Svi će Hrvati u digitalnoj ekonomiji imati “direktorske” plaće

Vijest o prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o doprinosima kojim bi se tvrtke natjeralo da povećaju plaće svojih direktora s minimalne direktorske bruto plaće od 5213 kuna na 8822 kune, čime bi se ukupni troškovi na plaću osobe koja se zaposli u vlastitoj tvrtki povećale na preko 10 tisuća kuna, odjeknula je u hrvatskoj poduzetničkoj, ali i široj javnosti.

Već danas izmjena Zakona o doprinosima može stvoriti teret malim i mikropoduzetnicima: frizerskim salonima, auto mehaničarima, kafićima, restoranima… Kako je u jednoj Facebook objavi suvlasnik i jedan od direktora digitalne agencije Infinum, Nikola Kapraljević istaknuo:

https://www.facebook.com/nikola.kapraljevic/posts/10156574781018703?\_\_xts\_\_\[0]=68.ARCFJSjaCLw9v6abcBeuOVeuxiFZdVrgYIjLJcRJlVPcSv\_yNw2cuB4NjkBn8yjtJemOi2orV2BkwtpYex4NLA2FNWEChaqdRAn5Gv-Fp4j2Z-OI-mUsq\_UJU5tOx14uCowpCIsJeNjV&\_\_tn\_\_=-R

Nažalost, mnogi i dalje ne shvaćaju da će u digitalnoj ekonomiji, u kojoj smo već počeli živjeti, pitanje direktorske plaće odnositi vjerojatno i na njih, a gotovo sigurno na njihovu djecu i unuke.

Bahati klinci koji žele biti direktori – morat će biti direktori

Ne mislim na klince koji izađu s fakulteta i onda već na prvom razgovoru za posao na pitanje o tome gdje se vide spominju menadžerska i direktorska mjesta, iako nemaju ni dana praktičnog iskustva.

Pojam “direktora” većini Hrvata označava osobu koja je na čelu tvrtke od 100 ili više zaposlenika. Može se raditi o ovdašnjoj tvrtki poput posrnulog Agrokora ili pak domaćoj podružnici nekog stranog brenda. Te tvrtke zaista nemaju problema s isplatom većih plaća svojim ključnim zaposlenicima pa ih prijedlog veće minimalne direktorske plaće neće previše dirnuti.

Ne, klinci koji će u budućnosti postajati “direktori” to će raditi, ne kroz promaknuća u većim tvrtkama, već sve više kroz vlastite poduzetničke inicijative, ali i slobodnjački, nezavisan rad. U digitalnoj i kreativnoj industriji posebice je praksa otvaranja vlastite tvrtke više kao pravne forme svog rada, nego tvrtke kakvu inače zamišljamo. Unatoč tome, ta osoba će formalno u većini slučajeva biti direktor svoje tvrtke.

Gig ekonomija stvara poduzetnike-iz-potrebe

Ovo poduzetništvo-iz-potrebe nije ograničeno samo na tehnološke specijaliste ili, primjerice, kreativce. Digitalna ekonomija nije samo omogućila digitalizaciju zanimanja koja su po svojoj prirodi sklona freelancingu, poput novinarstva, već i digitalizirala i poslove za koje to ne biste očekivali.

Tzv. gig ekonomija opisuje rad na jednokratnim poslovima, odnosno gigova, bilo da ste dizajner, taksist ili kurir kroz platforme poput Ubera za prijevoz ili Beepinga za čišćenje. Ove digitalne platforme stvaraju učinkovita tržišta rada koja povezuju klijente i radnike, a Intiuitovo istraživanje iz 2015. predviđa da će do 2020. preko 40 posto američkih radnika raditi kao nezavisni profesionalci.

Kao prednost ovog načina rada se navodi, primjerice, fleksibilnost radnog vremena i odabira poslova, a kao nedostatak pravni status stalnog zaposlenja.

U Hrvatskoj je jasan primjer, koji je podijelio kolega Bojan Bajgorić Šantić, vozača Ubera koji od ove godine legalno rade putem te platforme na hrvatskom tržištu. No, nakon što su morali otvoriti j.d.o.o., najava povećanja minimalne direktorske plaće izravno utječe na sve ove vozače-direktore. Zli bi jezici komentirali da je ovo pokušaj da se, kao što se slično događa u Srbiji, oteža rad bilo kome tko ne radi na tradicionalan, zastarjeli i korisnicima u praksi lošiji način rada.

Unatoč nedostacima rada u gig ekonomiji, zakon ne smije diskriminirati osobe koje u njoj formalno rade kao “direktori”, onemogućavajući im tako mogućnost izbora.

Hrvat, direktor… zlatna koka za državnu blagajnu?

Očito je ministar financija Zdravko Marić prije većine shvatio koliko će biti više mikropoduzetnika u digitalnoj ekonomiji (valjda je vidio rezultate kampanje Ministarstva rada i Zavoda za zapošljavanje Zaposli se u Hrvatskoj), ali je sa svojim Ministarstvom na krivi način odlučio iskoristiti tu buduću zlatnu koku.

Umjesto da ih potiču manjim davanjima (koliko puta to moramo ponoviti?) kako bi u budućnosti mogli narasti i proporcionalno zapošljavati više ljudi, plaćati više doprinosa itd., prijedlogom povećanja direktorskih plaća ne bi napravila ništa drugo nego uništila ne samo sadašnje, već cijelu generaciju budućih poduzetnika, budućih “direktora”. Čak i onima koji rade “za sebe”, primjerice putem Ubera ili sličnih platformi, prijedlog povećanja osnovice samo bi im onemogućio pošten rad. Potencijal je velik s obzirom na to da je McKinseyjevo istraživanje o nezavisnom radu pokazalo kako je tek 15 posto nezavisnih profesionalaca probalo raditi putem spomenutih digitalnih platformi.

Iako izgleda da će zbog reakcije poduzetničke zajednice prijedlog zakona ići na doradu ili potpuno napustiti, neovisno o tome hrvatska javnost mora shvatiti da neće samo direktori kakvih se oni sjećaju ubuduće ovisiti o bilo kakvom nametu na hrvatske poduzetnike.

Dapače, direktorska neće biti pozicija s velikom plaćom do koje se dolazi dvadesetogodišnjim radom u istoj tvrtki, već formalna pozicija za one koji žele raditi u digitalnoj ekonomiji.

Tko bi rekao, oni bahati klinci koji žele postati direktori uskoro će to postati i ranije nego što su očekivali.