Prijava govora mržnje na Facebooku ne funkcionira. Zašto bi prijava lažnih vijesti?

Nakon što je Donald Trump pobijedio na izborima, izrazi na mnogim licima odavali su zabezeknutost, osim koji onih koji su pobjedu točno predvidjeli (poput tima hrvatskih analitičara, ali o njima drugom prilikom), a potom ljutnju, nakon koje je uslijedilo glasno traženje “krivaca”. Jedan od njih pronašao se na Facebooku, točnije činjenici da je upravo ta društvena mreža postala plodno tlo za širenje lažnih vijesti koje su, prema nekim procjenama, pogodovale polarizaciji glasača, a time rezultatima izbora.

Mark Zuckerberg prvo je tu tvrdnju odbacio, da bi samo nekoliko dana kasnije objavio kako se planiraju žešće uhvatiti u koštac s lažnim sadržajem. Problem je kompleksan, i s tehničke i s filozofske strane, rekao je tada, i nije pogriješio. S jedne strane Facebook ljudima daje glas koji može doći do stotina, tisuća, milijuna drugih, a s druge će odlučivati što će od tog sadržaja imati veći doseg, a što ne.

Kako je algoritam (neuspješno) zamijenio urednike

Sličan se problem dogodio s trending dijelom Facebooka – društvena je mreža tu uposlila svojevrsne “urednike” koji bi procjenjivali što je od popularnih tema doista vrijedno isticanja, da bi ih potom otpustila i sve prepustila algoritmu, nakon kritika o pristranosti. No, algoritam je znao propuštati “zanimljive” stvari – kao što je bila “vijest” o tome voditeljica Fox Newsa Megyn Kelly otpuštena jer je tajno podržavala Hillary Clinton za predsjedničku kandidatkinju. Problem? Vijest je bila lažna. Prenijela ju je konzervativna stranica EndingtheFed.com sa stranice Conservative101.com, kojoj ovo nije bila prva lažna viralna vijest (navodili su kako Tom Hanks podupire Donalda Trumpa, iako je istina bila uprava suprotna).

No, članak je dovoljno puta podijeljen da bi zadovoljio uvjete da postane trending, čime je dobio dodatni doseg, a kako je sve prepušteno AI-ju, nitko to nije zaustavio… I priča ide u krug.

No, nakon izbora Zuckerberg je obećao veće napore u prepoznavanju lažnih vijesti, njihovu lakšu prijavu, postavljanje upozorenja da je određena vijest potencijalno lažna, ali i, što je možda zanimljivije, ponovno obraćanje medijskim ljudima – ovaj put ne vlastitom uredničkom timu, nego timu stručnjaka koji će provjeravati činjenice, a to su ABC News, Politifact, FactCheck, Snopes i The Associated Press.

Proces je idući – nakon prijava korisnika da je određena vijest lažna, putem gumba u gornjem desnom uglu, i nakon softverske provjere koja bi dala naznake da je vijest sumnjiva, konzorcij novinara će provjeriti činjenice. Ako se procijeni da je vijest lažna (barem dvije gore spomenute organizacije to trebaju tvrditi), na news feedu će dobiti oznaku “disputed by third-party fact-checkers”. Tako označeni linkovi imat će manji doseg, a ako ih korisnici žele podijeliti, dobit će upozorenje da razmisle žele li to napraviti jer je vijest možda lažna.

Zanimljiva ideja, ali… Sumnjam da će funkcionirati. Evo nekolicine razloga.

Motiva za širenje lažnih vijesti ima previše

Uzmimo za primjer ponovno američke izbore. Bilo da je riječ o političkim razlozima, odnosno želji za diskreditiranjem protivnika, bilo da su razlozi ipak nešto više prozaični, odnosno da je riječ o zaradi… Ima ih i previše. Tako je svijetom odjeknula priča o balkanskim, točnije makedonskim tinejdžerima koji su gradili mnoštvo “portala” s lažnim vijestima, poput onih da će Hillary Clinton biti optužena zbog skandala s e-mailovima ili da je 2013. zapravo podržala Donalda Trumpa rekavši da bi voljela vidjeti osobu poput njega kao kandidata za predsjednika jer je “iskren i nemoguće ga je potkupiti”.

Razlog je jasan – “nabijanje” prometa i zarada od AdSensea te drugih oglašivačkih mreža. Dobar dio tog prometa dolazio je putem Facebooka, uz pomoć tamošnjih grupa i stranica, a i privatnih korisnika koji su te vijesti dijelili. Činjenica stoji da su mladi Makedonci slično pokušavali s drugim predsjedničkim kandidatima, ali Trump je naišao na plodno tlo – sam po sebi kontroverzan, bio je “klikabilniji”, “djeljeniji”, donosio je više prometa, više zarade.

Facebook jest naknadno obećao da će otežati zaradu takvim izdavačima, ali to se još treba dokazati kao učinkovita metoda.

Jer…

Prijava lažnih vijesti stara je vijest

Prijava lažnih vijesti na Facebooku nije nešto novo – opcija postoji već gotovo dvije godine. Htjelo se time zaustaviti hoaxove, poput uzbuna o bijelim ili crnim kombijima koji otimaju djecu ili priča o dilerima koji djeci dijele drogu mirisa jagode (što je FBI još 2008. godine proglasio lažnom vijesti, ali to nije zaustavilo korisnike društvenih mreža, a i određene medije, da isto godinama kasnije dijele i prepričavaju kao da se takav slučaj dogodio neki dan, u našem susjedstvu). To donekle govori i o ljudskoj prirodi, ali i dokazuje da se Facebook s ovime bori već godinama.

Jer…

Kako funkcionira prijava govora mržnje na Facebooku?

Tu dolazimo do teze iz naslova – ako ste ikad pokušali prijaviti neki nepoželjan sadržaj na ovoj društvenoj mreži, znate da je potrebno mnogo, ali doista mnogo truda da bi se takva prijava prihvatila kao osnovana. Čak i ako su u sve upletene maloljetne osobe, čak i ako je riječ o neovlaštenom korištenju sadržaja, čak i ako je riječ o cyberbullyingu, kao što je bilo u nemilom slučaju stranica Vinkovačke k****. Tek nakon što su se oglasili mediji, policija i, možda najvažnije za Facebook, oglašivači, počelo se jače reagirati na uklanjanje ovakvog sadržaja, ali opet nedovoljno učinkovito.

Jer… (oprez – jasno isticanje stavova na putu) kako drugačije protumačiti činjenicu da prolajferska propaganda i dalje prolazi neometano na ovoj društvenoj mreži, a reakcija jednog karikaturista na nju rezultira uklanjanjem “sporne” slike i nemogućnosti korištenja Facebooka na tjedan dana?

Who watches the watchmen?

Vratimo se natrag na ovaj “ljudski” faktor koji je ponovno unesen u cijelu priču o provjeravanju vjerodostojnosti sadržaja. Mogu li osobe koje provjeravaju činjenice učiniti to dovoljno brzo i precizno, čak i ako su stručnjaci u onome što rade? Mogu li uzeti sve faktore u obzir u kratkom roku? Zamislite samo što će se sve označavati lažnim, samo zato što se nekome nešto svidjelo? Ja sam vam dosadna, previše pričam, tipkam? Označite link na ovaj tekst kao lažnu vijest! Tko će to provjeriti u jednoj maloj Hrvatskoj? Hoće li se Facebook obraćati lokalnim fact checkerima kao što je Faktograf? Hoće li oni moći dovoljno brzo i precizno provjeriti sve informacije prije no što nanesu štetu – i čitateljima/gledateljima i izdavaču/autoru?

Jer…

Živimo u dobu post-istine

Kako sam svoju novinarsku karijeru započela u tiskanim medijima, od dolaska u digitalne istodobno sam bila fascinirana brzinom kojom se sve događa, ali i počela se pitati dobivamo li informacije zapravo sporije no ikada? Pitanje je paradoksalno, ako se uzme u obzir brz protok podataka, odnosno činjenici da se nešto dogodi u svijetu – a vijest o tome viri sa svih glavnih news portala već nekoliko minunta kasnije. Naime, zastupala sam tezu da možda jesmo izloženi nizu informacija, ali da se tek nakon nekog vremena, mnoštva novih informacija, demantija starih, komentara, sažetaka, analiza… Dozna što je točno bila istina. Ako se uopće i dozna.

Tek sam kasnije doznala da ta teza ima ime – post-istina, što je ove godine postala i riječ godine prema Oksfordskom rječniku. Definira se kao “okolnost u kojemu su objektivne činjenice manje utjecajne u oblikovanju javnog mišljenja nego emocije i osobna uvjerenja”.

Istraživanja su pokazala da glasine putuju brže od istine te da je u prosjeku potrebno 12 sati da se lažna tvrdnja proglasi neistinitom na internetu. A u 12 sati se dogodi mnogo toga. Primjerice, naše mišljenje je već oblikovano i možda više nećemo vjerovati objektivnim činjenicama, kao što definicija post-istine i potvrđuje.

Ne pomaže ni činjenica da su masovni online mediji, koji bi trebali provjeravati informacije prije no što ih objave, “brzi na okidaču”, kako bi dobili promet, klik, a time i oglas, zaradu… Čime (nećete vjerovati što će se iduće dogoditi) dolazimo i do zadnje, ipak nešto pozitivne točke.

Opali po džepu i naći ćeš… Svjetlo na kraju tunela?

Sve su ove pojave došle prebrzo i premasovno da bi se propisi, sankcije za njihovo kršenje, ali i ljudske navike mogle promijeniti. Kod medija bi trebalo biti jasno – za sav tamo objavljen sadržaj je odgovoran izdavač (urednik, novinar, ovisno o čemu se konkretno radi), ali upitan je bio sadržaj koji su generirali korisnici, čitatelji – komentari. Činjenicu da je medij odgovoran i za taj dio sadržaja potvrdila je presuda Europskog suda za ljudska prava, a da je isto kod nas, potvrdio je i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Saša Leković.

No, što je s Facebookom, “najvećim medijem bez svog sadržaja”, kako ga definira najčešće citirani slajd na svim tehnološkim konferencijama? Čini se da će prevagnuti odluka iz – Njemačke.

Naime, stroga Njemačka opravdano smatra kako se Facebook neće moći dovoljno dobro sam razračunati s poplavom lažnih vijesti, stoga je odlučila uvesti novčani “poticaj” – kaznu od 500.000 eura za neuklanjanje spornog sadržaja u roku od 24 sata. Da, Facebook se može braniti činjenicom da on nije odgovoran za sadržaj koji je na njemu postavljen, ali iz svega gore navedenog evidentno je da postaje svjestan svoje uloge u utjecaju na oblikovanje javnog mnijenja.

Što i sami da učinimo?

Danas je na internetu itekako teško provjeriti što je istina, a što laž, što je vrijedno dijeljenja s drugima, a što ne. Stoga, duboko udahnite prije no što formirate mišljenje. Sjetite se onog odmaka od 12 sati. Prespavajte?

U fascinantnim smo vremenima. Važnost pravovremenih i pravovaljanih informacija možda nikad nije bila veća.

U nemirnim smo vremenima. A opet, od drveća ne vidimo šumu, od galame ne čujemo glasove. Nemojmo i sami svojim dizanjem buke tomu doprinositi.