Horor priča iz industrije: U potrazi za savršenim nosom

Kad sam prihvatila posao voditeljice marketinga u jednom startupu koji je razvijao softverska rješenja za prerađivačke industrije ja sam pogrešno mislila kako je moj zadatak povećati metrike prodaje i svijesti o brandu i buzzom oko nas stvoriti pomamu u broju prijava za posao služeći se raznim alatima, među kojima su i kampanje putem raznih kanala.

U stvari, moj je posao bio razvoj materijala koji bi se timu sviđali. Da im se sviđa copy i da ga drže jezično i pravopisno ispravnim prema svojim interesantnim poimanjima engleske gramatike i pravopisa. Cijeli startup došao bi iza leđa dizajneru i komentirao sviđa li im se vizual i treba li pisati „wow!“, „WOW““ ili samo wooow!!!

“Manekenka ima malo čudan nos”

Rekla je to voditeljica ureda, a svi su se nagnuli i zamijetili da je to stvarno istina. U donjem lijevom kvadrantu objave na Appleovom ekranu lice manekenke doista nije imalo baš prestižan nos. Nisam uspjela objasniti realnost mreža – da ljudi skrolaju i da je bitno da privučemo pažnju i napravimo da ljudi kliknu, a da putem poštujemo zadani brand identitet – jer je diskusija poprimila vrlo glasne razmjere.

Tada sam još strepila nad rezultatima, mislila sam da je moj posao publika i prodaja i pokušala sam reći upravi da vrlo vjerojatno vrijeme uloženo u popravak nosa neće opravdati uloženo vrijeme mene, dizajnera i svih ostalih ljudi koji su kampirali iza velikog Apple ekrana u smislu prodajnih rezultata. Nisam uspjela. Odlučeno je da se mijenja manekenka neadekvatnog nosa. Pa sam dala brief dizajneru:

Molim te, pronađi manekenku koja ima pravilniji nos.

Umorno mi je kimnuo glavom i prionuo tražiti manekenku pravilnog nosa.

Sve može čekati… pravi nos

Prezentacija za konferenciju mogla je čekati. Mogla je čekati i kampanja koju smo radili, a zbog koje su me iz medija već tri puta zvali da kasnimo. Bitno da se timu sviđa manekenkin nos u lijevom donjem kvadrantu objave za mreže.

Pola sata kasnije dizajner, ja i nekoliko ljudi iz startupa sužavali smo izbor manekenki adekvatnog nosa.

A ovaj nos?

Možda je preširok.

Ovaj?

Ma ovo izgleda plastično.

Teško je bilo naći dovoljno dobar nos koji će se sviđati svim članovima tima. Tako je protekao jedan od mojih prvih dana u poziciji direktorice marketinga startupa s velikim svjetskim ambicijama.

Malo pojačaj boju… malo manje… malo više…

Za par dana ponovno su svi, nagurani jedan do drugoga iza leđa dizajnera komentirali novu objavu, razvučenu preko metra ekrana, a namijenjenu skrolanju na uređaju veličine dlana. Ovaj put je problem bio više teoretske prirode. CEO se pitao:

Govori li ovaj vizual o našim ambicijama i o tome koliko mi svoj posao radimo bolje od drugih?

Mudro smo gledali vizual koji je trebao biti dio brand awareness kampanje i ja nisam imala odgovor na to pitanje. To je jedno od onih neodgovorivih pitanja mimo svih postojećih kategorijalnih aparata.

U jednom trenutku smo radili co-brending s jednom firmom i dizajnerovu ruku navigirao je vlasnik malog biznisa koji se bavio drvoprerađivačkom industrijom s kojim smo pregovarali o digitalnoj transformaciji pilane. Trebalo mu je poboljšati zastario logotip, a CEO je predložio naš tim za taj posao u ime dobrog početka suradnje.

Razvili smo ono što bih neuka i nesposobna ja rekla da je odličan logotip. Ali sviđanje je izostalo. Drvoprerađivač je odlučio pomoći dizajneru da to popravi:

Malo povećaj ovo deblo!

Dizajner bi povećao deblo, ali rezultat nije bio baš ono što je čovjek htio:

Maaalo manje… malo više… malo pojačaj boju….

Uhhh… neee…. – možda da dodaš rub ovom listu? Auuu neee… A list? Možda fali još jedan list?

Dizajner je dodao list. Logotip je bio još čudniji. Sa svakom novom sugestijom dizajner je sve dublje disao, a klijent bio sve razjareniji nesposobnošću dizajnera. Ja sam sjedila nemoćno jer je CEO htio da budem uključena u proces. Dok je ono što ja, naivna i neuka, držim marketinškim zadacima čamilo čekajući.

Što je posao voditeljice marketinga?

CEO mi je zabrinuto prišapnuo:

Misliš li ti da onaj naš dizajner zna posao?

Pa ja bih rekla da je sjajan!

Zaustila sam da dam sugestiju da puste čovjeka da izradi logotip, ali me dočekao zid i pogled u prazno.

Polako sam počela shvaćati da moj posao kao voditeljice marketinga nije da ostvarujem grafove iz svojih vlažnih snova, iz analitike iščitavam trendove i testiram razna rješenja koja ću ponosno prezentirati kao porast prodaje.

Moj je posao bio da se moji tekstovi i materijali koje je razvijao naš dizajner sviđaju. Svima. Od voditeljice ureda do partnera drvoprerađivača. I sustavno sam u tome failala.

Sviđanje nisam školovala

Istina je da su rezultati u smislu brojeva bili odlični, ali sve što sam ja razvijala bilo je “ružno, glupo i nekreativno”, a koristili smo u oglašavanju jer nije bilo vremena da se razvije nešto kako treba – “zbog moje nesposobnosti”.

Otkaz sam dala stojeći još jedan dan iza velikog ekrana i slušajući komentare što je sve ružno, glupo i nedovoljno ambiciozno i što sve krivo piše. Dan nakon što sam dala otkaz izbrisala sam to iskustvo s LinkedIna.

Od tad pri prihvaćanju freelance posla imam razgovor o tome što od mene očekuju – rezultate ili da im se marketinški materijal sviđa. Sviđanje nije marketinška kategorija i to ne radim. Naime, sviđanje #nesamškolovala.