Horor priče iz industrije: “Ti si meni samo trošak…”

Ponedjeljak je, 8:03. U ovoj agenciji za razvoj softvera radim nepuna četiri mjeseca kao specijalist za marketing i promociju.

Plan odbijen, ne sviđa se šefovoj ženi

Nismo imali najavljen sastanak. Ali to mu je najdraže. Dočekati me u uredu ujutro i pozvati na sastanak, bez da se uspijem i raspremiti, pa satima govoriti. Nakon otprilike pola sata počinje poprimati neugodan tjelesni miris jer se nalazimo u skučenoj sobici, ali ne smijem otvoriti prozor. Smeta mu svjetlost zbog potencijalnih migrena, a hladan zrak škodi mu grlu.

Nisam očekivao da će tebi trebati i full time dizajner, nadam se da shvaćaš da je to dodatan trošak. Uz Canvu koju ti već plaćam.

O kakvom uzimanju agencije za Google oglase ja pričam?! Ta ja sam osoba za marketing, ja trebam znati sve o marketingu.

Sat na zapešću mi vibrira, znači da je puls debelo preko 150.

Osjetio sam kako mi srce počinje skakati kao da je na trampolinu već tamo oko 7:59, na putu do sobička za sastanke. Kada je rekao da mi je odbijen plan sadržaja za ovaj tjedan. On je pitao svoju ženu što misli o tom planu. Ne sviđa joj se, glupo joj je i cringe. Nema veze što nam njegova žena nije ciljana skupina. Ako se njima dvoma ne sviđa, neće se sviđati niti potencijalnim klijentima.

Ne smijem uzrujavati programere

Također, ne mogu tražiti od kolega programera da pišu blogove. Oni su u stresu kad treba pisati i generalno ne vole to raditi, a on im ne želi stvarati dodatan pritisak. Nemam ja pojma kako je teško pronaći dobre programere. Ne smijemo napraviti ništa što bi ih moglo uzrujati.

Ako sam sposoban tako kako sam se predstavio na razgovoru, neće mi biti problem napisati blog o testiranju RxSwift koda! Trebam isprditi barem dvije stranice do kraja dana.

Usput mi napominje kako je ideja božićnih poklona za zaposlenike također cringe.

Počinjem mrziti tu riječ. Ruksaci su puno bolji poklon za Božić od dukse i čarapa. Za te duge izlete od kuhinje do toaleta koje trenutno radimo jer smo usred pandemije, ruksak je jako potreban. Ali neki jeftini, ne smijemo se istrošiti. Projekti ne padaju s neba.

Usput kad sam ovdje, sljedeći zadatak mi je lokalizirati aplikaciju. I to je dio marketinga. Nešto se piše, jel. Slova su moja domena. Do kraja tjedna računa da će to biti gotovo. Klijentu je hitno.

Sam sam si kriv, preblag sam

Ali, moram pripaziti na svoj hrvatski. Ja sam ipak samo ekonomist, on je filolog, on zna da se piše Internet, a ne internet. I iza dvotočja dolazi veliko slovo. Svakako. Jer ako nakon jedne točke dolazi veliko slovo, koliko veliko onda tek dolazi iza dvije točke.

Budući da sam ipak samo ekonomist, ne čudi ga da nisam znao da sam dopis trebao dostaviti gospođi Džepina, ne Džepini. Jer ženska prezimena se ne dekliniraju. Nema potrebe da se nabacujemo pravopisima, gramatikama ili Googleom. Ja sam tu da radim, ne da mislim.

Sam sam si kriv što me se tako tretira. Jasno mi je. Ne znam se postaviti, preblag sam. Odmah dajem do znanja da mi je jako stalo do posla kojeg radim pa ljudi to krenu iskorištavati. Sljedeći put ću pametnije. Obećajem samome sebi već tisućiti put.

Otkaz zbog greške u tekstu na webu

Bježim iz te tvrtke glavom bez obzira. Dolazim u puno ozbiljniju priču. Ovdje postoji cijeli tim, ovdje ljudi znaju što rade. Iza sebe su ostavili trag, radili su u najvećim tvrtkama u Hrvatskoj. Kolege i ja redovito slušamo:

Ne znate vi kako je vama dobro. Mi smo u agenciji radili po 12 sati svaki dan. Ne pita te klijent ideš li doktoru ili po klince u vrtić nakon posla.

Posao se mora odraditi i to možeš samo ti. A klince ti može pokupiti žena, čemu drama, to je ionako normalnije. U agenciji bi te se gledalo ispod oka ako bi ti samo palo na pamet otići doma u 18.

A vi se žalite zbog toga što par puta tjedno ostajete po sat, dva duže, svašta.

Je, možda sam nezahvalan. Zašto vidim crvene zastavice tamo gdje ih nema. Možda je jednostavno intenzivno razdoblje. Već godinu dana, ali nema veze. Razmišljam o stambenom kreditu kojeg otplaćujem pa s radošću i danas ostajem do 21h u uredu.

Kolegica je napravila pogrešku u tekstu na webu. Dobila je otkaz. Jer je nekompetentna, površna i sporo uči. Istina da je ovdje radila samo tri mjeseca, ali to je nedopustivo. Produktni tim je poludio kad je vidio tu strašnu pogrešku.

Zašto smo u takvom grču?

Nema veze što i mi vidimo greške u aplikaciji koju oni rade. Oni su programeri, to je normalno. Njihov posao je jako zahtjevan.

Mi smo marketingaši, naš nije. “Zašto ste vi svi toliko pod stresom?”, pita me kolegica programerka ispod glasa u kuhinjici kraj aparata za kavu.

Svi izgledate kao da ste pred streljanje, zašto je to tako?

“Ma čini ti se samo”, odgovaram i pokušavam skrenuti temu, “kako je bilo na koncertu u Beogradu?”, pitam je.

“Nemoj mi skretati s teme, nisam glupa. Svi mi ovdje radimo kao crvi u kamenu, ali nitko od nas nije u tolikom grču. Dapače, lijepo nam je. Šta se događa s vama? Žao nam je gledati vas takve. Odgovaram:

Ma, mi smo krivi. Ne znamo se postaviti pa se to počne iskorištavati, preblagi smo.

Drugi put ćemo pametnije.