Je li primjer Gamechucka, koji hvali Radnička fronta, socijalizam ili klasični startuperski model?

Radnička fronta i IT sektor, istina, rijetko se vole. S obzirom na to da su deficitarni, dobro plaćeni, maženi, paženi i pomalo razmaženi besplatnim ručkovima i teretanama, privatnim zdravstvenim osiguranjima, plaćenim prekovremenima i dobrim bonusima, zaposleni u tech sektoru rijetko se zanimaju za teme radničkih prava.

Kolektivni ugovor, minimalna satnica, ugovor na neodređeno, sigurnost posla? IT-jevci si mogu dopustiti da ih ništa od toga ne zanima. Ako im negdje ne odgovara ili firma propadne, novi posao će naći u roku od 24 sata! (Kad je Twitter svojedobno bio otpustio stotinjak developera, tech zajednica se šalila da su ti developeri proživjeli najgorih pola sata u životu :D.)

Radničku frontu i slične, lijeve i socijalno osviještene inicijative, se pak nerijetko proziva da su protiv inovacija i tehnološkog napretka jer tvrtke koje se prikazuju kao inovativne i tehnološki napredne ne dočekuju s entuzijazmom, već prokazuju da se njihovi poslovni modeli često zapravo temelje na izrabljivanju slabo plaćenih “partnera” zakinutih za osnovna prava koja bi imali da su zaposlenici.

Što ih je to, onda, toliko oduševilo kod Gamechucka da su ih prozvali socijalističkom kompanijom?

Web stranice Radničke fronte su trenutno nedostupne, ali članak u cijelosti možete pregledati na internetskoj arhivi.

Za početak, informacija koja je izazvala najviše komentara među developerima u grupi – u Gamechucku svi imaju jednake plaće, od direktora do programera i crtača te neovisno o senioritetu. Također, plaća se svima jednako povećava, a plan je i da se dobit, kad je jednog dana bude, dijeli jednako. S obzirom na to da iz Gamechucka transparentno komuniciraju da je ta plaća “blizu prosječne hrvatske plaće”, što je oko 7000 kn i među programerima otprilike minimalna plaća koju očekuje potpuni početnik s nula dana iskustva, odmah je slijedilo pitanje – zašto bi netko, tko zna i može zaraditi više, pristao na to?

Lucija Pilić iz Gamechucka objašnjava kako razlog leži upravo u tome jer se radi o igrama…

…i na igrama, a ne klasičnim softverskim proizvodima ili projektima za klijente, poslovi u gaming industriji nešto su nesigurniji nego u ostatku IT industrije. Mi ovako nudimo sigurnost posla u smislu konkretnog, specifičnog posla u konkretnoj firmi na točno određenoj igri.

Dodaje da je to važno jer je igra kreativno i autorsko djelo te većini ljudi koji na nekoj igri rade, bili programeri ili skladatelji, više znači da tu igru završe i objave nego činjenica da bi zaradili više radeći prema briefu klijenta.

Oni kojima je do maksimalne zarade ionako se neće zaposliti u nezavisnom gaming studiju.

Nije to socijalizam, to je klasični startuperski model! – komentirali su na to neki.

Zaposlenici rade za manju plaću, emotivno su vezani uz posao te dobivaju udio u kompaniji i nadu da će startup preživjeti i doživjeti multimilijunsku prodaju ili izlazak na burzu, pri čemu će i oni sudjelovati u podjeli tih milijuna. Jednako tako, podjela dijela dobiti sa zaposlenicima nije nešto strano hrvatskim tech firmama, čak i onima koje nisu startupi i itekako rade po narudžbi klijenata.

Hvalospjevi predanosti ili veličanje burnouta?

Zato Gamechuck u svom “socijalizmu”*, osim uravnilovke u plaćama i sigurnosti posla, navodi i no crunch politiku, odnosno izostanak prekovremenih i rada vikendom. Iako su tech firme daleko od doista izrabljivačkih tvornica iz 19. stoljeća, nije neobično da se od zaposlenika očekuje da ostaju prekovremeno, potegnu cijeli vikend ili do kasno u noć da bi se ispoštovao rok ili ako kod klijenta iskrsne problem.

Za razliku od nekadašnjih “sužnjeva koje mori rad”, današnje će se nerijetko javno pohvaliti za predanost poslu, nerijetko će dobiti i neki bonus na plaću kao znak zahvalnosti, ali se očekuje da su uvijek dostupni za prekovremene. Posebno je to često u startupima i u gejmerskoj industriji koje nerijetko svjesno zapošljavaju što mlađe ljude koji nemaju obiteljskih obaveza, stvaraju osjećaj pripadanja zajednici i misiji za koju svi moraju potegnuti te su česti nerealno postavljeni rokovi (nekad i iz neiskustva) ili nagle promjene smjera tijekom projekta.

U Gamechucku zato čak i kad se kasni s nekim projektom – umjesto da od zaposlenika traže da potegnu i po 16 sati da se završi na vrijeme, radije će se produžiti rok. Od zaposlenika se očekuje da rade do 8 sati dnevno, a u vrijeme za koje naznače da nisu dostupni ih se ne uznemirava. Mogućnost biranja hoće li raditi od kuće ili iz ureda se podrazumijeva.

*(Socijalizam pišem u navodnicima, iako ne bih trebala jer je ova diskusija, među ostalim, pokazala da nam hitno treba građanski odgoj u školama jer mnogi ne barataju osnovnim pojmovima društva, politike i gospodarstva. Pa kad čuju socijalizam misle da je to ono kad vlada Tito i partija, kad je sve državno i zajedničko, vozi se par-nepar i u trgovini prodaje samo jedna vrsta jogurta!)

Svi odlučuju o svemu?

U Gamechucku, nadalje, ne postoji hijerarhija i moglo bi se reći da svi odlučuju o svemu, pa čak i o tome koje će projekte sljedeće tvrtka raditi i tko će na čemu raditi. Točnije, kad završe neki od vlastitih projekata, svaki član tima predlaže na kakvoj bi igri sljedeće želio raditi pa se demokratski, većinom, izglasa sljedeći projekt. Kad su u pitanju projekti po narudžbi, interno se dogovaraju tko će ih raditi. U timovima se ne dodjeljuju uloge, već se članovi samoorganiziraju i dijele zadatke te, po potrebi, izaberu jednu osobu kao koordinatora.

Jednako se demokratski i transparentno odlučuje i o financijama, barem o dugoročnim financijskim odlukama. Kroz pravilo “otvorenog budžeta” u Gamechucku svaki zaposlenik ima uvid u dijeljenu tablicu u kojoj može vidjeti na što odlazi koliko novaca te kakvo je financijsko stanje tvrtke. Iako Gamechuck definitivno nije jedina hrvatska tehnološka tvrtka u kojoj se sa zaposlenicima transparentno komunicira o financijama, svakako je pohvalno. Posebno ako se uzme u obzir da u startupima nije rijetkost da zaposlenici misle da je jedan dan sve OK, a drugi dan ih uprava obavijesti o rezanju troškova, ukidanju odjela i otpuštanjima.

Protiv nefer postupanja i izrabljivanja

Također, većina zaposlenika u Gamechucku su članovi sindikata, a njihov sindikalni povjerenik, Jan Juračić (dizajner i pisac) te spiritus movens iza cijele priče Aleksandar Gavrilović (direktor), javno se zalažu za osnivanje sindikata djelatnika u gejmerskoj industriji koja je, kaže, prilično izrabljivačka. Za početak rade na formaliziranju odnosa kakve su uspostavili u Gamechuku kroz Kolektivni ugovor koji su spremni podijeliti s drugima, ističe Aleksandar koji često o “gejmerskom sindikatu” govori na konferencijama.

Mlada smo industrija koja se razvija brže nego što zakoni uspiju pratiti. Cijela industrija bi mogla bolje funkcionirati, s manje stresa kad bi funkcionirala prema pozitivnijim načelima.

Jednako tako, kao dio borbe protiv nefer postupanja i izrabljivanja, u Gamechucku naglašavaju da u svojim igrama potpisuju sve koji su u izradi sudjelovali, što nije praksa u industriji. Osim radničkih prava, nastavljaju, bitan im je fer odnos prema developerskoj zajednici (nastoje doprinositi, a ne samo uzimati iz open source zajednice) te prema konzumentima njihovih igara. Dok neke tvrtke koriste različite tehnike “navlakuša” kako bi iz igrača izvukle što više novaca, oni se trude izbjegavati takve modele.

Trude se izbjegavati modele koji donose najviše prihoda!?

Nije čudo da je Gamechuckov način poslovanja dočekan s podsmijehom! U tech industriji uspjeh se – što tvrtke, što pojedinca, još uvijek uglavnom mjeri količinom zarađenog novca.

To ne znači da su sve IT tvrtke beskrupulozni izrabljivači. Štoviše, mnoge imaju razne društveno korisne projekte, doprinose lokalnim zajednicama, nagrađuju zaposlenike uključenjem u vlasničku strukturu tvrtke, educiraju mlade i rade pro bono projekte za neprofitni sektor, ali podrazumijeva se da su profit i rast firme uvijek prioriteti broj jedan.

Iako se Gamechuck po mnogočemu razlikuje od klasične tech, pa i gaming, tvrtke, mnoge od njihovih ideja uopće nisu toliko sablažnjive kao što zvuče kad ih pohvali Radnička fronta. Kod domaće tech zajednice vjerojatno bi naišli na više razumijevanja kad bi socijalizam rebrendirali kao equity sharing, samoorganizirajuće timove bez šefa kao agilne timove, a kolektivno odlučivanje kao flat strukturu.