Hrvatske IT tvrtke “otjerale” su freelance developere, čime ih mogu vratiti?

Inzistiranjem na dolasku u urede (prije nego je pandemija rad na daljinu učinila uobičajenim) te nefleksibilnošću oko radnog vremena i biranja projekata domaće su tech kompanije pomalo same pilile granu na kojoj sjede. Odnosno, otjerale kvalitetne senior developere koji su otišli raditi kao freelanceri, uglavnom za strane klijente.

Iako uz takve angažmane uglavnom dolazi i inozemna plaća, rezultati istraživanja koje je provela zagrebačka tvrtka Leapbit, u dijelu koje se fokusiralo baš na takve developere, pokazuje da iznos prihoda nije presudan faktor koji developere motivira da umjesto stalnog zaposlenja kod domaćeg poslodavca izaberu freelance angažmane. Za takav karijerni izbor bila je presudna upravo fleksibilnst radnog vremena i mjesta koja im omogućava bolju ravnotežu privatnog i profesionalnog života. Nezanemarivi razlozi su i nesudjelovanje u uredskim politikama i sukobima te više samostalnosti.

Visina prihoda tek je na trećem mjestu, iako treba reći da su razlike u postocima minimalne, što pokazuje da je svaki od tih razloga zapravo podjednako važan. Svejedno, na pitanje je li narušeno mentalno zdravlje utjecalo na izbor freelance karijere njih 36,5 % odgovorilo je kako je izrazito ili uglavnom utjecalo.

“Korona je ubrzala ono što se 10 godina krčkalo”

Misao koja se automatski nameće stoji i u izvještaju:

Kad gledamo rezultate s odmakom, ne možemo se ne upitati je li bilo moguće na vrijeme prepoznati potrebe i želje ljudi i ponuditi ljudima stvari koje sad, ionako, većina tvrtki nudi pod normalno. No, što je – tu je.

Luka Kladarić, senior IT stručnjak koji već godinama radi remote za strane klijente i glasan je zagovornik takvog načina rada, nešto je manje blag:

Rasprava oko toga može li se, i to ne samo preživjeti, nego i uspijevati, uz remote timove je gotova. Odigrala se nasilno i u tišini, zapravo, i tu je korona ušla kao pajser u razgovor koji se krčkao već više od 10 godina na hrvatskoj IT sceni. I odvalila stijenu ravno na uhodani autoput.

U Leapbitovoj anketi 109 developera izjasnilo se kao freelance developeri, više od 50% njih smatra se seniorima i većina ispitanika (više od 90%) su muškarci. Luka primjećuje kako je teško procijeniti tko je doista freelancer (ljudi koji suradnje dogovaraju na bazi projekata i nerijetko imaju više klijenata istovremeno), a tko radi puno radno vrijeme za jednog klijenta (domaćeg ili stranog), ali se smatra freelancerom jer to obavlja kao pravna osoba, a ne zaposlenik. Na pitanje o faktorima koji su presudni za odabir takvog načina rada, odgovara:

Freelancera ima raznih. Od ekipe kojoj posao i novac nisu najvažniji, pa fleksibilnost koriste da bi radili manje, naplatili više po satu i na kraju završili s jednako novaca kao da su zaposleni na puno radno vrijeme, ali imaju više vremena. S druge strane, postoje i ljudi koji su otkrili da freelanceanjem mogu zgrnuti više novaca ako rade kao da negdje rade puno radno vrijeme.

Trećina ispitanih midova nije prezadovoljna freelancanjem

Što se tiče mogućnosti da se ti developeri vrate hrvatskim tvrtkama, u Leapbitu su optimistični. Razlog za to daje i njihov prethodni izvještaj o zadovoljstvu developera procesima kod zapošljavanja. Čini se da, kad borba za ljude na tržištu postane oštra, domaće tvrtke itekako mogu ispraviti ono što im iskusni developeri zamjeraju. Umjesto žaljenja na (pre)duge, zamorne i nejasne selekcijske procese te besmislene krugove razgovora, većina ispitanih developera danas je prilično zadovoljna tim procesima!

Zato su u anketi freelancere pitali i jesu li baš skroz zadovoljni svojim statusom, bi li ga promijenili i što bi ih na to potaknulo. Očekivano, slobodnjačkim statusom i radom na daljinu donekle su nezadovoljni juniori, njih 33,3 % promijenilo bi posao, i mid developeri, njih bi čak 38 % promijenilo posao.

Čime ih hrvatske tvrtke mogu vratiti?

Zanima ih stručnost, organiziranost, dobra atmosfera u timu i tvrtki, smislenost projekta – i mogućnost rada od kuće. Najviše njih, 48,6 % najradije bi prešli u tvrtku koja razvija vlastiti proizvod, a tek 7,34 % šansu bi dali agenciji. Najmanje njih, 3,67 % prešlo bi na developerski posao u tvrtku kojoj tehnologija nije core business.

Luka nije baš tako optimističan:

Freelancing je način života i tu nema spasa, nema šanse da te ljude dovučeš natrag u tradicionalnu firmu. Možda kratkoročno, ako su imali loš period pa im treba stabilnost, ali jednom kad otkriju slobodu… taj zov ne možeš više nikad ignorirati. To je izgubljena bitka trajno i zauvijek.

Da bi se vratili domaćim tvrtkama, developerima novac nije presudan, ali je bitan ako to znači da će izgubiti određenu fleksibilnost: seniori su naveli da prosječno zarađuju 28,7 tisuća kuna neto, a u hrvatsku tvrtku bi prešli za 29,8 tisuća kuna. Mid developeri zarađuju 17,8 tisuća kuna, stalni posao bi prihvatili za iznos od 22 tisuće – s time da se ovdje i u istraživanju ograđuju kako je iznose vrlo teško precizno uspoređivati jer u različitim oblicima angažmana davanja nisu ista.

Za kraj, Kladarić na svom primjeru sumira koliko je teško povući čvrstu granicu između financijskih i nefinancijskih motiva te koliko se isprepliću:

Meni neputovanje u ured svaki dan znači sve na ovom svijetu. Ali, i kod toga postoji računica. Pola sata u jednom smjeru do posla dnevno je 230 sati godišnje, znači da ti je plaća/satnica 12% manja nego što misliš, jer ti nitko ne plaća vrijeme provedeno u autu ili javnom prijevozu.