Horor priče iz industrije: Agilni mikromenadžment

Više se vjerojatno nitko ne sjeća, ali taman prije nego što je stigla pandemija koronavirusa i prije nepredvidljivih vremena i novog normalnog, riječ godine bila je – agilno.

Na svim se konferencijama propovijedalo tvrtkama i šefovima da se trebaju ostaviti starog načina organiziranja posla i timova, onog u kojem oni delegiraju zadatke i nadziru provedbu; dati ljudima odgovornost i povjerenje jer upravo u takvim okolnostima daju najbolje od sebe. Čak i poslovično trome i vrlo birokratizirane korporacije poput telekoma i osiguravajućih tvrtki na sva su se zvona hvalili svojim agilnim i neovisnim timovima.

Kod agilnog postolara najsporije cipele

Kad me jedna naša IT tvrtka, glasni zagovornici agilnog načina rada, pozvala da im se pridružim kao voditelj marketinga, nitko sretniji od mene!

S dosta utakmica u nogama i dobrim dijelom karijere u tehnološkoj industriji, bila sam na poznatom teritoriju. Znala sam dosta o njima iz njihovih employer branding kampanja i veselila sam se, konačno, radnom okruženju bez nepotrebnih sastanaka, procesa koji su sami sebi svrha, uredskih politika i podbadanja! Jer su agilni.

Znam da se medijska slika kompanije i stvarno stanje stvari često razlikuju, nisam naivna. Nisam baš očekivala da teče med i mlijeko kao u objavama na LinkedInu! Otrcano je već reći da su kod postolara najgore cipele, ali na ono što me dočekalo nisam ni približno bila spremna.

Dopisivanja mailom i sastanaka je bilo milijun, potrebnih i nepotrebnih. Alati za vođenje projekata su se koristili samo u teoriji.

Naučila sam to već u prvom tjednu – u alatu kojem sam dobila pristup, u pripadajućoj kartici zadatka – priložila sam ono što se od mene tražilo, označila ostale kolege i šefa koji je to trebao pregledati. Tri dana kasnije šef me pita mailom da zašto ne šaljem taj dokument. Ja odgovaram – eno ga u pripadajućem tasku, označila sam te da pogledaš. Odgovara on – ja ti to baš i ne gledam, šalji sve mailom ili mi zakaži sastanak.

Kad uprava pregledava svaku rečenicu (u oglasu za posao)

Eh da, šef. Službeno direktor prodaje i marketinga, odmah mi je rekao da se on 99% bavi prodajom jer da su njihove usluge i proizvodi ionako prekompleksni za marketing. Na moj zbunjeni izraz lica koji je govorio otprilike “Što ja onda radim ovdje?!”, brže-bolje je objasnio da se naglo probuđena potreba za marketingom zove “trebamo zapošljavati, a nitko ne zna za nas”.

Pa će prepustiti meni da se bavim time, zato su me i zaposlili, ne želi se on u to miješati. Osim što je često imao komentare i prijedloge jer je “čitao članke”.

A to da se on “ne bavi marketingom” je u praksi značilo da je odluke o marketingu donosio tkogod je imao nešto za komentirati, a najmanje ja!

Nevjerojatno kako je marketing istovremeno bio nevažna sporednost bez koje su dosad odlično poslovali i toliko važan i presudan da je nekad svaku rečenicu koja je išla van trebao pregledati CEO. Nekad bi cijela uprava vijećala oko par rečenica – majkemi, ne izmišljam!

Zbog toga nikad nisam mogla biti baš sigurna je li nešto odobreno ili to treba još netko pregledati i reći svoje mišljenje. Jednom sam pustila oglas za posao u javnost nakon što je odobrio CEO pa se moj direktor naljutio jer je cijeli dan bio na sastancima i nije stigao, a ja sam trebala ipak čekati da pogleda i on.

Poučena time, sljedeći put sam čekala da on pogleda. Kad me za koji dan pitao kako to ide, rekla sam mu da sam mu poslala da pogleda i odobri pa dobila lekciju o tome da bih nekad trebala pokazati inicijativu, a ne za sve čekati uvijek njega!

Olako trošenje parsto kuna budžeta

Ajde, bar što se budžeta tiče sam bila sigurna da on treba sve odobriti! To sam također spoznala vrlo brzo na vlastitom srljanju u trošenje par stotina kuna marketinškog budžeta. Naime, kako sam im najviše trebala da povećam vidljivost firme prema potencijalnim zaposlenicima, s voditeljicom HR-a odmah sam dogovorila mini employer branding kampanju na društvenim mrežama.

Na sastanku, na kojem je bio i spomenuti šef (jer “neću ti se miješati“ kod njega očito znači ”želim i moram znati sve o svemu”), smo dogovorili ključne poruke, pristup, ciljanu publiku i okvirni budžet pa sam se dala na posao. Brifirala sam dizajnera za vizuale, copywritera za tekst, poslala njoj da pogleda i već nakon par dana složila i pustila kampanju – kompanijski računi na društvenim mrežama imali su već unesen broj kartice za naplatu.

E, nećeš razbojnice! Ispostavilo se, naravno, da sam se opet zaletjela jer nisam pitala za odobrenje. Nema veze što se radilo o tek par stotina kuna – trebala sam napraviti prijedlog, sazvati novi sastanak (!), prezentirati ga i čekati odobrenje prije nego što potrošim makar i kunu. Znaš, mi smo ozbiljna firma, radimo s ozbiljnim firmama, nije nam svejedno što o nama ide van.

Radije 10 dolara iz vlastitog džepa, nego procedura za odobrenje!

Nisu pomogli argumenti da smo koncept kampanje dogovorili na onom prethodnom sastanku. Ili da gdjegod sam radila – čak i najbirokratiziranijim korporacijama! – uvijek postoji određeni prag do kojeg voditelj marketinga samostalno odlučuje, baš zato da se ne usporava provedba i nepotrebno opterećuje viši menadžment donošenjem odluka oko par stotina kuna. Očito ne kod agilnih!

Isto je vrijedilo i za plaćanje bilo kakvih programa, fotografija, vanjskih suradnika, usluga…Onog dizajnera i copywritera iz prethodnog pasusa sam imala na raspolaganju samo zato jer su to bili nečiji “susjedovi mali” koji su im prije sto godina radili web stranicu. Za sve ostalo, valjda se mogu snaći s besplatnim verzijama.

A kad stvarno nisam mogla, i za 10 dolara mjesečne pretplate sam trebala proći proceduru pisanja prijedloga, sastanka, prezentiranja i argumentiranja zašto nam to treba, pa onda još kompliciraniju proceduru unošenja broja službene kartice. Tko zna što bih ja sve radila u Ahrefsu ili Canvi na njihov račun!

Trebam li reći koliko puta sam svojom karticom platila tih 10 dolara jer jednostavno nisam imala volje prolaziti tu proceduru?!

Za sve je krivo nepovjerenje

Iako, nisu svi odjeli tako funkcionirali. Programeri i oni koji su se bavili core businessom su, koliko sam mogla vidjeti, stvarno radili više-manje agilno.

S nedefiniranim i kompliciranim procedurama, sastancima, obrazloženjima, odobrenjima i ćudljivim nadređenima smo se morali boriti samo mi iz netehnoloških odjela. Imam teoriju zašto je tako, a svodi se na – nepovjerenje. Osnivači su inženjeri i, ne znam, valjda nama koji nismo ne vjeruju da razumijemo i znamo predstaviti to što rade pa moramo biti pod strogim nadzorom.

Kakogod bilo, ovo što sam opisala je samo djelić svega i, iako sam im stvarno htjela dati šansu, vrlo brzo sam shvatila da se na svakoj kavi i druženju s prijateljima samo žalim na najnoviju nebulozu s posla.

Na kraju smo se sporazumno rastali i znam da će zvučati kao da pretjerujem, ali zadnja kampanja na kojoj sam tamo radila je employer branding kampanja o agilnim metodama koje koriste u organizaciji posla!