“Kod nas toga nema”: Samo 16% žena u hrvatskoj IT industriji nije doživjelo spolnu diskriminaciju

Gore navedeno je (sada već izbrisan) komentar na izvještaj s konferencije Ladies of New Business: Tech edition, gdje su Gen Ashley i Christina Richter pričale o izazovima žena u tehnološkom sektoru i kako se možemo s njima uhvatiti u koštac. Iako je ironija tog komentara promaknula, čini se, jedino samom komentatoru, prije konferencije i mi smo se upitali isto pitanje:

Je li nejednakost uistinu u našim glavama?

Priče o nejednakosti u sektoru često se svedu na anegdote prepričane na konferencijama poput ove ili na kavama dok odmahujemo rukom, kao da su iritantne muhe koje tu i tamo prolete kroz naš karijerni prostor. No kako sve to izgleda kad anegdote zamijenimo brojkama? Ususret Ladiesu, proveli smo anketno istraživanje da provjerimo.

25% žena u IT sektoru bilo je manje plaćeno od kolega na istim pozicijama

“Pay gap ne postoji” jedan je od najčešćih argumenata onih koji niječu svaku mogućnost nejednakosti, uz objašnjenje kako žene same biraju manje plaćene karijere. No što se događa kad izuzmemo tu varijablu i fokusiramo se na jednu industriju – IT – i tehnološke uloge u njoj?

Sve naše ispitanice rade u tehnološkoj industriji, predominantno u developerskim agencijama te tehnološkim tvrtkama koje se bave razvojem vlastitog proizvoda – taj segment čini više od 85% ispitanica. Nešto više od 24% ih je na upravljačkim pozicijama (u menadžmentu), isto toliko ih se bavi vođenjem projekata, 13,6% ih se bavi programiranjem, dok je ostatak na različitim drugim tehnološkim pozicijama, poput sysadminki, analitičarki, testerica i sličnim poslovima.

Pa jesu li te žene ravnopravne u svojoj industriji i osjećaju li se ugodno na svom poslu?

Za početak, 25% naših ispitanica – svaka četvrta – bila je plaćena manje od muških kolega na istoj poziciji – nažalost, nismo ispitali koliko ih je bilo upoznato s tuđim plaćama, no uzevši u obzir da je riječ o najčešće tajnim podacima, stvarni broj mogao bi biti još i veći.

38% ih se osjećalo zakinutim za napredovanje u odnosu na muške kolege, a u otvorenom pitanju o neugodnim situacijama s kojima su se srele dobili smo i nekoliko anegdotalnih primjera:

Prije porodiljnog sam bila (jedini) project manager. Nakon povratka s porodiljnog, tim se proširio, dobila sam Lead PM-a (muškarac) bez da mi je itko tu odluku objasnio, najavio ili nešto slično. Nisam imala prilike sudjelovati u “natječaju” za lead poziciju, iako sam svojim vještinama, znanjem i iskustvom itekako to mogla.

Pitanja vezana uz djecu također su se pokazala kao lajtmotivi u problematici, pa su se naše ispitanice našle u neugodnim situacijama s nadređenima zbog odlaska na čuvanje trudnoće, doživjele pritisak da se ranije vrate s porodiljnog dopusta ili zbog uzimanja bolovanja radi bolesnog djeteta. Također je bilo i nekoliko primjera kada su poslodavci postavili protuzakonito pitanje – “Planirate li imati djecu?”.

No situacije s kojima se najviše ispitanica poistovjetilo (njih preko 40%) uglavnom su subjektivne prirode – osjećale su se kao da se moraju više dokazivati od muških kolega, te da ih sami kolege ili nadređeni manje cijene. Isti broj ih je bio u situaciji kada se klijent ili nadređeni obraćao isključivo njihovom kolegi, umjesto njima, kao i u situaciji u kojoj je nadređeni, kolega ili klijent prešao granice profesionalne komunikacije.

Da su im pridružene neke manje brojke, lako bi ih se moglo otpisati kao osobni dojam ili individualna iskustva, no kada znamo da ih je doživjela gotovo svaka druga žena u IT industriji, teško je poreći da postoji stvaran problem. 

Kako se s time nose? Uz optužbe da se “žale”.

Još jedan od popularnih komentara (a vjerojatno i razlog zašto žene često odluče ne govoriti javno o problemima s kojima se susreću), jest da se “vole žaliti o tome kako je industrija prema njima nepravedna”.

Podaci ipak pokazuju da je potpuno suprotno – unatoč tome što se suočavaju sa situacijama s kojima se njihovi kolege ne moraju nositi, naše ispitanice su nam dale do znanja da su zadovoljne na svojim poslovima i svojim pozicijama na poslu.

Većina negativnih situacija s kojima su se srele, poput postojanja “bro kulture” koje je navela četvrtina ispitanica, činjenice da ih kolege manje cijene, pa čak i spolno uznemiravanje, većinu njih ne bi ponukalo da potraže drugi posao. Čini se kako su to jednostavno stvari na koje su “navikle”, one na koje se odmakne rukom i smetne s uma.

Ono što bi, i to gotovo bez iznimke, je manja plaća u odnosu na kolege na istim pozicijama, a velik broj sudionica dao bi otkaz i u drugim situacijama kad bi diskriminacija došla s vrha – od njihovih nadređenih i menadžmenta.

Treba napomenuti i da je jedan od bitnijih faktora pri odabiru novog posla prema našem istraživanju to da poslodavac podržava ili održava događanja, edukacije i inicijative namijenjene ženama, što znači da se i dobra volja poslodavca da ispravi nejednakost u industriji itekako cijeni u odabiru.

Kako stanje učiniti boljim?

Globalne i domaće tvrtke vole isticati kako žele IT učiniti ravnopravnijim igralištem za žene i muškarce, a predlaže se nekoliko inicijativa kojima bi se to moglo postići. Kod naših su ispitanica one naišle na različite nivoe entuzijazma.

Politika posebnih kvota za žene najviše je polarizirala ispitanice – nešto više od pola ih smatra takve inicijative beskorisnima. Anonimiziranje CV-a kako bi se “na prvi pogled” eliminirala diskriminacija po spolu (ali i dobi ili nacionalnosti) naišla je na nešto više podrške, dok je prilično unificiranu podršku dobila ideja o javno iskazivanju plaća unutar tvrtke, kako bi se eliminirala mogućnost prikrivene diskriminacije kroz plaće.

Događaji namijenjeni ženama, kao i posebne radionice za žene također su procijenjeni kao donekle korisni ili vrlo korisni, što nam je iznimno drago jer je čest komentar na događaje namijenjene ženama “Zašto bi im to trebalo?! Hoćemo li onda imati i posebne konferencije za muškarce?!”.

Očito, zato da mogu javno govoriti o problemima u vlastitim industrijama i kako se s njima nose, bez da im anonimni komentatori spočitavaju što su se odlučile išta reći.

Za kraj, odmaknimo se malo od podataka

Nadam se da su sve disidente kojima su puna usta toga da je IT “najdemokratskija” industrija barem malo osvijestiti da se njihove kolegice nose s problemima o kojima oni nikad ne moraju razmišljati. I da nije riječ o nekim izoliranim slučajevima, već o (statistički) svakoj drugoj ženi koja s njima radi.

A ako vam treba još anegdotalnih dokaza, pročešljajte članke o uspješnim ženama u industriji. Ispod njih ćete naći svakakve komentare – na samom izvještaju s naše konferencije Ladies of New Business, u istoj raspravi se kune u demokratičnost industrije i ističe kako je realan i praktičan problem zaposliti ženu.

Ispod intervjua s uspješnom IT konzultanticom, koji bi trebao poslužiti kao poticaj mladim ženama da se odvaže na tu karijeru, ostavljaju se komentari da je napredovala “na koljenima” (poseban pozdrav tom Facebook komentatoru, s čije se profilne slike smiješila njegova malodobna kćer).

Ne trebam valjda ni spominjati IT administratora s početka priče koji bez kompleksa smatra da je Gen Ashley, umirovljena Googlerka i žena čiji je CV u IT industriji duži od ovog članka, previše sjedila za “pudijerom”.

Ako ništa drugo, barem priznajte kolegicama to što su na sve ovakve komentare i situacije odmahnule rukom, okrenule očima i nastavile graditi svoju karijeru u IT-u.