Kome još treba informatika u školama?

Dvije su se stvari nedavno dogodile gotovo simultano. Za početak, na Facebooku je osvanuo isječak iz novina na kojoj je nas nekoliko osnovnoškolki nagurano oko računala “Pentium klase”, koje su pod pokroviteljstvom HP-a trebale dobiti 363 škole i tako pokrenuti informatičku revoluciju u hrvatskom školstvu. Bilo je to davne 1999. godine, a tekst je završavao vrlo optimistično, predviđajući kako “do konca 2001. u školama ne bi trebalo biti informatički nepismenih ni učenika ni nastavnika”. „Haha“ , vrlo sam inteligentno prokomentirala, citirajući upravo taj dio teksta, kao da ima nešto smiješno u tome što u zadnjih petnaest godina nismo napravili nikakav pomak kada je riječ o informatičkom obrazovanju. Da umreš od smijeha.

Nekoliko dana kasnije u prolazu kraj kućne biblioteke za oko mi je zapela knjiga Growing Up Digital: The Rise of the Net Generation. Don Tapscott u njoj se bavi djecom koju naziva N-generacijom, onom koja ne mora gurati prst u more da bi bila povezana s cijelim svijetom, već samo uključiti dial-up (možda je ovo dobro vrijeme da naglasim da i knjiga, kao i isječak, potječe iz devedesetih).

Dok  se dio ove knjige o internetu pisane za prosječnog žitelja  ’98. čita kao svojevrsna parodija, u kojoj se chatovi opisuju kao „goleme telefonske konferencije“ na kojima „svi tipkaju, umjesto da govore“, Tapscott zapravo vrlo dobro predviđa smjer u kojem će se internet razvijati, ali  i kako bi to moglo utjecati život i obrazovanje novih generacija.

Postavlja pritom neka vrlo dobra pitanja- što umreženost znači za razvoj identiteta N-genovaca, kako mijenja dinamiku u obitelji i društvu stanovnika interneta, te kako, zaboga, obrazovati generaciju koja je od svog znanja svijeta udaljena tek nekoliko klikova mišem?

Inovacije koje to više nisu

Novi mediji obećavaju i nov model učenja – onaj temeljen na otkrivanju i sudjelovanju. Ova kombinacija nove generacije i novih digitalnih alata uzrokovat će ponovno promišljanje prirode učenja- kako sadržaja, tako i načina.

Napisao je to Tapscott, a meni je na pamet pao isječak iz novina, onaj koji mi odjednom više nije bio tako smiješan.

Dopustite da vam izračunam koliko je godina prošlo od 1998.: prošla je godina u kojoj je Google pokrenuo svoju prvu verzije tražilice, godina kad je započeta prva društvena mreža Friends Reunited, godine kada je dot.com mjehurić od sapunice bio na vrhuncu i godina kada se rasprsnuo, godina kada je lansirana Wikipedia (i kada se počeo prodavati prvi iPod), godine u kojima su osnovani redom Friendster, MySpace i Facebook pa potom Twitter, godine u kojima su društvene mreže počele rapidno mijenjati načine komunikacije, a i utjecati na uvođenje riječi u Oxford Dictionary of Modern English, godine u kojima je internet zasjenio novine kao glavni izvor vijesti, godine u kojima se svo znanje koje možete dobiti formalnim obrazovanjem preselilo na besplatne svima dostupne servise te  godine kada je sve na internetu postalo dostupno na vašem dlanu i u sekundi.

Ako se baš želite nabacivati brojkama, to je šesnaest godina. Što se u šesnaest godina promijenilo u obrazovanju (hrvatskog) podmlatka?  Za početak, informatika je postala obvezan predmet u osnovnim školama. Možda u sljedećih šesnaest bude više sreće (ili pameti)?

No ipak treba tvorce hrvatskog obrazovnog plana i programa potapšati po ramenu, nešto su dobro zaključili – informatika nam uistinu ne treba. Informatika nam je u školama bila potrebna prije desetak godina, kada su računala u svakodnevnoj upotrebi uistinu bila nešto novo, nešto čime se mora naučiti rukovati, kada je trebalo otkriti tajne Power Pointa i Excela.

Informatika je izborna, život u digitalnom svijetu nije

U drugoj knjizi  iz bliskog perioda, The Digital Economy, Alan Kay napisao je vrlo zgodnu rečenicu koju ću ovom prilikom ukrasti:

Tehnologija je tehnologija samo za ljude koji su se rodili prije nego što je izmišljena.

Za jednog prosječnog osnovno- ili srednjoškolca, računalo, internet i sve čari digitalnog doba nisu tehnologija – oni su jednostavno dio svakodnevnice. Ono što i dalje smatramo dijelom kurikuluma informatike na takvoj publici postaje prilično zališno. Da ne bi došlo do zabune, uistinu ne očekujem da sva djeca imaju dodir s računalima (i drugim tehnologijama) prije škole i smatram da bi osnovno obrazovanje trebalo biti namijenjeno i prilagođeno svima, bez obzira na predznanje ili nedostatak istog.

No nakon tog kratkog demanta, želim i naglasiti da su za naučiti (citiram službeni kurikulum) “razlikovati dijelove radne površine, ikona simbola prečaca na radnoj površini te rabiti jednostruki i dvostruki klik mišem“ dovoljne otprilike tri minute.

Za „pravilno upotrebljavanje CD/DVD diskova“ ili „pohranjivanje datoteka“ isto toliko. Budimo velikodušni s vremenom pa dodajmo i nekoliko školskih sati na „upotrebljavanje jednostavnog programa za pisanje tekstova i savladavanje upotrebe tipkovnice i miša  u pripremi teksta“, a neka još toliko sati neka ode i na Paint i PowerPoint. Ostalo nam je još podosta sati u godini, no ipak, to je često više ili manje sav sadržaj koji se u godini (ili više njih) odradi.

Ukratko, godina dana informatike po hodogramu, izborne, jednom tjedno, po mogućnosti na predsatu ili nakon regularne nastave, proći će tako da će djeca odraditi ove vrlo bazične zadatke i do kraja sata potajice instalirati nove module za Minecraft, što je realno razina znanja mnogo naprednija od one kojoj se na satu priučavaju.

Da ne bi bilo da pljujem po hodogramu koji su stvarali ljudi mnogo stručniji od mene, želim naglasiti da u njemu ima i pregršt zanimljivih i dobrih planova i ideja, poput korištenja društvenih mreža  i komunikacijskih kanala pod nadzorom učitelja, osnova programiranja, razvoja algoritamskog razmišljanja, učenja interaktivnih programskih jezika… Čisto je šteta što ih svekolika populacija školske djece neće naučiti.

Iskreno, ne bih se htjela naći u koži profesora (još uvijek izborne) informatike koji svake godine mora iznova balansirati stare polaznike i one koji su se tek godinu-dvije kasnije odlučili na ovaj izborni predmet, koji mora žonglirati djecu koja već  programiraju, samostalno istražuju mogućnosti i- jer im je to u prirodi- žele znati više, s onima kojima tek treba objasniti formatiranje teksta.

Ako se uistinu i pokažu kao čudotvorci koji uspiju zadovoljiti potrebe svih u informatičkoj učionici (s previše učenika, premalo računala i upitnom funkcionalnosti istih), koliko-toliko se držati kurikuluma, usaditi im neka znanja koja već nisu posjedovali i poslati ih u srednje škole ponešto informatički prosvijetljene- uzalud im trud. Kad ista ta djeca dođu u srednje škole, sve će morati ponavljati ispočetka- kako informatika u osnovnim školama nije bila obavezna, program srednjih škola mora pokriti sve, počevši (i često završivši s) formatiranjem teksta.

Informatička pismenost, informacijska pismenost

Korištenje osnovnih alata za rad na računalu je svakako korisno, kao što je korisno i poznavati osnove programiranja. Ne uvažavam pritom argument da “sva djeca neće biti programeri” jer ne završimo ni svi kao matematičari i kroatisti, no to su znanja koja su nam nužna za funkcioniranje u svakodnevnom životu.

Pa čak i ako se sva djeca neće odlučiti na karijeru u IT-u, jedini životni izbor u kojem neće imati kontakt s tehnologijama i digitalom je život pustinjaka. I dok danas djeca, sutra odrasli, možda neće kroz život morati programirati, svakako će im dobro doći  praktično znanje o načinu na koji tehnologije koje koriste funkcioniraju i okvirno shvaćanje toga što s njima mogu postići.

Ovdje moram pohvaliti inicijativu #CodeEU i zbilja iznenađujuće velik broj hrvatskih škola koje su se na nju odazvale i školarcima pružile priliku da nauče nešto o programiranju, bilo kroz djeci prilagođene alate poput Scratcha ili radionice “pravih” programskih jezika. No i dalje je riječ o izvannastavnom trudu nastavnika i učenika, dobrovoljnom pohodu na znanje koje se najčešće ne može dobiti u redovnoj nastavi.

No vratimo se na djecu koju sada obrazujemo i nazovimo ih, lakšeg sporazumijevanja radi, D-generacijom. Nadam se da je do sada svima jasno da je riječ o digitalnoj generaciji, koja tehnologije koristi te će ih dalje koristiti za sve, od rješavanja problema i zadataka do svakodnevne komunikacije i održavanja društvenih odnosa. I za što ih ni na koji način ne pripremamo.

Dok ih učimo Paintu i Wordu, ne učimo ih upotrebi istog u praksi, u situacijama u kojima će im to uistinu trebati, u stvarnom kontekstu, u obliku cjelovitih zadataka koji uključuju korištenje više alata za konačan proizvod, i to vrlo praktičan proizvod. Ne trebamo za taj kontekst ići dalje od škole i njihovih predmeta.

Uzmimo na primjer jedan sastavak iz povijesti. Naravno, trebate program za pisanje da ga napišete i formatirate, program za crtanje da ga ilustrirate, trebate koristiti preglednik i pretraživač da nađete relevantne informacije, svi stari elementi “informatike” su tu. No također u takvoj primjeni nastavnici imaju priliku s učenicima praktično raditi na nečem vrlo bitnom za njihovu budućnost, a to je informacijska pismenost.

Da, informacije su udaljene nekoliko klikova, ali kakve su to informacije? Kako ćemo naći provjerene informacije? Kako ćemo se uvjeriti u pouzdanost tih podataka?

Kritički odnos prema informacijama nešto je što se uči, po mogućnosti od malih nogu, kada djeca koja će jednom offline i online stvarati društvene i kulturne trendove počnu tražiti informacije na internetu i pri istraživanju za sastavak iz povijesti nabasaju na hrvatsku Wikipediju na kojoj se često iživljavaju revizionisti svih vrsta pišući vlastitu nacionalnu povijest. Kako očekujemo da će takve informacije  školarac profiltrirati, ako je sve što smo ga naučili da podatci “moraju imati referencu”, ali ne i što i kakva ta referenca mora biti?

Poučavati ono što nismo naučili sami

Mogli bi školarci informacije potražiti i od svojih vršnjaka,horizontalno učenje je vrlo zgodna stvar, no tu opet dolazimo do nečega čemu ih ne poučavamo – a to je komunikacija preko tipkovnice i ekrana. U “stvarnom svijetu” djecu djelomično pravilima komunikacije s drugim ljudima uče roditelji i nastavnici, dijelom to upijaju sami promatrajući ponašanje odraslih, a dijelom u interakciji s drugima. U svakom slučaju, dobivaju povratnu informaciju, nešto od krucijalne važnosti za razvoj djeteta i socijalizaciju.

Krenimo od one vrlo fizičke – recimo samo ukratko da u našem mozgu postoji nešto što se zove “zrcalni neuroni”. Kada gledate nekoga tko poseže za čašom, u vašem se mozgu aktiviraju ista područja kao i da sami tu radnju obavljate. Ali to ide i dalje od pukih pokreta. Mala djeca sve isprobavaju i ispituju granice- to je prirodan način učenja. Tako u interakciji, primjerice, odluče eksperimentirati s time što se događa kada nekom kažu nešto ružno. Reakcija će biti ružna, za početak, ne samo jer će netko drugi biti uznemiren, već i zato što je naš mozak tako pospajan da zrcali do neke mjere tuđe osjećaje.  To je neurološka podloga za empatiju, kažu znanstvenici, a cijeli taj proces na sebi svojstven način objašnjava i Louis CK, ako baš ne želite brazditi po neuroznanostima:

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=5HbYScltf1c[/youtube]

Dijete će tako dobiti negativnu reakciju od vršnjaka, od samog sebe, a vjerojatno i od nastavnika/nastavnice. Uostalom, vidjet će i da ljudi generalno ne hodaju naokolo vrijeđajući se. To su povratne informacije koje u komunikaciji digitalnim putem neće dobiti- naš mozak nije evoluirao tako da zrcali osjećaje iza natipkanih riječi osobe kojoj ni ne vidimo lice, komunikacija nije pod stalnim nadzorom, a okolina od koje djeca mogu učiti o netiketi… želimo li uistinu da uče od te okoline?

Sjetimo se Mijine kolumne o komentarima, o općoj nekulturi komunikacije na internetu. Iz nekog razloga, svekoliko pučanstvo interneta nema potrebu osnovna pravila komunikacije iz vanjskog svijeta unijeti i u virtualne razgovore. Hejtanje, flejmanje, vrijeđanje, trolanje, sve su to načini komunikacije koji se iza tipkovnice čine prihvatljivijima.

Zbog svoje disocijacijske mašte percipiramo da ono što se događa na ekranu nije stvarni svijet, oni koje komentiramo nisu stvarni ljudi, a isto mislimo i za autoritete u digitalnom svijetu pa zato odbacujemo sve društvene inhibicije. To je nešto što  generacije koje sada vladaju internetom same nisu naučile, a moraju tome poučiti buduće, one koje neće raditi razliku između virtualne i ne virtualne komunikacije.

Sigurnost kao zadnja rupa na svirali

Ironično je što dajemo loš primjer komunikacije na internetu, a onda se sveudilj čudimo “okrutnoj djeci” koja maltretiraju svoje vršnjake na društvenim mrežama. Mobbing među djecom, pišemo u naslovima, i pitamo se tko ih je tome naučio, ne shvaćajući da je problem upravo u tome što ih nismo naučili.

Ne učimo ih pravilima ponašanja, ali ne učimo ih ni tome kako se mogu zaštititi. Ne učimo ih da ih nitko nema pravo maltretirati na društvenim mrežama, ne učimo ih o tome što je psihološko nasilje, koje s porastom mrežne komunikacije postaje među djecom učestalije od fizičkog, ne učimo ih kome se mogu obratiti i zašto je uopće bitno da se nekome obrate i prijave virtualno zlostavljanje, od strane neznanaca ili vršnjaka.

Postoje neke akcije hvalevrijedne akcije koje se bave ovim problemom. MUP, primjerice, ima svoju aplikaciju Red Button (zanemarimo sad besmisleno ime) kojem je svrha zaštita djece na internetu, a nedavno je pokrenuta i akcija Dislajkam mržnju usmjerena protiv cybernasilja- reakcije na nju, međutim, samo potvrđuju nekoliko paragrafa ranije spomenutu tezu.

Ne želim od interneta i svega povezanog s njim raditi bauk, ali on  uistinu nosi svoje opasnosti. S druge strane, i bicikl je opasan, ako posjednemo dijete na njega i gurnemo ga niz brdo mrmljajući sebi u bradu kako su pametna ta djeca danas, sami nauče uloviti volan.

Prisjetimo li se da su škole uistinu odgojno-obrazovne ustanove, i obrazujemo li i odgojimo djecu na pravilan način za dobro funkcioniranje u digitalnom dobu koje je pred njima, nemamo se čega bojati. No taj odgoj i obrazovanje neće se dogoditi samo od sebe, između učenja dvoklika i boldanja u Wordu na izbornim satima, i neće imati smisla ako pustimo još nekih petnaestak godina da prođu prije nego zasučemo rukave i odlučimo djelovati.