Inicijativa se isplati, čak i ukoliko je to ‘mogao bilo tko’

Ima gotovo 18 godina i traži praksu, jer dugoročno želi živjeti od programiranja za web, bilo da se radi o agenciji, korporaciji ili možda nekom startupu. Dalje je od Zagreba, bliže Križevcima. Ima laptop, voli tehnologiju, nema svojih projekata, ali se trudi – postavljajući link na svoj Github profil. Ni fakultet još upisao nije. Kaže da može sjediti na podu, nije problem. I dobije prvu ponudu za praksu od Trikodera pa Netgena… 150 i više lajkova kasnije – inicijativa se isplatila, praksu će imati, naučiti i nešto će od ovog dečka biti.

Srećom, ne izmišljam, već samo prepričavam jedan jednostavan Facebook post koji je na jednoj isto tako jednostavnoj Facebook grupi objavio jedan sasvim običan dečko koji se želi baviti razvojem za web.

Pa što? Mogao je to bilo tko

Naravno da je mogao, ali zašto nije? Mogao je netko napisati i ovaj članak i koristiti priču s početka kao povod – pa nije. Zašto nisu pitali traži li netko srednjoškolca za programersku praksu? Zašto nisu otišli na Infinumov hackathon? Zašto se nisu javili Nebojši Grbačiću kad su se stvarale Poplave.hr ili pak ekipi iz Poplave.rs kako bi pomogli, a istovremeno nešto i naučili?

Jer se boje.

U zemlji (a usudit ću se reći – i regiji) u kojoj većina govori da želi promjene, tek je manjina spremna izići iz okvira u kojima se, bili oni svjesni ili ne, nalaze. Strah ih je što će iskusniji od njih reći. Strah ih je od ismijavanja. Strah ih je što će im reći prijatelji, što roditelji… Koliko god oni govorili da se društvo oko njih mora mijenjati na nestandardne načine, u svojim vlastitim životima i dalje se drže formule: škola, faks, posao, grob.

Bahate budale i ljubomorni ljigavci

Navedeno ne znači da morate biti toliko samouvjereni da ćete ispasti bahata budala koja misli (ili još gore – tvrdi) da sve zna. Zajednica, bila ona startupovska, tviteraška, programerska ili bilo koja imalo “digitalna”, brzo će vas shvatiti, skužiti, prokljuviti i staviti na stranu. Nećete ni osjetiti kako vas oni koji zapravo rade (makar ih je strah nekad inicirati stvari) ignoriraju na račun tihih i predanih.

No, ostanete li tihi i ne “objavite li svoj Facebook post”, bit ćete i dalje po strani, zar ne? Da, a potom ćete sami sebi zamjeriti što u danom trenutku, bilo na internetu ili na nekom meetupu, niste reagirali kad ste imali šansu. I onda će vam svi koji učine ono što vi niste ispadati bahatiji i bezobrazniji no što vam se to prije činilo. Ispadat će “iz paštete”, jer ih drugi hvale, jer ih drugi podržavaju. Hejtat ćete, bilo na Twitteru, Facebooku ili kolumnama u najčitanijim medijima. Niste vi mogli, neće ni oni! Neka susjedu crkne krava! Neka mu trava bude riđa i uvela!

Balkanski inicijatori traže samokritični pristup

Ja sam. Ma nisi. Najbolji sam. Ma nisi. Najveća greška, kako domaćih startupa tako i “digitalnih” pojedinaca, je da, kad dobiju vjetar u leđa, pretjeraju, postajući drugi ekstrem plahog početnika. Nakon jednog uspješnog projekta, najbolji su u industriji. Nakon jednog velikog klijenta, dobili su svaki pitch.

Samouvjerenost je jedno, ali znati da znate “posao” najvjernija je vrlina koja u ovom slučaju ispada zlatna sredina utoliko što ćete biti samokritični, raditi na svom “digitalnom umijeću”, bilo da se radi o programiranju, dizajnu ili internetskom oglašavanju te samim time zaslužiti da vas drugi hvale i podržavaju.

Najveći uzori u industriji za jednu novu generaciju digitalaca stoga su oni tiši, skromniji “netokrati” koji ne žive startup “lifestyle” niti imaju potrebe pokazivati na svakoj konferenciji kako su fora. Svi ih poštujemo i – znamo zašto.

Začarani krug uzora i mentora

Neki će pogledati Vedranov (tako se zvao “klinac” s početka članka) post na Facebooku, sve pohvale i ponude koje je dobio i reći si – pa ni nisam ništa lošiji od Vedrana. Dapače, možda imate više iskustva, znanja i zaista “zaslužujete” da vam netko da praksu, ali to će se ostvariti jedino ukoliko se i sami pokrenete. Čak i ukoliko je motivacija zapravo potaknuta time da pokažete da niste ništa lošiji, čak i najmanji pozitivan primjer postaje potencijalan uzor cijeloj jednoj generaciji.

U Sarajevu smo na Netokracijinoj konferenciji #SarajevoFTW nagradu dali dvojici klinaca koji rade startup, koji realno ima mnogo konkurencije i koji neće uspjeti iz Bosne i Hercegovine ako se zaista ne potrude, ali i ne pivotiraju. No u tom slučaju su Emin i Adnan, iako još nisu navršili ni 18 godina, odradili majstorski posao prezentirajući svoj projekt i pokazujući inicijativu koja je potrebna regiji. Tada mi je Mike objasnio: Shvaćaš li ti da će oni postati uzori drugima? I u pravu je. Drugi ih nisu razumjeli, ali već malim korakom oni postaju uzori onima koji će jednog dana također inicirati nešto – za sebe, za druge.

Netokracijin vlastiti Marko Mudrinić nije dobio priliku pisati za Netokraciju zato što smo ga našli na fakultetu ili zaposlili preko oglasa, već zato što se proaktivno javio i napisao:

Kontaktiram te ovim putem u vezi sa pisanjem za Netokraciju. Naime, slušao sam tvoje webfest.me predavanje i čuo da Netokracija uvek traži ambiciozne, mlade ljude koji se razumeju u svet tehnologije i startup-ova. Upravo iz tog razloga, hteo sam da te pitam da li trenutno postoji neki konkurs za praksu ili eventualnu poziciju saradnika/dopisnika…

Priznajem, kasnio sam mu s odgovorima na prvi email, ali Marko je bio uporan. Ta upornost i jedan email za početak (uz mnogo prakse i truda u pisanju kasnije) učinili studenta novinarstva na beogradskom Megatrendu Netokracijinim kadrom koji piše o vodećim srpskim startupima i internetskim praksama. Sjećate li se pak Svena Kapuđije, koji je stvorio Trambus, a sad stvara i Tennicore? Zašto vi već niste odradili praksu, napravili prototip projekta, itd.?

Prve mačiće hejtamo… a postaju uzori

Marko, Sven i Vedran će nekome poslužiti kao uzori već u ovoj fazi. Može se, kad se hoće. No ne morate pratiti njihov primjer, već, dapače, zaista inicirati što drugi neće. Dobro se sjećam kako mi je na LeWebu SoftTech VC-ov Jeff Clavier rekao kako nikad ne bi investirao u hrvatski startup. Nekoliko godina kasnije SoftTech VC vodi novu rundu ulaganja u osječki Farmeron na čelu s Matijom Kopićem.

Prije Matije i njegovog tima, rijetki su mislili o poljoprivredi kao temelju za internetski projekt. Danas imamo cijeli niz projekata, kako u Hrvatskoj, tako i u regiji, koji razvijaju vlastita rješenja, a Farmeron im je bio uzor, inicijator. Pričate li s Matom Rimcem, nikad nećete pretpostaviti da se on zaista ima čime bahatiti – električnim autom.

Kalkulirani rizici… i inicijative

Počnite stoga malenim koracima. Želite raditi za nekoga? Javite im se za praksu? Želite pisati za Netokraciju? Javite nam se za temu. Naučiti pisati? Programirati? Biti tehnološki PR-ovac? Pokrenite se u praksi, povezujući se s dijelom tehnološke zajednice čiji dio želite biti. Tražite pojedince koji će vas podržati, mentorirati i pomoći vam u sljedećim koracima, imajući na umu da zlobnost drugih prema vašim naporima ne govori ništa o vama, ali isto tako pamteći da čak i kad ste “najbolji” (bilo po vašem ili tuđem mišljenju), trebate biti – skromni.

Prestanite stoga razmišljati kako biste nešto zaista željeli kao nedostupan cilj i pretvorite svoju želju u naviku koju ćete već danas pokrenuti i svaki dan pokušavati dosegnuti. Osobno sam ispao iz prakse pisanja “kolumnističkih” članaka za Netokraciju i ovaj vjerojatno nije dobar koliko bi mogao biti, ali – pišem. Pa drugi članak, pa treći. Tako i vaše inicijative, bilo da se radi o meetupu, startupu, predavanju ili praksi. Vaša inicijativa sigurno će se isplatiti na ovaj ili onaj način (poslodavci poput Troida traže one koji “rade na sebi”), čak i ukoliko to znači da će “tamo neka” Netokracija nešto napisati spominjući vaše ime, tamo neki Lukač lajkati status, tamo neke uspješne hrvatske razvojne tvrtke ponuditi praksu…