U korporaciji je sve hitno, barem dok ne dođe do potpisivanja ugovora. Tada vrijeme staje, e-mail prepiske rastu, a ljudi odlaze na godišnje odmore. Tako je kampanja koja je trebala podržati lansiranje novog projekta čekala gotovo šest mjeseci...
Mahnito klikanje ne bi li se pronašli i ispravili posljednji bugovi. Požurivanje kolega i suradnika koji kasne da isporuče obećano. Kompromisi oko funkcionalnosti i dizajna, uz planove da ćemo detalje popeglati kasnije. Milijun taskova koji se moraju napraviti u zadnji čas.
Tako otprilike izgleda dan prije lansiranja novog digitalnog projekta. Vrijeme radnje ove horor priče počinje točno toga dana. Mjesto radnje je oveća tvrtka koja sebi ne želi priznati da je korporacija, iako točno tako funkcionira. S obzirom na to da radim u manjem krosfunkcionalnom timu koji je relativno samodostatan, susreti s frustrirajućim i dugotrajnim korporativnim procesima su mi dovoljno rijetki da me ne progone u noćnim morama. Još ne.
Hitno, ostavljaj sve što radiš!
I taj smo projekt(ić) od ideje do lansiranja doveli u svega nekoliko mjeseci, što je za ovu korporaciju warp brzina. Ali, uz lansiranje ide i promo kampanja, treba svijetu i gradu javiti da imamo nešto novoga.
I tako, na taj dan D, dan prije lansiranja, stiže meni mail kolegice zadužene za digitalni marketing u kojemu moli da pripremimo zajedno media plan i kreative. Danas, odmah, što prije, kako bismo mogli proslijediti agenciji i kako bi kampanja krenula što prije. Ne pitajte zašto je stiglo zadnji dan, samo čitajte, sve će vam biti jasno.
Nerado ostavljam sto gorućih taskova kako bih se uhvatila toga. Niša je specifična, a i prvi put oglašavamo na toj platformi, koja je isto specifična, pa se ne možemo osloniti na kolege u kreativi ili to prepustiti agenciji. A i hitno je, ne želim(o) čekati da dizajneri isporuče vizuale, tko zna koliko će to trajati.
Ali, ajde, ako je to cijena koju moram platiti da nešto što sam pripremala mjesecima dobije bolju startnu poziciju i veći odjek, spremna sam ostaviti sve što gori i raditi na tome do kasno navečer. Dan prije launcha se ionako ne pita za radno vrijeme i ne spava baš dobro.
Čekaj, prvo ugovor
Lansiranje je prošlo solidno. Čekam potvrdu kolegice da je krenula kampanja, ali od nje dobivam tek povratnu informaciju da s agencijom nemamo dogovoreno oglašavanje na toj platformi pa treba potpisati aneks ugovora. Odgovorila bih ‘OK, gdje da potpišem?’, ali radim u korporaciji, znam da ne potpisujem ja. Postoji procedura.
Kolegica me dodaje u prepisku s agencijom. Agencija traži termin za online sastanak da nam prezentiraju sve mogućnosti i najbolje prakse oglašavanja na toj platformi. Istovremeno ćemo pokrenuti proces potpisivanja, da stvari idu brže. Eh, brže!
Nakon odslušane prezentacije agencije, kažem im da imam iskustva s oglašavanjem na toj platformi i već spreman media plan i kreative. OK, čekamo onda samo potpisivanje ugovora i krećemo. Sljedećih tjedna-dva, a možda i tri, mogu biti samo pasivan promatrač u email prepisci u kojoj sad već ima barem 10 ljudi. Tu su sad i savjetnici iz naše pravne službe koji, naravno, imaju samo nekoliko primjedbi na dodatak ugovora, na koje odgovaraju agencijini pravni savjetnici.
Lipanj je i sezona korištenja starog godišnjeg i out of office mailova pa se prepiska produljuje za još koji tjedan. Hitni media plan za kampanju za lansiranje novog projekta sastavljala sam negdje sredinom svibnja, sredinom srpnja ugovor je konačno potpisan. U međuvremenu smo čak i promijenili neke stvari na tom projektu, pa prilagođavam kreative, sad kad kampanja konačno može krenuti.
Svi su na godišnjem, pa i ja
Može li? Od kolegice iz digitalnog marketinga, koja ima pristup kompanijskim profilima za oglašavanje ni traga ni glasa. Čak ni out of office maila. Podsjećam je jednom. Podsjećam je opet za koji dan. Javlja da je pretrpana poslom jer su njezini kolege na godišnjem odmoru pa u prepisku dodaje drugu kolegicu koja može preuzeti.
Toj kolegici opet objašnjavam kontekst. Njezin odgovor je ono čega sam se grozila: Imaš li vremena za kratki poziv? Ajde, riješimo i to, sve je jasno, javit će kad je kampanja krenula. Prolazi tjedan, dva, tri…tko više zna, vrijeme je ravni krug, rekao bit detektiv Rust Cohle. Kolegica se ne javlja.
Odlazim i ja na svoj dvotjedni godišnji. Vraćam se, kolegica se ispričava da je i ona bila pretrpana poslom (jer, znaš, sezona je godišnjih), a i da je sljedeća dva tjedna ona na odmoru pa se čujemo kad se vrati.
Šest mjeseci kasnije…
Od naše kampanje sam već i ja praktički odustala. Još uvijek sam ljuta kad se sjetim da sam dan prije launcha ostavila sve hitno i bitno da bih se time bavila, ali izgubila sam skoro svaku nadu. Trebao je to biti poguranac za lansiranje, ima li više smisla uopće?! Rujan je kod nas standardno vrijeme kad se hvataju konci nakon ljeta. Hvatam i ja svoje, završavam planirane stvari, za kampanju ne pitam.
Ali, budžet je isplaniran i mora se potrošiti pa, ne biste vjerovali, u listopadu kolegica diže našu prepisku iz mrtvih i pita jesmo li spremni za krenuti.
Do tad se projekt već izmijenio pa je, naravno, i onaj revidirani media plan zastario. Osvježavam ga, dobrom voljom i agilnošću jedne druge kolegice ekspresno dobivam i nove kreative (ima takvih ljudi i u korporacijama!) i sve je opet spremno da kampanja krene.
Ovo je treća verzija media plana kojega sam hitno sastavljala sredinom svibnja. Početak je studenog. Kampanja je konačno vani.


Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.