Horor priče iz industrije: Direktorica za odbijanje komunikacija

Kad sam vidjela oglas kojim traže Direktora/icu komunikacija taman je istjecao treći mjesec da sam bila bez posla i u potrazi za novim. Nije da posla nije bilo, samo nije bilo posla koji bi bio za mene.

Objasnit ću. Karijeru u komunikacijama počela sam, kao tada valjda svatko, vrlo kratkim i intenzivnim drilom u PR agenciji pa otišla u korporaciju. Tamo sam provela (pre)dugih 8 godina u korporativnim komunikacijama tijekom kojih sam od specijalista napredovala do voditeljice tima. Pa dala otkaz. Druga je to i duga priča, reći ću samo da sam puno naučila, na odličnim projektima radila, napredovala, ali… postoje ljudi koji su stvoreni za korporaciju, ja očito nisam jedna od tih.

Kamo nakon korporacije?

I tako nisam znala gdje bih i što bih. Znala sam da ne želim više korporaciju, a jedino što mi se nudilo su bile PR agencije (tek ako neću imati od čega plaćati račune!) ili content/social specijalist u nekoj boljoj firmi. Taj me posao čak i privlačio, ali me brinulo da će to prema van i u CV-ju izgledati kao da sam spala s konja na magarca. S voditeljice tima u korporativnim komunikacijma na juniora za društvene mreže.

I onda – direktor/ica komunikacija! U srednje velikoj IT firmi za koju ne zna skoro nitko izvan IT zajednice. Javila sam se, nazvali su me isti dan, svidjelo im se da sam dala otkaz u korporaciji. Poslali su zadatak, riješila sam to lijevom nogom, tjedan dana od javljanja sam bila na dogovoru oko pozicije i plaće.

Opis posla juniorski, titula i plaća direktorska – savršeno!

Jest da je njihova direktorica komunikacija po opisu posla bila zapravo ista ona pozicija specijalista za sadržaj i društvene mreže. Ne da nije bilo timova ili barem tima kojima bi ta direktorica upravljala, to je bila doslovno prva i jedina komunikacijska pozicija u povijesti firme! Ali oni su to tako nazvali, a ja ću na Linkedinu moći objaviti da sam direktorica komunikacija i neću se osramotiti. A i plaćali su kao da je pozicija direktorska!

Osobu za komunikacije zaposlili su jer su htjeli da se za njih čuje, jer je došlo do toga da im se nitko ne javlja na oglase za posao. Potaknulo ih je i što su odradili jedan stvarno zahtjevan projekt, baš su se ponosili time, toliko da je CEO-a jednog dana uhvatila inspiracija i napisao je blog o tom projektu. Tad im je sinulo – pa mogli bi mi osvježiti profile na društvenim mrežama, mogli bi redovito objavljivati blogove, mogli bi malo ići u medije da se zna za nas – i tako su objavili oglas.

Voditi profile na društvenim mrežama, ništa lakše! Jest da su oni zamislili Linkedin i Facebook – to moraš, i Twitter – tamo su programeri i Instagram – ako ova i ova i ova firma rade lošije od nas, a imaju tako lijepe Instagram profile, možemo i mi!

I znaš što bi još bilo super, da se malo u medijima čuje za nas.

Oni bi u medije, ali ne bi da novinari pišu o njima

Može mediji, ništa lakše.

Sljedeće tjedne provela sam pokušavajući svojim novim šefovima objasniti odnose s medijima i kako funkcioniraju.

Samo ne oni, otkrit će da smo radili s državom pa će napisati da smo uhljebi.

Tko to još kupuje?! Ne želim gubiti vrijeme na njih!

Je l’ možeš ti mene intervjuirati pa da mi to njima samo pošaljemo?

Oni bi da komentiramo plaće u IT-ju? Pa nisam ja ministar rada!

E, ona mi baš nikad nije bila simpatična, ne bi nju.

Ajde, može!…

Dva sata kasnije: Zapravo, predomislili smo se, javi da ipak ne može.

Od cijele te PR akcije je ispalo samo to da sam se ja osramotila pred svim tim ljudima kojima sam ih pitchala kao sugovornike, s kojima sam tjednima pokušavala dogovoriti neku temu ili smjer da bi im na kraju morala reći da ništa od toga.

Nisam ništa napravila

Bolje nisu prošle ni te društvene mreže, ni web stranica, ni blogovi, a ni newsletter. Sve je bilo – mi bi, ali ne bi baš tako jer tako rade svi drugi. Ali ne bi ni drugačije, to je riskantno, naši klijenti su ozbiljne firme, što će oni misliti.

Ja sam tamo zapravo direktorica za odbijanje komunikacija, jadala sam se svima koji bi htjeli slušati. I oni su s vremenom postajali razočarani jer “nisam napravila ništa”.

Otišla sam nakon godinu dana. U PR agenciju.