Kako su ih znanja i iskustva iz inkubatora PISMO lansirali do ostvarenja game dev sna

Inače jedini inkubator u Hrvatskoj posvećen isključivo gaming projektima, inkubator PISMO otvara novi program u kojem će polaznici učiti korištenje programa Unreal Engine 5 (i to kroz 350 sati!). Dobra je vijest što je radionica potpuno besplatna za polaznike ako koriste HZZ-ov sustav dodjele vaučera.

Ususret novim upisima, a kako bi i bolje predstavili što se prolazi na edukacijama u Novskoj, razgovarali smo s tri bivša polaznika i uspješna poduzetnika, a to su Josip Barun iz Cozy Monkey Entertainmenta, Matej Balašković iz Solitude Softwarea i Renato Lovreković iz Raven Insightsa.

Vrijeme je za zaokret u karijeri

Kada je za Josipa došao trenutak odluke hoće li se prijaviti na edukaciju, njegova ljubav prema videoigrama i kreativnosti potaknula mu je odvažnost:

Unity radionicu sam odabrao zato što mi se više svidjela ideja kreiranja cijele igre od dna nego samo modeliranje, iako me i Blender zanimao.

Matej kaže kako je cijeli život “tu negdje” kada pričamo game developmentu. Prije same edukacije radio je modove (proces uređivanja ili mijenjanja strukture, sintakse ili koda igre) raznih igara. Tim radom je naučio kako igre funkcioniraju i što igre čini dobrima pa je za njega idući korak bio jasan kao dan:

Logično je bilo tražiti nešto što bi moglo pretvoriti ovu strast u karijeru, a PISMO-va radionica je bila perfektna za točno to.

Nakon što je dvije godine samostalno učio alate, Renato je čuo za PISMO i odlučio se za formalno obrazovanje što je vidio kao drastičan korak prelaska u novu karijeru:

To je uključivalo selidbu na drugi kraj države, odlazak iz comfort zone na svaki mogući način i potpunu promjenu života.

Prijavio se jer je smatrao kako će šestomjesečni program kakav se nudio u inkubatoru znatno proširiti i produbiti znanje koje je tada već imao:

Došao sam u Novsku s planom da bolje naučim taj zanat, upoznam nove ljude koji dijele moje interese i stavove te da na kraju otvorim tvrtku u inkubatoru s nadom da ću si tako olakšati borbu s hrvatskom birokracijom.

“Ne mogu zamisliti drugu situaciju gdje bi se našli ljudi sa svih krajeva Hrvatske koji žele stvarati igre…”

Radionica je bila poput nekog otvaranja vrata u drugi svijet, objašnjava nam Josip, jer igranje i izrada videoigara nije isto. Vidjeti sve što se događa u pozadini igre, trikove i tehnike koje se koriste da bi se nešto postiglo, Josipu je bilo posebno iskustvo.

Ono u čemu mi je radionica najviše pomogla, osim u tome što nas je naš mentor naučio osnovama programiranja i rada u Unityju, bilo je razmišljati kao game developer, o rješavanju problema, o razdvajanju ideja koje imaju i koje nemaju potencijala i organizaciji s drugim game developerima.

Također, puno je naučio o samoj poslovnoj strani game development industrije, kao i o poduzetništvu, što mu je dobro došlo kod samih početaka Josipovog obrta.

Radionica je Mateju pomogla u svakom kutu game developmenta pa čak i u stvarima za koje je mislio da zna dobro:

No najviše je pomoglo što nam je mentor detaljno objasnio sami proces poduzetništva. Jedno je raditi igru, no totalno drugi par karata je tu igru oglasiti, naći publiku te prodati.

Matej priznaje kako prije radionice nije imao pojma o poduzetništvu pa sada može ponosno reći kako je poduzetnik već skoro dvije godine.

Upoznavanje ljudi s kojima Renato može razmjenjivati ideje, surađivati na projektima gdje se vještine međusobno nadopunjuju, definitivno je za njega bila najveća prednost:

Ne mogu zamisliti drugu situaciju gdje bi se našli ljudi sa svih krajeva Hrvatske koji žele stvarati igre i ujedno su spremni preuzeti taj rizik promjene životne sredine – otići u neki gradić (za koji vjerojatno prvi put čuju) i pritom ući u hrvatsko poduzetništvo. Mislim da je taj specifičan interes i mentalitet ono što stvara tako plodno tlo za rast prijateljstava.

Kako izgleda uobičajeni dan jednog polaznika?

Teme se kreću od osnova programiranja i level dizajna pa do specifičnih stvari poput monetizacije u mobilnim igrama i postavljanja firebase bazi podataka za praćenje.

S obzirom na to, a i na činjenicu da većina polaznika počinje od nule, nije izvedivo ući u velike dubine s bilo kojom pojedinačnom temom nego se predavači više fokusiraju na to da te informiraju kako nešto postoji i objasne ti osnove.

Nakon toga, svatko bira ono što ga zanima i što želi dublje proučavati.

Tijekom edukacije, Josipov dan najčešće bi započeo s upoznavanjem jednog dijela Unityja koji će im biti potreban, ali i s programerskom pozadinom tog dijela:

To bi vrlo često bilo prekinuto dobrim i lošim primjerima iz drugih igara, problemima s kojima bi se mogli susresti i važnosti same lekcije za određene projekte.

Takav je bio tempo od početka do kraja edukacije, iako je bilo događaja koji bi narušili rutinu, poput raznih predavanja, predstavljanja, meetupova i sličnog. Također, kada bi se radilo na nekim projektima tijekom game-jamova, dan bi znao proći u napetoj tišini, gdje svatko bulji u svoj monitor, uz povremene zvukove frustracije, prisjeća se Josip.

Tijekom radionica Mateju je vrijeme bilo podijeljeno na slušanje predavača i rad na testnim zadacima, a zatim na primjenjivanje naučenog:

To je jednostavan proces koji efektivno funkcionira bilo kome koga “stvarno zanima” to što se uči. Od početka do kraja radionice, učilo se sve od osnova programiranja do logike level dizajna; od otvaranja obrta do prodaje igre na Steamu.

Muke po game developmentu

Josip nije imao pozadinu u programiranju, a kao osobi koja je studirala na Filozofskom fakultetu u Splitu, najveći izazov bio mu je razmišljati kao programer – i kodirati:

Najizazovnije mi je bilo shvatiti kada treba napraviti više, a kada manje. Ispočetka me moj perfekcionizam dovodio u nezgodne situacije jer bi se posvetio samo jednom dijelu projekta previše, što bi zbog vremenskih ograničenja dovelo do manjaka u drugim dijelovima projekta.

Renato je već došao s nekim iskustvom u game developmentu pa mu je najveći izazov bio voditi tim na game-jamovima:

Na svakom game jamu susretneš neke nove probleme, nađeš greške koje dovode do njih i kako ih izbjeći. Također s intervalom rada naraste i tim pa to podiže kompleksnost koordinacije.

Možda je najteža stvar postići neku ravnotežu gdje ti obavljaš svoj dio posla, ističe Renato, ali si ujedno dostupan timu za dogovore i odgovore na njihova pitanja.

Na kraju, Matej kaže da je najveći izazov zapravo napravio sam sebi. Za završni rad osmislio je preambiciozan projekt zbog čega je sve bilo teško.

“Bio sam oduševljen kada sam saznao da ovakvo nešto postoji u Hrvatskoj…”

Iako mu je edukacija bila vrlo stresna s vremena na vrijeme, za Josipa je to bilo jedno od najboljih iskustava u životu. Naučio je puno toga, upoznao divne ljude i stvorio nove prilike za budućnost:

Bio sam oduševljen kada sam saznao da ovakvo nešto postoji u Hrvatskoj, i nakon edukacije mogu mirne duše reći da je ovo vrhunska stvar za mlade i za našu budućnost u Hrvatskoj i nevjerojatno mi je drago što sam dobio priliku pohađati je.

Matej se rado voli prisjetiti dana koji su tamo prošli jer je naučio više o onome što ga zanima, otvorio je svoj obrt i ostvario nešto što je mislio da nikada neće. Uz to, upoznao je i fenomenalne ljude što ga i danas iznenađuje kao osobu koja nije strašno socijalna.

Renato, koji je bio dio 4. generacije prije dvije godine, veoma je zadovoljan s cijelim procesom edukacije u inkubatoru PISMO:

Tada se još činilo kao da postoje određena poboljšanja koja bi mogli napraviti, odnosno da još uvijek nije sve potpuno uhodano. Možda su u međuvremenu to ispolirali, a možda im ova nova radionica počne bolje nego moja.

Svakako je cijela institucija inkubatora i edukacija koju pružaju jako važna za razvoj industrije video igara u Hrvatskoj i Renato smatra kako je to veliki korak u pravom smjeru.

Na čemu danas rade bivši polaznici?

Josip trenutno radi na survival horor igri Photophobia, koju su idejno počeli razvijati tijekom edukacije. Igra će se fokusirati na mehanike svjetla, koje će se koristiti za rješavanje zagonetki i općenito preživljavanje:

Planiramo je napraviti u PSX stilu kako bi ubacili malo nostalgičnog straha u nju te trenutačno radimo na nekoj vrsti proof-of-concepta. To će biti vrlo kratak igriv isječak iz igre koji planiramo izbaciti krajem mjeseca na itch.io.

Matej trenutno realizira projekt kojeg je također započeo tijekom edukacije kao završni rad:

Igra koju trenutno radim se zove My Mandylion – psihološka survival horror igra uvelike inspirirana klasičnim hororcima, poput prve trilogije Silent Hilla. Ljubitelji horrora mogu pronaći nekoliko slika na društvenim mrežama Solitudea.

Been a while!

Through some internal (and external) testing, "My Mandylion" got a ton of feedback. It resulted in some major changes — nothing groundbreaking for you folks who have yet to play it, though.

So, more screens, as usual 🙂#MyMandylion #unity #Gamedev #indiedev #4k pic.twitter.com/HNvG8jSKPc

— 𝖒𝖞 𝖒𝖆𝖓𝖉𝖞𝖑𝖎𝖔𝖓 (Solitude) (@SolitudeDev) September 12, 2022

Renato trenutno radi na avanturi s fokusom na istraživanje, a to je Bura: The Way the Wind Blows. To je zajednički projekt s tvrtkom Tiny Meow studio:

Glavna pouka provedena kroz igru je ta da se uspori. Današnji način života tjera ljude na konstantan pritisak, sve se događa brzo, informacije dođu i odu te se gubi mogućnost uživanja u trenutku.

Dok se ljudi pokušavaju nositi s užurbanim načinom života, svijet oko njih prolazi. Duhovi prirode još uvijek održavaju “pomalo” način života i izvorni identitet dalmatinske zajednice te ukazuju igraču na ljepote življenja.

Igra je još u ranoj fazi produkcije te je predviđeni datum objave u 2024. godini, no prvi igrači će je dobiti priliku zaigrati već u prvoj polovici iduće godine. Planiran je release za PC i Nintendo Switch.