Fakulteti (očito) ne mogu pratiti potražnju za IT kadrovima, mogu li tečajevi i inkubatori pomoći?

Mogu li (online i fizički) tečajevi, kampovi i svi drugi oblici edukacije brže i agilnije (nije li to premisa cijelog IT ekosustava?) proizvesti i pripremiti radnike za izazove s kojim će se susresti jednom kada zakorače u svijet IT-a?

Tko će pratiti sve veće potrebe…

Usprkos nadolazećoj (ili već prisutnoj) recesiji, vodeći CEO-ovi i CFO-ovi podupiru daljnja tehnološka ulaganja i digitalnu transformaciju. Pa tako Gartner predviđa povećanje IT ulaganja na 4.6 bilijuna $ u 2023. godini (rast od 5.1% u odnosu na 2022.) kao odgovor poduzeća na turbulentna globalna događanja. Logično je zaključiti da će povećana potražnja za IT rješenjima potaknuti još veći val zapošljavanja u IT tvrtkama, ali i šire. To, pak, nameće pitanje pronalaska i dostupnosti kvalificiranih radnika.

Može li tradicionalni obrazovni sustav pratiti te potrebe?

Ako je vjerovati vodećim analitičarima i prognozama, odgovor je ne.

Studija Korn Ferryja predviđa da će do 2030. godine postojati globalni nedostatak talenta od više od 85 milijuna ljudi. Ako se ne pronađe rješenje, taj bi nedostatak mogao rezultirati i gubitkom od oko 8,5 bilijuna $ nerealiziranih godišnjih prihoda.

Uzrok nastale nestašice proizlazi i iz demografskih trendova. Mnoge europske i svjetske nacije desetljećima bilježe niske stope nataliteta. Paralelno s time, do spomenute 2030. generacija baby boomera imat će najmanje 65 godina te će biti spremna napustiti tržište rada. Mnogi od njih će biti zamijenjeni pripadnicima mlađih generacija i jasno je očekivati da neće svi mladi biti zainteresirani za životni put koji podrazumijeva investiciju nekoliko godina života za završetak fakulteta.

Efekt globalizacije i brisanje međunarodnih granica, barem u smislu kretanja radnog kapitala, također su pridonijeli i intenzivirali borbu za talentom te dodali varijablu globalno u već zamršenu jednadžbu. Uzmimo samo kao primjer Hrvatsku. Pridruživanje europskoj zajednici, sada već daleke 2013. godine, omogućilo je našim radnicima da bez većih problema svoje usluge ponude izvan granica države.

IT-ovci nisu izuzetak, naročito zbog konstantnih poreznih kemijanja naše Vlade i nepostojanja nekog oblika protekcije (sve mi se čini da industrije od posebnog nacionalnog interesa nikada neće biti definirane) niti konkretnih poticaja na zapošljavanje u toj industriji – zbog čega u drugim državama Europe mogu ostvariti bolje uvjete, što najčešće podrazumijeva mogućnost veće zarade.

… Kad broj upisanih i diplomiranih studenata na IT studijima godinama stagnira

Spomenute brojke i prognoze očito nisu u potpunosti uhvatile pažnju našeg resornog ministarstva. Iako hrvatski obrazovni sustav nastoji pratiti potrebe tržišta rada povećanjem broja visokoobrazovnih ustanova koje imaju neki oblik IT studija, najvažnije brojke (br. upisanih i diplomiranih studenata) nažalost godinama stagniraju.

Tehničke fakultete u RH upisuje oko 18-19.000 studenata već godinama, a broj diplomiranih iznosi 8-9.000. S druge strane, potrebe tržišta su znatno veće od trenutnih 59.700 IT-jevaca, koliko ih ima prema podacima HUP ICT-a.

Tablica: Broj diplomiranih studenata u RH prema području studija, 2017/18 – 2019/20

Izvor: Broj diplomiranih studenata prema području znanosti, Agencija za znanost i visoko obrazovanje

Te su brojke posljedica i sustavnog problema koji desetljećima obilježava naše obrazovanje, a kojeg jasno dočarava i ova tablica – neusklađenost sustava obrazovanja s potrebama tržišta rada, problem o kojem se već pisalo na Netokraciji.

Politički razlozi i pritisci su češći razlog pokretanja studijskih programa nego potrebe gospodarstva i ekonomije. To se najviše ogleda na primjeru upisnih kvota na studijske programe – visoke upisne kvote (a to automatski podrazumijeva i veći broj diplomiranih studenata svake godine) su konstanta za društvene studije poput ekonomije i prava, a niske za deficitarna zanimanja u IT-u.

Dodatni nedostaci “tradicionalnog” obrazovanja su često zastarjeli kurikulumi, izostanak suradnje s privatnim sektorom (u obliku praksi ili studentskih poslova) te “dugovječnost” obrazovnog ciklusa (koja podrazumijeva min. 3-5 godina za isporuku finalnog produkta, tj. diplomiranog studenta).

Potencijalna rješenja: online tečajevi, inkubatori…

Potencijalno rješenje dijela problema i pomoć svijetu IT-a može biti sve popularniji svijet online obrazovanja. S jedne strane imamo Udemy, Codecademy, Career Karmu i ostale predstavnike Education on Demand-a (EOD; edukacija na zahtjev).

Te su platforme korištene od strane milijuna korisnika globalno, podržane od industrijskih lidera te nude pristup edukativnom sadržaju bilo kada, bilo gdje (naravno, uz pretpostavku da postoji internetska veza). Iskustvo učenja je veoma personalizirano jer dijeli nastavni sadržaj na niz modula i lekcija koje često uključuju videzapise, bilješke i testove koje možete prolaziti svojim tempom. Svaki korisnik diktira koliko će brzo (ili sporo) proći kroz određenu cjelinu, a 24/7 pristup sadržaju omogućava nesmetano ponavljanje gradiva.

S druge pak strane, imamo edukacijske kampove i razvojne centre, koji svake godine generiraju sve više prijava i polaznika agilnim pristupom obrazovanju te pozitivnim utjecajem na širu društvenu zajednicu.

Inkubator PISMO powered by A1 godišnje u Novskoj okuplja 40-ak polaznika zainteresiranih naučiti više o game devu. Dominik Cvetkovski, jedan od predavača sedmoj generaciji Unity edukacije, rad i svrhu inkubatora promatra kao alternativu, a ne nadopunu tradicionalnom obrazovanju:

Svakako smo svojevrsna alternativa, primarno jer trenutno ne postoji „tradicionalno“ obrazovanje kad je u pitanju game dev. koje bi mi mogli nadopuniti. Čak ni studenti FER-a, FOI-a ili drugih informatičkih i grafičkih fakulteta ne stječu potrebna znanja za rad u ovoj industriji.

Smatram da konkuriramo fakultetima po tome što se naši ljudi puno brže zaposle u industriji od ljudi koji su došli s fakulteta. Tome najbolje ide u prilog podatak da je 92% polaznika bilo nezaposleno prije edukacije, a da ta nezaposlenost bude 9,9% poslije Unity edukacije.

Slično razmišljanje dijeli i Dejan Iličić, direktor AI centra Lipik, čiji program svake godine okuplja 40-ak kandidata željnih naučiti više o umjetnoj inteligenciji. Program se provodi od ožujka 2021. godine u suradnji sa HZZ-om.

Krajem prošle godine, s edukacijom je završila treća generacija polaznika, predvođena glavnim predavačem Hrvojem Kukinom, koji će uskoro doktorirati na području kvantne umjetne inteligencije te gostujućim predavačima s hrvatskih fakulteta uz zaposlenike hrvatskih tvrtki koje se bave umjetnom inteligencijom.

Kreće se od pitanja: Kakav profil ljudi vam treba?

Sama organizacija takvih programa podrazumijeva konstantno prilagođavanje potrebama tržišta, ali i feedback polaznika, potvrđuju moji sugovornici. I u Lipiku i u Novskoj naglasak stavljaju na stjecanje onih znanja i vještina koje će polaznike pripremiti za rad u praksi. Evo kako Dominik komentira njihov program i prilagodbe:

Program inkubatora PISMO je koncipiran tako da se svake godine stavi fokus na ono što tržištu najviše treba. S obzirom na dugogodišnje iskustvo u industriji i mnoga poznanstva, znam na kakvim proizvodima rade različite tvrtke i raspitam se kod njih kakav profil ljudi i s kojim vještinama im je trenutno najpotrebniji ili će biti potrebni u periodu od 6 mjeseci te se po tome koncipira program.

Naša edukacija kreće od početka, za same početnike u programiranju. Puno je bitnija strast osobe za izradom videoigara nego samo tehničko predznanje. Dosta polaznika prije edukacije nisu nikad ušli u svijet programiranja tako da se prvih 2 tjedna edukacije uči programska logika na papiru, a poslije toga se uče osnovne stvari oko Unityja poput komponenti, UI-a, fizike, level dizajna, game dizajna, Invoke/IEnumerator itd.

Uz to, polaznici ne uče samo programiranje već i project management. U prva tri mjeseca edukacije, tj. u prvom dijelu programa, naglasak se stavlja na to da polaznici do završetka edukacije znaju samostalno napraviti igru od a do ž i izbaciti ju na tržište.

Drugi dio programa se koncipira prema željama polaznika – svatko kaže što želi raditi za završni rad (kakvu video igru želi napraviti timski ili solo) i onda ja prilagodim sadržaj predavanja onome što oni moraju raditi u svom završnom radu.

Stvaranje teorijske podloge na koju će se potom nadovezati i upotpuniti izrada praktičnog rada, model je koji slijede i u Lipiku, pojašnjava Dejan:

Baza edukacije je učenje programiranja u programskom jeziku Python, a nakon toga polaznici uče različite biblioteke i sve što je potrebno da netko radi s podacima i koristi ih na području umjetne inteligencije. Također, učimo ih i osnove frontend i backend programiranja te rada s bazama podataka. To im je sve potrebno da bi do kraja edukacije napravili svoj praktični proizvod do faze prototipa.

Pri odabiru polaznika, gledamo njihove životopise, održavamo usmene razgovore i provedemo pismenu provjeru predznanja na području programiranja, matematike i teorije poznavanja osnova umjetne inteligencije.

Pokušavamo da je dio naših edukacija sve ono najnovije što se pojavi u svijetu. Zato i dovodimo zaposlenike mnogih hrvatskih startupa kao goste predavače kako bi naši polaznici bili upoznati s realnim poslovnim svijetom i svime što se u njemu događa. To je naša prednost nad „tradicionalnim“ obrazovanjem, možemo svoje programe mijenjati na tjednoj bazi bez da čekamo na različita odobrenja nadležnih institucija.

A kolika je važnost praktičnog rada, Dominik je jednostavno objasnio:

Ocjene nikada nisu bile prikaz znanja, tako da ih mi nemamo. Ovdje koristimo realnu surovost tržišta – napravi igru ili AR aplikaciju i prodaj ju na tržištu!

Podrška ne završava s edukacijom

Osobniji i poticajni pristup ne prestaje po završetku edukacije jer polaznici mogu računati na daljnju podršku svojih mentora, zajednice i lokalne uprave. Dok je većina studenata po završetku studija osuđena na surovost tržišta rada i samostalni pronalazak zaposlenja, polaznici inkubatora PISMO nastavljaju dobivati podršku:

Polaznici na kraju programa imaju 4 opcije:

• Postati ponovno nezaposleni
• Zapošljavanje na radnom mjestu nevezanom za program
• Zapošljavanje u industriji videoigara
• Otvoriti svoj start-up te dobiti različite vrste poticaja, od HZZ-a (110.000kn) ili od grada Novske (45.000kn) te pomoć razvojne agencije u početku poslovanja.

Također i osobno nastojim pomoći svim svojim bivšim učenicima pa mi se tako mogu javiti u bilo kojem trenu.

Mladi programeri koji su nekoliko mjeseci svog života proveli u Lipiku također mogu birati hoće li iskoristiti dodatne benefite koje im zajednica i grad stavljaju na raspolaganje:

Naši polaznici imaju više opcija. Mogu tražiti posao na području programiranja i umjetne inteligencije, mogu potražiti neke druge poslove, a mogu ostati i u Lipiku i otvoriti svoj paušalni obrt ili tvrtku te krenuti u svoj poduzetnički pothvat. Tako već u našem inkubatoru i akceleratoru imamo 14 stanara. Oni koji su otvorili svoje startupe, dobili su povoljne prostore i urede u inkubatoru, pomažemo im da se razvijaju, Grad Lipik im financijski izdašno pomaže.

Drugi su, pak, polaznici odrađivali svoj praktični rad u tvrtkama iz realnog sektora, a neki od njih su se kasnije i zaposlili u tim tvrtkama. Od prve generacije čak 15 od 23 ljudi se zaposlilo u programerskom svijetu, a od druge 12 od 20.

I za kraj, rezultate rada inkubatora PISMO i AI centra Lipik ne osjete samo polaznici programa, već i lokalna zajednica kroz rast broja stanovnika, poslovnog ekosustava, širenje lepeze usluga lokalnih obrta, itd. Dominik je tako svoj kompletni život preselio u Novsku:

A nisam jedini – dolaze ljudi iz cijele Hrvatske, a vraćaju se i pojedini Novljani koji su otišli u inozemstvo. Od 40 polaznika svake generacije, otprilike destero ih ostane u Novskoj i to je jedan od najpozitivnijih pokazatelja razvoja lokalne ekonomije.

Kad sam tek došao u Novsku, prosječna cijena najma stana ili kuće je bila oko 500 kn/mjesečno. Nakon prve generacije, cijena je narasla, a smještajni kapaciteti su stalno puni tako da je cijena najma sad 1500-2000 kn/mjesečno.

Još jedan primjer (utjecaja na lokalnu ekonomiju) su prilagodbe lokalnih kafića i ugostitelj koji su počeli prilagođavati svoj sadržaje gamerima. Npr., u kafićima se održavaju gaming večeri gdje se igraju turniri…

Za Lipik, grad koji broji svega 5 tisuća stanovnika, priljev 20-30 mladih ljudi svake godine također puno znači, dodaje Dejan:

Moram napomenuti da je Lipik mali grad i svaka nova osoba koja dođe živjeti ovdje, makar na šest mjeseci, nam je jako važna. U Lipiku je u nepune dvije godine živjelo preko 80 mladih ljudi iz cijele Hrvatske, od Dubrovnika, preko Istre, Varaždina i Zagreba, pa do Osijeka.

Nadalje, grad je nedavno kupio zgradu od skoro 2 tisuće kvadrata – tu želimo pokrenuti manji kampus umjetne inteligencije. Želimo stvoriti zajednicu ljudi na jednom mjestu, koji će zajedno živjeti, jesti, obrazovati se i razvijati svoje startupe. Želimo da oni imaju podršku akademske zajednice, stručnjaka, mentora, fondova i cjelokupnog startup svijeta.

Dokazana formula

Usprkos očitim razlikama, teško je jasno utvrditi i zaključiti predstavljaju li ovi programi konkurenciju ili nadopunu tradicionalnom sustavu obrazovanja.

Dugogodišnja povijest djelovanja, prepoznatost (od javnosti) i podrška države (politike) garantiraju “sigurnost” fakultetima, neovisno hoćemo li u budućnosti imati još veću ponudu ionako suficitarnih zanimanja (“društvenjaka”) i zabrinjavajući manjak IT-ovaca zbog tromosti i neprilagođenosti (a možda i tvrdoglavosti?) dva sustava koji bi trebali ići ruku pod ruku.

Nažalost, i nedavno smo mogli svjedočiti kako politika utječe na oblikovanje cjelokupnog obrazovnog sustava i koje su promjene neophodne za bolje funkcioniranje istog. Naime, rektori hrvatskih sveučilišta su se otvoreno pobunili protiv državne mature jer zbog navodne zahtjevnosti onemogućuje ispunjavanje (ionako prenapuhanih) upisnih kvota.

Iako je pozadina nezadovoljstva jasna, postavlja legitimno pitanje – leži li srž problema u sustavu upisa i načinu bodovanja ili pak, trebamo promijeniti sustav obrazovanja, možda čak slijedeći primjere i prakse inkubatora poput onih u Novskoj i Lipiku?

U kojoj mjeri fakulteti pripremaju mlade ljude na surovost tržišta rada možda najbolje govori činjenica da vodeće hrvatske digitalne agencije, poput Infinuma, Notcha (prethodno Agency04), Endava Adriatic (prethodno Five), godinama provode vlastite edukacijske programe pomoću kojih polaznici mogu dodatno izbrusiti svoje digitalne vještine (development i dizajn) ili pak nauči razvijati digitalne produkte iz nule!

Daleko od toga da visoko obrazovanje smatram beskorisnim i nepotrebnim. Brojni su benefiti studiranja, od prijateljstava i poznanstava (network), studentskih udruga i poslova do dubokih znanja i iskustava koji se steknu učeći te radeći na raznoraznim projektima i seminarima.

Problematičnom smatram činjenicu da dokazana “formula” očito postoji… U teoriji zvuči poprilično jednostavno: Kontinuirano osluškivanje potreba tržišta, sustavno prilagođavanje obrazovnog programa i bliska suradnja s realnim sektorom te državnim tijelima (HZZ) i jedinicama (gradovi). Spomenuti faktori su omogućili mojim sugovornicima i njihovim programima da privuku interes mladih te u znatno kraćem vremenskom periodu osposobe nezaposlene osobe za zaposlenje ili pokretanje vlastitog posla. Što onda sprječava znatno veće sustave da slijede iste smjernice?

Ili, mogu prihvatiti Dejanov prijedlog pronalaska zajedničkog rješenja i plodnog tla za suradnju:

Ne smatram da mi možemo i trebamo biti bilo kakva konkurencija fakultetima, već vidim priliku u suradnji s fakultetima i srednjim školama. U današnjem svijetu brzih promjena smatram da trebaju postojati i brzi programi gdje će osobe moći dobiti napredna znanja iz određenog tehnološkog područja ili promijeniti zanimanje i brže skupiti osnove koje će im pomoći da pronađu svoje mjesto na tržištu rada.