Dječji pametni satovi: Više sigurnosti ili izloženost hakerima?

Dječji pametni satovi čine se kao savršeno rješenje – fiksni telefon na koji bi mogli nazvati i provjeriti što dijete radi dok je samo kod kuće ili ga podsjetiti na obaveze danas ima malo tko, a većina roditelja ne usudi se prvašiću još dati mobitel sa svim funkcionalnostima. Ne samo jer su svjesni opasnosti korištenja društvenih mreža i aplikacija bez nadzora, nego i iz vrlo praktičnog razloga – tako mala djeca mobitel će zaboraviti ponijeti i lako će ga izgubiti ili oštetiti.

Za roditelje koji žele uvijek znati gdje je dijete

Zato je uređaj koji stoji oko ruke, lagan je, dizajniran da bude atraktivan djeci i ima samo bitne funkcionalnosti izbor mnogih roditelja kad kod polaska u školu dijete više nemaju pod svojim nadzorom svo vrijeme. Izbor je ogroman (jedne godine ih je prodavao čak i Lidl!), a najpopularniji izbor uglavnom su no name modeli koji na stranim web trgovinama koštaju par desetaka eura, a na domaćima od 200-tinjak do 500-tinjak kuna ili Myki sat kojeg telekomi nude u raznim povoljnim paketima i tarifama.

Tehničke značajke su ionako svima slične – praćenje lokacije djeteta putem GPS-a, slanje i primanje poziva i poruka određenom, ograničenom broju odobrenih kontakata, SOS pozivi i postavljanje ‘virtualne ograde’, odnosno obavještavanje roditelja ako se dijete nalazi izvan zadanog područja.

Kratkom anketom među roditeljima doznajem da odluka o kupnji takvog uređaja najviše ovisi o tome imaju li logističkih izazova kod organizacije dječje nastave i aktivnosti te jesu li od onih roditelja koji ne mogu biti mirni ako ne znaju uvijek gdje im se dijete nalazi i ako ga ne mogu uvijek kontaktirati.

Kupujete li sigurnost ili sigurnosne propuste?

Kod kupnje se uglavnom raspituju o tehničkim karakteristikama i iskustvima drugih roditelja, koliko se određeni model lako potrga, koliko internetskog prometa troši ili koliko mu dugo traje baterija. Baš nitko od roditelja koje sam pitala za iskustva s takvim uređajima, a ni onih koji na tu temu raspravljaju na roditeljskim forumima nije spomenuo pitanje sigurnosti, niti znao da se dječji pametni satovi sve češće spominju kao prijetnja, a ne doprinos sigurnosti djece. Toliko da je u Njemačkoj regulatorna agencija još 2017. zabranila prodaju pametnih satova za djecu.

O takvim uređajima kao sigurnosnoj prijetnji oglašavala su se društva za zaštitu potrošača i u drugim europskim zemljama, a Europska komisija prije dvije godine naredila je da se pametni sat jednog proizvođača povuče s tržišta jer su se podaci između uređaja na dječjoj ruci i aplikacije na roditeljskom mobitelu izmjenjivali bez enkripcije. U prijevodu – svaki malo vještiji haker je mogao pratiti gdje se i kad kreće dijete ili izravno komunicirati s njim.

S obzirom na to da se većina roditelja za pametni sat odlučuje s idejom sigurnosti na umu – dijete je sigurnije ako roditelji uvijek znaju gdje je, a uređaj s organičenim i jednostavnim funkcionalnostima sigurniji je nego mobitel, trebali bi biti svjesni da su razni pametni i Internet of Things uređaji među najranjivijima, najslabije reguliranima i donose najveće sigurnosne rizike. Ovi kojima je naređeno da povuku proizvod vjerojatno nisu jedini s tako ozbiljnim sigurnosnim propustima, nego su samo jedini koji su uhvaćeni: istraživanje jednog njemačkog sveučilišta objavljeno krajem 2020. pokazalo je da pet od šest testiranih brendova ima ozbiljnih sigurnosnih propusta. U istraživanju upozoravaju i da je sve teže ustanoviti koji su brendovi sigurni, a koji ne jer se često radi o uređajima istog proizvođača koji se prodaju pod različitim brendovima.

Škole: prisluškivanje, ometanje, varanje, nejednakost…

Protiv pametnih satova za djecu sve se češće bune i zabranjuju ih i škole. U školskim kućnim redovima obično je eksplicitno zabranjeno koristiti mobitele, ali pametni satovi se ne spominju. Iako su limitiranih mogućnosti, učitelji se sve više bune i protiv njih jer jednako mogu “zvrndati” tijekom nastave i ometati učenike. Također, neki od pametnih satova namijenjenih djeci imaju mogućnost snimanja zvuka na daljinu pa se učitelji pozivaju na zaštitu svoje privatnosti i ne žele da ih roditelji mogu prisluškivati ili snimati nastavu. A iako ih najčešće koriste najmlađi školarci, teoretski se takvi uređaji mogu koristiti i za varanje na ispitima.

I ne najmanje važno, psiholozi upozoravaju da kupovinom pametnog sata djeci roditelji potiču nejednakost. Iako je većina roditelja koje sam pitala za takav uređaj sprema izdvojiti što manje kuna jer očekuju da će ga dijete korisititi vrlo kratko (većina djece između 10 i 12 godina ionako dobije vlastiti mobitel) i uglavnom se kupuju no name modeli s osnovnim funkcionalnostima, uvijek postoji mogućnost da se djeca u razredu podjele na one koji takav sat imaju i one koji nemaju.

Koja razina roditeljske kontrole je prihvatljva?

Glavne rasprave među roditeljima kad su u pitanju pametni satovi za djecu vrte se oko toga trebaju li ih roditelji (i djeca!) uopće. Mama jednog osmogodišnjaka kaže mi da pametni sat koriste cijele godine, ne samo kad je škola i da se pokazao vrlo praktičnim:

Mene ni ne zanima praćenje djeteta putem GPS-a, to zapravo niti ne gledam. Najbolje kod tog pametnog sata je što ide na ruku i ne zahtijeva nikakve torbice ili ruksake, niti se treba posebno paziti. Dijete ima slobodne ruke, može otići voziti bicikl s prijateljima ili se igrati oko zgrade, a može se javiti ako treba.

Druga mama pak odbija bilo kakvo praćenje lokacije djeteta, a protivnica je i navikavanja djece da se stalno moraju javiti da su stigli u školu ili kući te želi da dijete misli svojom glavom, a ne da ga roditelj stalno zove i podsjeća na obaveze:

Ne želim biti jedna od onih koja poteže ‘kako smo mi mogli bez toga’ argument, jer bi jednako tako mogli i na poslu odbijati računala jer je generacija prije nas i bez njih obavljala posao. Nema smisla otežavati život sebi i djeci odbijanjem tehnologije, prvenstveno jer si možemo komunicirati promjene planova i lakše se dogovarati.

Međutim, kod praćenja kretanja djece povlačim granicu, ta razina kontrole mi je neprihvatljiva. Uostalom, mislim da pretjerano oslanjanje na uređaje i aplikacije nije pedagoški i da djecu treba navikavati da su odgovorni, da poštuju dogovore i da sami misle na to trebaju li doći kući.

Rješenje za komunikaciju sa svojom devetogodišnjakinjom našla je u – prastarom, nepametnom telefonu koji im služi samo za pozive. Taj je telefon manji i praktičniji za nositi od modernih pametnih telefona, robusniji i manje osjetljiv na padanje, a jedna od prednosti je što nema bojazni da će ga netko htjeti ukrasti.

Čini se da je manje tehnologije nekad stvarno bolje rješenje!