e-Škole i Učionice budućnosti: Tehnologija nije garancija uspjeha, nego preduvjet!

Iako vam se danas ovo možda čini nemogućim, radi se o scenariju koji bi u skoroj budućnosti mogao postati stvarnost. Budućnost je to koja polako, ali sigurno stiže u Hrvatsku, između ostalog i zahvaljujući CARNetovim projektima e-Škole (o kojima smo već pisali na Netokraciji) i Učionica budućnosti. Predviđeno je da se u pilot projektu 150 hrvatskih škola opremi najmodernijom tehnologijom (a prvih 20 škola je već odabrano), dok će se u prvoj fazi koja kreće od jeseni, opremati sljedećih 130 škola.

A interes za e-Škole je zaista velik. Na javni poziv se prijavilo 705 škola (što je gotovo svaka druga na razini cijele Hrvatske), a svaka bi htjela svojim učenicima ponuditi neke nove mogućnosti učenja. Naravno, ne postoje sredstva kojima bismo osigurali da svaka od prijavljenih škola uđe u ovaj projekt, stoga će se škole odabrati po različitim kriterijima. Već se u prvoj fazi traži 150 škola koje će biti presjek hrvatskog obrazovnog sustava i uključivati velike, srednje i male škole, osnovne i srednje, gimnazije i strukovne, one iz područja visokog indeksa razvijenosti, kao i one iz područja niskog indeksa razvijenosti, zatim one koje imaju iskustva s primjenom tehnologije, ali i one koje ga nemaju. Odabir škola napravljen je na način da se osiguraju škole predstavnice svih kombinacija ovih različitih potkategorija. To znači da prednost neće imati samo škole u velikim gradovima koje imaju najbolju infrastrukturu, već će se škole unutar ovog projekta ravnomjerno rasporediti preko cijele Hrvatske.

Vrijednost projekta e–Škole prepoznala je i Europska unija koja će financirati prvu fazu u iznosu od 40 milijuna eura s 85% što će biti pokriveno sredstvima iz europskih fondova. Za opremanje svih škola u Hrvatskoj predviđeno je 142 milijuna eura. Ovo je projekt od državne važnosti i kao takav je recimo jednako važan kao, primjerice, izgradnja Pelješkog mosta (o kojem se nažalost u javnosti puno više priča nego o edukaciji naše djece).

“e-Otok” Mali Lošinj

Važan dio projekta e–Škole je i projekt Škole 2.0, čiji su prvi temelji postavljeni još projektom e-Otoci, cilj kojeg je bio povezivanje udaljenih škola i područnih odjeljenja na otocima te omogućavanje da sva djeca bez obzira na mjesto školovanja – dobiju najbolje moguće uvjete za učenje.

Osnovna škola Maria Martinolića u Malom Lošinju jedna od tih škola budućnosti budući da je matična škola opremljena video konferencijskim sustavom, kao i područna odjeljenja na otocima Susku, Unijama i Iloviku. Naknadno su opremljena i odjeljenja na Velom Lošinju i u Nerezinama čime je otok Lošinj potpuno spreman za neka buduća vremena. Posjetite li Lošinj preko ljeta, vidjet ćete kako taj predivan gradić živi i diše s mnoštvom turista, međutim van turističke sezone radi se o jednom idiličnom mjestu koje je i kroz ovo opremanje škole jednu stepenicu bolje povezano s ostatkom Hrvatske.

Putem elektroničke pošte dolazim u kontakt s učiteljicom Marijanom Dragoslavić koja nastavu održava u kombiniranom odjeljenju drugog i petog razreda na otoku Iloviku. Raspitujem se o načinu korištenja tehnologije u njenom radu pa je tako, naravno, jedno od prvih pitanja vezano uz samu pripremu školskog sata.

Govori mi kako je u početku za pripremu sata zaista trebalo više vremena, ali je danas nakon mjeseci iskustva, cijela priprema puno brža. To je i logično jer kako sama kaže – “niti sama nisam znala što je sve moguće napraviti s tim uređajima”. Što je još važnije – učenici su vrlo zainteresirani za takav oblik rada. Pripovijeda mi kako ih najviše veseli kada sami moraju nešto napraviti, snimiti ili obraditi.

Na malim otocima i u malim mjestima škola je još uvijek mjesto gdje su djeca prije svega samo djeca, razigrana, iskrena, jednostavna i neopterećena. Našim učenicima moderne tehnologije puno pomažu jer putem video linka imaju mogućnost pratiti nastavu engleskog jezika i matematike od učitelja koji je te struke iz matične škole koja je na otoku Lošinju.

Njeni učenici tako uz samostalan rad, prate i nastavu koja se odvija iz matične škole na Malom Lošinju putem video konferencijske veze te sučelja Adobe Connect. Ti su sati definirani unaprijed, početkom školske godine, a dvosmjerna komunikacijska veza omogućava dijeljenje ekrana između nastavnice u matičnoj školi i učenika koji se nalaze na Iloviku. Na taj način nastavnica može vidjeti što učenici rade putem udaljenih uređaja.

ICT Curricula – prvi korak prema digitalnim materijalima

Uz škole uključene u projekt Škole 2.0, u Hrvatskoj je još nekoliko učionica postalo “učionicama budućnosti” – u suradnji CARNeta s partnerima Samsungom, HP-om i Microsoftom, opremljeno je više škola. Prva je bila osnovna škola Kamešnica u Otoku, a zatim su uslijedile i IX. Gimnazija u Zagrebu, Gimnazija Frana Galovića u Koprivnici, II. OŠ Bjelovar, te OŠ Antuna i Stjepana Radića u Gunji, koja je obnovljena nakon prošlogodišnjih katastrofalnih poplava. Valja naglasiti da su partneri i sami, neovisno o projektu e–Škole, donirali opremu nekim školama, što je za svaku pohvalu.

Dok razgovaram s nekoliko sugovornika iz CARNeta osjećam entuzijazam i vidim koliko je truda i vremena uloženo da se budućnost čim prije dovede u naše škole. Tako sam saznao kako je više od 50% kapaciteta CARNeta trenutno uključeno u projekt e-Škole. I zaista, CARNet uporno radi na tome da se učiteljima i profesorima ponude novi alati kojima će obrazovanje naše djece, naše budućnosti, podignuti na jednu novu razinu.

Ali, kao i u svemu što radite, ima i onih koji se ne slažu sa svim odlukama CARNeta. Prigovori se prvenstveno odnose na softver koji će biti korišten, a za kojeg čujem komentare kako odluka o odabiru nije dovoljno transparentna odnosno da se preferiraju pojedini dobavljači. Prije nekoliko dana predstavljen je ICT Curricula, čiji je glavni cilj poboljšanje programa i kurikula u dijelu računalne kompetencije u osnovnoškolskom obrazovanju. U prijevodu, kroz ICT Curriculu se nastavnicima želi dati pristup novim, modernijim digitalnim materijalima, koje će moći koristiti u nastavi.

Najveći problem koji za sada primjećujem, tiče se neinventivnosti u pristupu nastavnom materijalu. To je najviše izraženo kod predmeta poput matematike i fizike, gdje velik broj nastavnika već godinama koriste specijalizirani program GeoGebra. Naravno da su nastavnici ljuti što je unutar ICT Curricule matematika zapostavljena time što su zadaci statični i nisu korištene prednosti koje, primjerice, nudi ranije spomenuta GeoGebra, kao što je dinamičko kreiranje zadataka. Iz CARNeta mi pak naglašavaju kako je GeoGebra tek jedan od alata koja je korištena u materijalima izrađenima kroz ICT Curriculu. Ako zaista obrazovanje želimo podignuti na novu razinu, digitalni materijali su nešto o čemu ćemo morati voditi računa.

Dobra je stvar, doduše, što nastavnicima neće biti uvjetovano koje će programe koristiti, pa je tako na samim nastavnicima odabir žele li koristiti, primjerice GeoGebru ili neko drugo rješenje. Nevezano za to, sigurno je da će odabir softverskih rješenja (kao i kvaliteta digitalnih materijala) biti jedan od glavnih kamenova spoticanja, kao što je sigurno da bez kvalitetnih materijala nema niti kvalitetne nastave a to je, vjerujem, svima u interesu.

O tom problemu dalje razgovaram s profesoricom matematike i informatike iz zagrebačke IX. Gimnazije, gospođom Sonjom Lušić Radošević, kako drugačije nego putem Skype video poziva. Ona i sama veli kako “nije dovoljno digitalizirati materijale” iako za sada ne želi komentirati sam ICT Curriculu “dok ga detaljnije ne prouči”.

Ako djetetu date PDF ili link na YouTube, to nije dovoljno. Digitalni nastavni materijali moraju biti što više interaktivni i moraju korak po korak dati mogućnost učeniku da sam spoznaje nove stvari.

O implementaciji svojeg SmartSchool rješenja u zagrebačku IX. Gimnaziju, korejska je kompanija snimila zanimljiv trominutni video.

Učionica budućnosti u IX. Gimnaziji

Zagrebačka IX. Gimnazija jedna je od onih škola koje već imaju potrebnu opremu za moderniji pristup nastavi. Njihova je učionica opremljena Samsungovim SmartSchool rješenjem kojeg gospođa Sonja koristi u svom radu. U učionici budućnosti raspored klupa je nešto drugačiji nego u uobičajenim učionicama. Klupe su poredane u krugove, učenici su licem okrenuti jedni prema drugima što sigurno pomaže u komunikaciji. Kao i nastavnica Marijana s Ilovika, i ona mi govori o tome kako su djeca zainteresiranija za učenje, no kako tehnologija nije garancija nego samo važan preduvjet.

Učionica budućnosti je lijepa vizija kako bi učionica trebala izgledati u budućnosti i kako da nam učenici budu kreativniji. No za to nije nužno potrebna “super” moderna tehnologija. Potrebno je pronaći mjeru između mobilnih uređaja, tableta i računala, a ključ uspjeha je učitelj. Učenici moraju imati jasne zadatke s jasno definiranim ciljevima.

Ono što trenutno koči napredak školstva u Hrvatskoj nije nedovoljan broj učionica budućnosti već zastarjeli plan i program rada. U razgovoru s profesoricom Sonjom saznajem kako je i dalje prisutan problem da se satovi koji se pripremaju na moderan način ne mogu na isti način raditi kada se, primjerice, radi nadzor sata. Pitam je zašto, na što mi ona odgovara da iako postoji tolerancija prema takvom načinu rada, svi djelatnici u školstvu moraju provoditi program koji još uvijek nema dovoljno sluha za inovacije koje nam donosi moderna tehnologija.

To je zaista šteta, iako sam siguran da ćemo i ovom ICT Curriculom, bez obzira na trenutne nedostatke, napraviti korak u pravom smjeru. Jer, kako mi govori – “trenutno nam djeca uče previše faktografskih činjenica te tu nema prostora za izvođenje pravih projektnih zadataka i poticanje učenika”.

U idealnim uvjetima svaka bi škola bila e-Škola, ali takvo što je u ovom trenutku nemoguće. Međutim, prednosti koje će svaka škola u ovom projektu ostvariti su ogromne, poput spoja na brzi i superbrzi internet (od 50Mbit/s do 1Gbit/s) te pristupa internetu putem lokalne bežične mreže za sve učenike unutar škole. Učenici će tako moći koristiti svoje mobilne uređaje za pristup raznom sadržaju, koji će (roditelji, ne brinite) biti filtriran; upravo kako bi se onemogućio pristup sadržaju koji nije namijenjen za mlade.

Prvi korak je tu, na nama je da odlučimo kako dalje

Marijana i Sonja i još mnogo drugih nastavnika i nastavnica – svatko je od njih na svoj način pionir jednog novog vremena koje polako ali sigurno kuca i na vrata hrvatskih škola. Kod svakog od njih osjeti se veliki entuzijazam i želja da se u hrvatskom školstvu konačno nešto pokrene i promijeni – na bolje. Ostavimo li po strani neslaganja i pronađemo li najbolji put, a to je svakako – put suradnje, za nas i našu djecu još ima nade.

Tu su vrijednost već prepoznali u CARNetu. Prepoznali su tu vrijednost i u Vladi Republike Hrvatske koja je ovaj projekt označila kao projekt od najveće državne važnosti. Na kraju krajeva, prepoznali su tu vrijednost i u velikim korporacijama, poput Samsunga, koji je svoje rješenje ponudio u Hrvatskoj, što je ujedno i najveći broj instaliranih pametnih učionica po stanovniku na svijetu – ne računamo li, naravno, samu Južnu Koreju.

Za promjenu, naravno, nije dovoljno samo usvojiti novi ICT kurikulum kao niti opremiti nekoliko učionica modernom tehnologijom. Ne, barem dok nam u školama nedostaje osnovnih potrepština – kreda, papira, flomastera… No, negdje treba krenuti i vjerujem da je put koji imamo pred sobom, uz uvjet da radimo kvalitetno, a ne podobno – zalog jedne bolje budućnosti.