Nismo se čuli ni vidjeli, dugo, godinama, no unatoč svom minulom vremenu, vijest o tvom gašenju me pogodila - žao mi je što se ne sjećam više svog korisničkog imena i lozinke da te još jednom pokrenem, pošaljem poruku nekom reliktu na sad već praznoj listi kontakata i dostojno se oprostim s tobom. Zbogom, MSN, i ne brini, ono što smo ti i ja imali Skype nikad neće ponoviti!
Nismo se čuli ni vidjeli, dugo, godinama, no unatoč svom minulom vremenu, vijest o tvom gašenju me pogodila – žao mi je što se ne sjećam više svog korisničkog imena i lozinke da te još jednom pokrenem, pošaljem poruku nekom reliktu na sad već praznoj listi kontakata i dostojno se oprostim s tobom. Zbogom, MSN, i ne brini, ono što smo ti i ja imali Skype nikad neće ponoviti!
Nismo se odmah slagali, diskriminirao si me na temelju mog izbora računala i operativnog sustava, bio si isti kao i sve igre i programi u devedesetima – meni nedostupan. Imaš li uopće ideju kako je tada bio usamljen život zagrebačkog osnovnoškolca s Macom, koji nema s kime razmjenjivati igrice i vrti programe za IM koje nitko drugi ne koristi? Proklinjala sam sudbinu, no onda si dojahao na verziji za moj operativni sustav – i moj digitalni društveni život opet je imao smisla.
U srednjoj školi bili smo nerazdvojni i nikad ti nisam zamjerala što si mi nudio manje opcija nego korisnicima Windowsa i što mi nisi cijelo računalo zarazio popupovima i šljokičastim smajlijima koji se glasaju. Provodili smo zajedno dane i noći, nebrojene sate tipkanja, razmijenili smo vjerojatno više redaka ispisanih razgovora no što ću u sljedećih deset godina otkucati na poslu. Prošao si sa mnom cijeli pubertet, a to što si u jednom trenutku pobrisao cijelu povijest mojih tinejdžerskih drama i trabunjanja zauvijek ću pamtiti kao čin milosti. Srednjoškolski tok misli nije nešto što bi trebalo ostati zabilježeno. Igdje.
Krenuo si sa mnom na faks, učili smo zajedno, prenosio si informacije o ispitnim rokovima, pitanjima koje se na njima vrte, sudjelovao si u našim grupnim raspravama o stvarima o kojima nismo imali pojma. S vremenom smo se udaljili, krenuli u drugim smjerovima – ja sam željela ići naprijed, eksperimentirati (kad ću ako ne na faksu?), upoznati nove tehnologije, a ti se nisi htio pustiti svojih zastarjelih principa. S vremenom si se odselio na kinesko tržište i našao si neke druge tinejdžere, ukinuo si podršku za mene i moj geografski kutak svijeta.
Pa ipak, teško je zaboraviti prijateljstvo koje je tako dugo trajalo i želim da znaš da, unatoč tome što te Microsoft nakon petnaest godina ukida radi Skypea, i što se taj Estonac ne da zagasiti jednom kada se pokrene, ne znači da će te zamijeniti u mom srcu. Možda nećemo uvijek imati Pariz, ali ćemo uvijek imati rane dvijetisućite.
Pozdravlja te i sjeća te se (s određenom dozom srama i nelagode)
tvoja prijateljica Tena.