poduzetništvo rastereti i osnaži, a samim time i otvore nova radna mjesta. Ali to je lakše reći, nego učiniti, jer procedura donošenja zakona u Hrvatskoj izgleda po prilici ovako:

Za jednu izmjenu zakona trebam prvo istražiti sve druge zakone kojih se ta izmjena tiče. Nakon toga u suradnji sa stručnim službama izraditi prijedlog izmjene zakona ili zakon. Ako se radi o zakonskom prijedlogu, gotov zakonski prijedlog šaljem na javno savjetovanje. Nakon javnog savjetovanja, sve komentare i prijedloge koji doprinose učinkovitijem zakonskom prijedlogu uvrštavam u sam zakon. Takav zakonski prijedlog uputim u saborsku proceduru. Prijedlog zakona ide na mišljenje vladi.

Kada vlada dostavi svoje mišljenje o određenom prijedlogu ili izmjeni zakona, tek tada zakon ide u saborske odbore. Nakon što se na odborima glasuje o zakonu ili izmjeni zakona, isti dolazi u sabornicu u prvo čitanje na raspravu i glasovanje. Ako prijedlog zakona prođe u prvom čitanju, zastupnici o njemu raspravljaju i predlažu amandmane u drugom čitanju, nakon čega to postaje konačni zakon i o njemu se glasuje.

Daleko je to od sustava koji je idealan za brze reakcije, pa ipak, iz slučaja Agrokor vidimo da je zakone moguće donijeti u relativno kratkom roku, kada za to postoji motivacija. Ako ništa drugo, Lex Agrokor nam je pokazao da nije stvar u tome se “ne može” brzo djelovati, a pitanje koje trebamo postaviti je zašto se ta ažurnost ne primjenjuje i na drugim zakonima koji koče domaće poduzetnike i gospodarstvo.

Do poduzetništva nikome nije stalo, osim poduzetnicima

No za to smo si djelomično i sami krivi – dobar način da se državni vrh motivira je pritisak – onaj koji bi poduzetnici, javnost, a posebno mediji trebali vršiti da se riješe problemi koji nas muče svakodnevno, a ne dolaze s apozicijom “afera” i nisu toliko klikabilni.

Dok god se više piše o tome tko je što obukao u Saboru, nego što se tamo pričalo, sami perpetuiramo taj sustav:

Samo zamislite da se onoliko koliko se piše o mojim odjevnim kombinacijama piše o razvoju malih poduzetnika, o samozapošljavanju, o pozitivnim primjerima mikro i malih poduzetnika i obrtnika. Pa to su stvari koje donose promjene, svi zajedno trebamo otvarati ljudima oči da shvate da sami sebi mogu stvoriti posao, i svi zajedno trebamo raditi na zakonskim okvirima koji će im omogućiti rasterećeno poslovanje.

No je li to samo optimizam? Ivana je vjeruje da nije:

Uvjerena sam da svaka osoba na temelju svog znanja, iskustva ili talenta itekako može sama sebi stvoriti posao, ali na to je trebamo potaknuti kako pozitivnim primjerima tako i zakonskim okvirima. Zašto uostalom ne omogućimo osobi koja po prvi puta ulazi u poduzetništvo uvjete da pokuša svoje znanje, iskustvo ili talent pretvoriti u posao, a da pritom, ako ne uspije, ne ostaje doživotni dužnik državi?