Zašto smo kao hrvatski studenti otišli u Niš i kako smo tamo osvojili 24-satno natjecanje

Studentski hackathon u organizaciji studentske udruge SICEF održavao se drugu godinu zaredom, ali nigdje nije bilo informacije je li dozvoljeno sudjelovanje studentima iz Hrvatske. Na naš upit, organizatori su vrlo brzo odgovorili – potvrdno, što je zapravo razveselilo i nas i njih jer je u tom trenutku njihovo natjecanje postalo međunarodno. Preostalo je još “samo” odabrati ime tima i isplanirati put do Niša – duži od 650 kilometara u jednom smjeru.

Budući da smo sva četvorica vrlo dobri pregovarači, uspjeli smo nagovoriti mentora Borisa Tomaša da od uprave Fakulteta zatraži potporu u našoj maloj avanturi. Boris je pronašao smještaj preko Bookinga, izračunao i isplanirao koliko će sve koštati, a uprava je nakon nekoliko dana odobrila njegov zahtjev.

Naplatne kućice, izbjeglice, autoput i Niš

Na put smo krenuli u petak 13. negdje oko 12 sati. Znali smo da nas čeka dosta monotone vožnje pa smo se opskrbili domaćim pršutom (hvala, Andro, car si) voćem i grickalicama. Nakon što smo prešli granicu na Bajakovu, uočili smo mnoštvo izbjeglica na obližnjem odmaralištu uz autoput. Zanimljivo je da je Alen već dan ranije spomenuo da bi tema natjecanja mogla biti upravo pomoć izbjeglicama jer je to trenutno vrlo aktualno.

Nakon osmosatnog putovanja, stigli smo na odredište. Iako smo znali otprilike gdje je Niš, nismo imali pojma da je to grad veličine Splita! Bio je pun mladih koji su se spremali za izlazak. Nije nam bilo druge nego organizirati ad-hoc teambuilding u obližnjem pubu. Kontaktirali smo organizatore i pozvali ih na piće (taktika…). Čuli smo mnogo zanimljivosti o Nišu, studentskom životu, visokom obrazovanju u Srbiji, preferencijama u izboru tehnologija, IT industriji i životnom standardu općenito. Jeste li znali da studentski dom u Nišu stoji svega dvadesetak eura mjesečno?

U subotu ujutro, nakon kave i čaja, zaputili smo se prema Elektronskom fakultetu. Poklopilo se da je taj dan vojska imala svoj da, pa je grad bio pun vojnika i časnika, tenkova i topova i sve skupa je bilo jako zanimljivo. Stigli smo na mjesto održavanja natjecanja i ugodno se iznenadili veličinom objekta – procjenjujemo da je zgrada Elektronskog fakulteta u Nišu veća od zgrade našeg FOI-ja 7 i pol puta. Registrirali smo se kao natjecatelji i zauzeli švedski stol.

Iako sam hackathon ili, kako ga organizatori zovu, hakaton, traje puna 24 sata, natjecanju su prethodila predavanja sponzora. Poznata poduzeća (doduše, ne nama) poslala su predstavnike koji su studentima u publici objašnjavali stanje u realnom svijetu, mogućnosti zapošljavanja, prakse. Nešto smo čuli i o tehnologijama, ali i iskustvima s ranijih hackathona.

Temu smo pogodili, što sad?

Hackathon je otvoren i, nakon uvodnih govora, svi smo nestrpljivo čekali proglašenje teme. Organizatorica je potvrdila naša predviđanja – tema je bila pomoć izbjeglicama. Dovoljno široko da možemo pokazati kreativnost, ali opet dovoljno usko da moramo izabrati funkcionalnosti po kojima ćemo se istaknuti.

Sat je krenuo odbrojavati vrijeme, a mi smo na ploči u našoj dvorani počeli raditi kreativni kaos – brainstorming je počeo. Nabrajali smo funkcionalnosti i trudili se smisliti nešto inovativno i korisno. Pretpostavljali smo da će svi imati funkcionalnosti za usmjeravanje izbjeglica, kontrolu opterećenja graničnih prijelaza i slično. Mi smo se odlučili na povezivanje izbjeglica i građana dobre volje, jednostavniju legitimaciju i registraciju izbjeglica te pronalazak nestalih osoba uslijed velikih migracija.

Lovro je već krenuo crtati logotip projekta koji smo nazvali BorderLess, Andro i Alen su započeli rad na mobilnoj aplikaciji a Zoran je na post-it blokove pisao zadatke. Iako je bilo tek 15 sati, Alen je zijevao kao da već programira 24 sata, a ne da je tek počeo. Put i predavanja su mu teško pali. Prvih 5 sati je jako brzo prošlo i već je bilo vrijeme za prvi od tri posjeta žirija. Objasnili smo im ideju i prioritete, a uz njihove savjete dodatno smo oblikovali našu zamisao.

U 24 sata nađe se vremena i za zabavu

Iako smo bili fokusirani na rad, nismo htjeli otići iz Niša bez druženja, pa smo jednu veću pauzu posvetili fun roomu u kojoj je Andro pokazao svoje vještine u igranju/sviranju Guitar Heroa. U dvorani smo malo oči i mozak odmorili od programiranja i u opuštenoj se atmosferi upoznali s ostalim natjecateljima i organizatorima. U dobrom društvu vrijeme brzo prolazi, pa smo se morali vratiti na pozicije i nastaviti rad. Noć je već davno pala, a umor je polako kucao na vrata.

Uz puno kave, Red Bulla, grickalica, fast fooda i povremene pauze, BorderLess je poprimao svoj konačni oblik. Nismo ni bili svjesni koliko je sati kada je netko od članova tima uočio zbilja lijep prizor izlaska sunca.

Nakon doručka i još jednog obilaska žirija, znali smo da nećemo stići napraviti sve što smo planirali, ali nismo odustajali. Promijenili smo prioritete i radili do samog kraja. Vjerovali smo da smo na dobrom putu i bez obzira na umor, radili smo sve dok sat nije označio kraj. S oduševljenjem smo se zaputili na pravi balkanski ručak – ćevape, gdje su svi zbog umora, unatoč odličnoj hrani, jedva jeli.

Uz pobjedu i nagrade zaboravlja se i na umor!

Nakon ručka svi smo se zaputili u dvoranu gdje su bile na redu prezentacije timova. Naš tim prezentirao je 5. po redu. Budući da ukupno ima 8 timova, pozicija je bila u sredini, što nam je zapravo i odgovaralo. Između osobnih borbi i pokušaja da ne zaspimo, pratili smo što su drugi natjecatelji realizirali i bilo nam je jasno da nitko nije favorit – sva rješenja bila su iznenađujuće dobra. Prezentirali smo naš sustav i nadali se najboljemu.

Nakon prezentacija sponzora i kratke pauze, žiri je donio odluku i slijedilo je proglašenje pobjednika. Nismo očekivali prvo mjesto i svatko od nas imao je svog favorita. Najave su krenule od zadnjeg, osmog mjesta, a napetost u dvorani je rasla. Laknulo nam je kada ime našeg tima nismo čuli u zadnjih 5 – značilo je to da smo ipak nešto osvojili. Treće mjesto… nismo mi. Drugo mjesto… opet nismo mi. Znači li to… ? Da! FOI OSS osvojio je prvo mjesto na hackathonu u Nišu. Bili smo, iako vrlo umorni, jako sretni jer osim vječne slave svatko od nas osvojio je quadcopter s kamerom koji je probudio dijete u nama i jedva smo čekali pokrenuti ih.

Svi su nam čestitali, od natjecatelja do organizatora i članova žirija. Na samome odlasku iz dvorane, među morem čestitki našao se i jedan prijateljski savjet:

Dečki, samo nemojte s dronovima na utakmice.

Atmosfera je bila nevjerojatno prijateljska – kao da međusobno nitko nije bio konkurencija već skupina prijatelja koji se dobro zabavljaju. 
Naša avantura u Nišu je uistinu opravdala očekivanja, upoznali smo mnogo dragih ljudi, studentski život i susjednu IT scenu te se uz sve to dobro najeli i zabavili, baš kako smo i planirali. 
Svakako bismo htjeli izraziti zahvalnost na potpori koju su nam pružili Fakultet organizacije i informatike, FOI Laboratorij za otvorene sustave i sigurnost te tvrtke Repsly, Trikoder i Rentlio.